Razgovarao: Luka Nalis

5.1.2026. – Tea Bašić Erceg eminentna je hrvatska kostimografkinjačiji je rad cijenjen i od publike i od struke. Neposredni povod za ovaj razgovor je Nagrada hrvatskoga glumišta za kostimografiju predstave Figarov pir W. A. Mozarta pod dirigentskim vodstvom Filipa Pavišića i Vladimira Piskunova, u režiji Krešimira Dolenčića i produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Osim o produkciji opere Figarov pir, s Teom Bašić Erceg razgovarali smo o njenim dosadašnjim angažmanima kao i o općenitom pristupu kostimografiji u vremenu kada prevladava jeftina roba (primarno putem raznih online shopova) za jednokratnu upotrebu. Kostimograf/kinja nije član kreativnog tima predstave na kojeg posjetitelji kazališta/ljubitelji opere prvo pomisle kada odu na predstavu ili kada prepričavaju dojmove nakon odgledane predstave. Poradi navedenog, ovaj razgovor predstavlja zanimljivo vrelo informacija koje će ljubiteljima kazališne umjetnosti podariti cjelovitiji uvid u proces nastanka predstave.    

Poštovana gospođo Erceg, prije svega čestitamo Vam na Nagradi hrvatskoga glumišta za kostimografiju predstave Figarov pir W. A. Mozarta pod dirigentskim vodstvom Filipa Pavišića i Vladimira Piskunova, u režiji Krešimira Dolenčića i produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Kako vidite zavrzlamu koja se zbiva u Figarovom piru i na koji način se kostimima može bolje ocrtati dramska situacija opere?

Ovu zabavnu, intrigantnu zavrzlamu u komadu vidim upravo onako kako je i zamišljena: Lorenzo da Ponte piše libreto koji se temelji na Beaumarchaisovoj satiri na račun plemstva. Svaki put kada sluga Figaro svojom pameti i duhovitošću nadmudri grofa (koji ima nasljednu titulu) ne vidimo samo pobjedu jednog lika nad drugim nego se kroz komičnu situaciju događa simbolička revolucija, ismijavanje nezaslužene aristokracije. Borba zasluga naspram naslijeđa, pameti naspram položaja, duhovitosti naspram moći – to je sve aktualno i danas. Kostim nije samo odjeća ili pak puki prikaz vremena; kostim je dramaturški alat, on je produžetak stvarnosti lika i njegovoga unutarnjeg stanja. Kostimom stvaram karakter lika koji govori prije njega, ne samo tko je tko nego i što predstavlja. Npr. grof Almaviva postaje vizualni simbol starog režima. U operi gdje se emocije i priča izražavaju kroz glazbu, kostim je tu da tu emociju i priču pojača i vizualizira. Kostimi, jednako kao i note, moraju komunicirati i biti u skladu jedni s drugima.

Za Figarov pir prevladava mišljenje kako je riječ o opernom remek-djelu bez premca – kako u glazbenom, tako i u tekstualnom smislu. Koliko kvalitetna forma olakšava posao kostimografu?

Kvalitetna forma olakšava posao i daje najbolju moguću podlogu za rad. Ovdje npr. imamo jasnu karakterizaciju kroz glazbu i tekst; svaki lik ima jasnu motivaciju i savršenu unutarnju logiku, no jednako tako kvalitetna forma stavlja i određeni teret na autorski tim. Kako stvoriti nešto dostojno tog remek-djela, kako osigurati da vizualna strana ne zaostaje za glazbenom i dramskom? Svaki lik je genijalno osmišljen, a na kostimografu je da osmisli cjeloviti vizualni identitet u kojem ti likovi međusobno komuniciraju. Boje, teksture i stil moraju se uklapati kako bi se stvorila harmonija.

Predstava Krešimira Dolenčića je klasičnoga kroja. Jesu li Vam draži klasični ili moderni kostimi?

