Autor fotografije: Jonas Sergio

Razgovarala: Jelena Sedlar

Osječka izložba daje bogat presjek opusa Nevena Mihića i dočarava vizije samih kazališnih komada. Izložba je dala novu dimenziju kazališnoj kulturi Osijeka te prikazala kazalište u novom ruhu. Povodom ove unikatne prilike, popričali smo s Nevenom Mihićem, koji je izdvojio nekoliko predstava na kojima je radio, ali i pojasnio kakav su utjecaj na njega imale godine u Dubaiju.

Što Vas je potaknulo da uplivate u vode kostimografije?

Kazalište me privlačilo odmalena, no presudan je bio period srednje škole za dizajn, kada sam četiri sezone plesao u ansamblu HNK u Osijeku. Svoj prvi nastup u operi Carmen i danas pamtim. Kroz ples sam iz prve ruke upoznao proces stvaranja kostima, što je kasnije prirodno razvilo i moj interes za scenografiju. Vrlo rano sam se zaljubio u operu, prepoznavši u njoj ljepotu savršenog prožimanja glazbe i vizualne umjetnosti.

Kostimografija je jedna od ključnih karika scenske umjetnosti. U kojoj mjeri progovara umjesto lika? Jeste li se kad susreli sa situacijama da, primjerice, kostimografija mora dominirati kod same prezentacije lika?

Scenografija i kostimografija su prve komponente koje publika ugleda kada se zastor podigne; one instantno prenose informaciju o vremenu i mjestu radnje, osim ako redatelj ne odluči konceptualno osuvremeniti djelo. Kostim ima golem psihološki utjecaj – glumci i pjevači često tek u njemu u potpunosti ožive svoj lik, a proces zaokružuju detalji poput šminke, frizure i obuće. Naš je zadatak vizualizirati viziju redatelja koji postavlja smjer.

Kada govorimo o likovima koji ne komuniciraju mnogo verbalno, kostimografija apsolutno preuzima ulogu njihovoga glasa. U takvim situacijama kostim mora dominirati i komunicirati unutarnje stanje, status ili emociju lika umjesto riječi. Iako vrhunska vizualna rješenja ponekad mogu suptilno prikriti tehničke ili glumačke nedostatke produkcije, smatram da je od same estetske atraktivnosti daleko važnije da publika kroz kostim i scenu nepogrešivo pročita i doživi bit opernog ili baletnog djela.

Svako djelo kazališne umjetnosti proizvod je kreativnosti i predanosti brojnih sudionika procesa. Iako tradicija često nalaže određena pravila, ponekad se dogodi da se dodaju neki elementi koji su izvan kutije, kao što je to Mihić dodao u baletu Don Quixote.

Kako usklađujete svoje ideje s ostalim sudionicima kreativnog procesa? Stvaraju li Vaše ideje ponekad nesuglasice s glumcima, redateljem ili ostalima te kako najbolje postižete kompromis?

Kazalište je kolektivna umjetnost, a ishodište svake produkcije leži u viziji redatelja ili koreografa. Unutar tog okvira prostor slobode varira – od potpunog povjerenja do strogo definiranih smjernica. Kada sam radio na baletu Don Quixote, koji inherentno traži tradiciju španjolskog folklora, ponudio sam drukčije likovno čitanje kroz koloristički odmak, pa su moji toreadori umjesto u očekivanoj crvenoj zasjali u tonovima mente. Nasuprot tome, u Šeherezadi sam dobio apsolutnu slobodu da samostalno oblikujem raskošni orijentalni svijet plesača.

Autorska samouvjerenost i obrana vlastitih skica nužni su od prvog crteža do večeri premijere, no istinska zrelost dizajnera ogleda se u sposobnosti da u taj proces uključi i redatelja i izvođače. Kreativni kompromis nije popuštanje, nego pronalaženje zajedničkog jezika kako bi vizualni identitet na koncu disao kao jedno s ansamblom i publikom.

Iako je estetika ključan dio kostimografije, glumcima je potrebna bar neka razina komfora tijekom izvedbe. Kako usklađujete izgled i funkcionalnost kostima?

Kostimografija i scenografija dio su istoga složenog procesa koji traje od prve skice do premijere, no kostimografi imaju jedan specifičan izazov s kojim se scenografi ne susreću – mi radimo izravno s ljudskim tijelom. Scenografija ne mora disati niti se kretati, dok kostim mora postati druga koža izvođača. Naš zadatak uključuje kreiranje za sve generacije, od djece do umjetnika u zrelijoj dobi, pri čemu se susrećemo s najrazličitijim konstitucijama tijela, što je posebno izraženo u opernim i dramskim produkcijama. S tehničke strane, u baletu je donekle lakše definirati inicijalne proporcije jer su plesači uglavnom ujednačene, vitke građe, pa proces krojenja i faza proba zahtijeva manje konstruktivnih preinaka. Balans između estetike i funkcionalnosti postižem tako da dizajn od samog početka prilagođavam anatomiji izvođača; kostim može biti vizualno spektakularan, ali ako umjetniku sputava pokret ili disanje, on gubi svoju primarnu funkciju.