Osobno više preferiram klasične kostime, tj. one koje možemo opisati kao stilski kostim ili kostim u skladu sa povijesnom epohom, no ne na način da je to egzaktna povijesna replika nego moja interpretacija epohe. Povijesni elementi služe mi kao alat za stvaranje povijesno nadahnutih kostima, ali bez strogih pravila. Tražim siluetu, osjećaj, romantiku tog vremena. U jezik prošlih epoha uvijek se trudim umetnuti i dašak suvremenosti koja tu priču čini relevantnom današnjem gledatelju. To mi je puno zanimljivije i kreativnije od reprodukcije epohe ili hladnoga suvremenog kostima. No naravno, postoje produkcije gdje je upravo takav kostim potreban te je jednako inspirativan kao i kostim epohe. Zapravo ne biram između klasičnog i suvremenog nego biram najučinkovitiji način da kostim služi priči.

S redateljem Krešimirom Dolenčićem radili ste više puta. Kako je tekla suradnja na osječkoj predstavi?

Da, iza nas je 19 uspješnih zajedničkih projekata, dobro se poznajemo te je suradnja kao i uvijek s njim jako zabavna i inspirativna. Njegova dječačka energija, sposobnost stalne radoznalosti, igre i čistog užitka u procesu uvijek nas svih ponese. Uputa za kostime glasila je „igraj se i radi što želiš”, što mi je ujedno bio i veliki kompliment jer mi je dao povjerenje i kreativnu slobodu. Upravo takva atmosfera u kojoj ima povjerenja, slobode i zajedničkog entuzijazma daje najbolje rezultate.

Kada se producira opera, koliko kostimograf ima dodirnih točaka s dirigentom, o čemu se usuglašavate?

U produkciji opere moja prva i glavna komunikacija je redatelj, a potom ostatak autorskog tima koji brine o vizualnom identitetu predstave. Redatelj je taj koji usko surađuje sa dirigentom, no ja kao kostimografkinja nemam puno dodirnih točaka s njim – on se bavi glazbenim dijelom, a ja scenskim dijelom opere.

Je li izazovnije raditi kostimografiju za operu, jer pjevanje iziskuje drugu vrstu fizičkog napora, za razliku od izgovaranja teksta koje je primarno u dramskoj predstavi?

Mislim da se danas i dramske i operne predstave sve više oslanjaju na fizički pokret izvođača a ne samo na puki govor i pjevanje. Stoga kostim mora omogućiti slobodu pokreta, disanja tj. mogućnost izvođenja svega što ta uloga od njega zahtijeva. Kostim mora biti druga koža izvođača, pa čak i kad se radi oklopu ili korzetu. Ne radim razliku između opernog i dramskog kostima nego razliku između toga što taj kostim sve mora omogućiti izvođaču. No ako me pitate što je općenito izazovnije za rad, rekla bih opera jer je ona najsloženiji umjetnički oblik koji u sebi sadrži različite umjetnosti koje moraju biti ravnopravne.

Svojevremeno ste dobili Nacionalovu stipendiju za top-studente. Koliki je to bio poticaj Vašoj daljnjoj karijeri?

Nagrada nije cilj nego poticaj za daljnji rad i nove izazove. Daje ti dodatno povjerenje u sebe samoga, što je jako bitno u radu. Meni je to bio i pokazatelj da uspjeh nije samo preko veze te da su vrata prilika uvijek otvorena onima koji su spremni uložiti trud.

Je li danas, kada je putem raznih online shopova dostupna jeftina roba, općenito pala kvaliteta tkanina od kojih se izrađuju kostimi za kazališne predstave?

Brza moda i online shopovi te promjena potrošačkog ponašanja zasigurno su neki od razloga smanjena opće kvalitete tkanina, što je kod svakodnevne upotrebe možda i prihvatljivo, ali za zahtjevne svrhe poput kazališnih kostima to predstavlja problem. Ako zavirite u bakin/prabakin ormar ili neki vintage shop pronaći ćete materijale kakvih danas gotovo i nema, npr. poput debelog, čvrstoga vunenog štofa koji ne gubi formu. Teško je pronaći kvalitetne materijale, a i kada se nađu, njihova cijena je u posljednjih par godina drastično porasla.

Je li uopće važna kvaliteta tkanine za kazališnu kostimografiju, preciznije – može li se od lošeg materijala napraviti estetski kvalitetan kostim koji će pod svjetlima reflektora izgledati kao skup odjevni predmet?

Tvrdnja da se od lošeg materijala uz malo kreativnosti može napraviti čudo je dosta iluzorna – možda primamljiva nekim producentima, no u praksi jeftin materijal je jeftin materijal i to se vidi. Naravno, može se postići određeni stupanj estetske kvalitete pomnim biranjem između jeftinih materijala i prilagođavanjem krojeva. Ne treba pokušavati napraviti da jeftini materijal izgleda skupocjeno nego da se vizualni interes stvori nečim drugim (bojom, oblikom, teksturom, krojem, dodacima) što nadmašuje tkaninu. Čak i ako uspijemo gotovo u potpunosti sakriti nedostatke, nailazimo na problem izdržljivosti materijala. Nažalost, budžeti su nerijetko premali pa se moramo snalaziti. Neki to zovu magijom – ja bih to ipak nazvala taktičkim kompromisima koje moramo izabrati kako bi dobili zadovoljavajući estetski rezultat.

Trenutačno je aktualna predstava Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, također u HNK u Osijeku. Kako ste postigli da se Vaša kostimografija razlikuje od ostalih s obzirom na to da je više-manje jasno kako bi trebala izgledati kostimografija za Zrinjskog, a i riječ je o predstavi koju publika jako dobro poznaje i u kazalište dolazi s jasnim premisama o svim aspektima produkcije?

Kolektivna slika koju svi imaju u glavi kada se spomene Nikola Šubić Zrinjski bila nam je dosta veliki teret. Kako ostati vjeran tome i ne iznevjeriti očekivanja a opet odvojiti svoju likovnost od već viđenih inscenacija i udahnuti nešto novo i suvremeno? Kao bazu uzeli smo jedan od portreta Nikole Šubića Zrinjskog te smo ga pročistili u formi i detaljima. Stilizacijom te promjenom nekih detalja, npr. kopčanja koje je u kosini a ne ravno, dobili smo dozu suvremenosti u klasičnoj formi. Boja Hrvata je kraljevski plava s bež detaljima, čime smo postigli dostojanstvenost. Kod Turaka također sam išla na neku svoju reinterpretaciju (malo jaču nego kod Hrvata) te oni crno-crvenim tonovima, iako povijesno netočni, dramaturški savršeno odgovaraju.

U današnje vrijeme je popularan regietheatar. Zamislimo hipotetsku situaciju u kojoj kostimograf likove u Zrinjskom oblači u maskirne odore. Bi li to bilo umjetnički i kontekstualno opravdano?

Redatelj je taj koji osmišljava koncept u jednom od suvremenih pravaca – bila to rekontekstualizacija, aktualizacija, dekonstrukcija i sl., a autorski tim je taj koji unutar tog redateljskog koncepta osmišljava kostime. Ako je koncept opravdan, opravdani su i takvi kostimi.

Postoji li neka kazališna umjetnička forma koja Vam je posebno draga i na kojoj najviše volite raditi?

Uvijek kažem: da mogu birati, radila bih samo opere. Ima zaista nešto lijepo i uzvišeno u njima. Operne probe nikad mi ne dosade, na njima se stapaju glazba, glas, gluma i pokret te je to poseban doživljaj. Opera nije teža u smislu osnovnog zanata, nego je složenija i izazovnija;  rad na njoj uvijek predstavlja profesionalni i umjetnički izazov.

Za kraj, koji su budući planovi?

Ima ih puno: Karlovac, Tuzla, Mostar, Zagreb, Zadar… popunjena mi je sezona do kraja, a onda najdraži odmor u vrtu s obitelji.

Poštovana Tea, hvala Vam na razgovoru i sretno u daljnjem radu!

©Luka Nalis, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 5. siječnja 2026.