Imate li neku inspiraciju ili uzore pri oblikovanju kostima – bilo u likovnoj kulturi, kod drugih kostimografa i slično?

Uvijek pratim rad najboljih svjetskih autora i produkcije velikih opernih kuća poput milanske Scale i Metropolitana. Posebno me zanimaju dizajneri koji, osim neospornog talenta za crtanje, posjeduju i vrhunsko znanje o samoj izradi kostima. Smatram da kostimograf mora razumjeti konstrukciju kako bi njegova ideja u potpunosti zaživjela na sceni. Izuzetna inspiracija mi je i knjiga u izdanju American Ballet Theatrea s vrhunskim fotografijama suvremenoga baletnog kostima, koja na fantastičan način slavi spoj plesa, fotografije i modnog dizajna.

Koje su najveće prepreke kod stvaralačkog postupka?

Najveća prepreka u stvaralačkom postupku svakako je osiguravanje kontinuiteta i opstanak na sceni. Hrvatska je malo tržište s velikim brojem talentiranih umjetnika, a sustav pati od nedostatka agencija ili strukturiranih audicija koje bi sustavno angažirale i raspoređivale najbolje autore na relevantne projekte. U takvim okolnostima, umjetnik je prisiljen biti ne samo kreativac, nego i vlastiti menadžer kako bi se uopće izborio za angažman. Da bi se zadovoljila i umjetnička potreba i egzistencijalna stabilnost, autor bi trebao biti kontinuirano zaposlen tijekom cijele sezone. Prateći našu scenu, primjećujem da su mnogi u nedostatku te stabilnosti odustali, pa na kraju opstaju isključivo oni najuporniji. Da idem ispočetka, izabrao bih drugi put.

S kojim materijalima najčešće radite?

Baletni kostim je izuzetno kompleksan za izradu jer mora zadovoljiti stroge tehničke i praktične kriterije. Prije svega, kostim mora biti lagan i skrojen od specifičnih, visokofunkcionalnih tkanina koje plesaču omogućuju potpunu slobodu pokreta. Izazov je još veći kada radite povijesni kostim, gdje morate zadržati vizualnu autentičnost epohe, a istovremeno konstrukciju prilagoditi baletnoj dinamici. Drugi, iznimno važan faktor jest održavanje. Kada imate naslove poput Orašara, koji se tijekom sezone izvodi intenzivno i u gustom rasporedu, kostimi moraju biti izrađeni od izdržljivih materijala koji se mogu brzo i lako čistiti, a da pritom ne izgube svoj prvobitni sjaj i formu.

Možete li izdvojiti neki kazališni komad za koji je bilo posebno izazovno dizajnirati kostime?

Iza mene je doista mnogo izazovnih naslova, a većina ih je vezana uz HNK u Osijeku, gdje je sve i počelo. Od ranih radova poput baleta Vragolasta djevojka i operete Splitski akvarel u Kazalištu Komedija, gdje sam samostalno bojao tkanine, preko velikih opernih klasika kao što su Don Giovanni, La Bohème i Carmen, pa sve do baletnih produkcija Onjegin i Don Quixote. Posebno sam ponosan na balet Snježna kraljica, za koji sam osvojio Nagradu hrvatskog glumišta. Kao najsvježiji primjer izdvojio bih operetu Grofica Marica, moju drugu uspješnu suradnju s redateljem Damirom Lončarom. Projekt je bio vizualno iznimno raskošan i zahtjevan; kostimi su oživjeli duh 1920-ih godina, a uz njih sam dizajnirao sva oglavlja i popratni nakit. Upravo su ti projekti, koji spajaju scenografski prostor i kostim u neraskidivu cjelinu, moji najveći i najdraži izazovi.

Živjeli ste u Dubaiju. Je li to (i u kojoj mjeri) ostavilo traga u Vašem radu? Ima li nešto u njihovoj kulturi što Vas se posebno dojmilo ili inspiriralo?

U Dubaiju sam proveo više od devet godina radeći kao docent na Američkom sveučilištu u Emiratima (AUE), gdje sam predavao modni dizajn. Ta se akademska karijera dogodila posve neplanirano, no odlazak iz Hrvatske pružio mi je nevjerojatnu umjetničku i životnu širinu na drugom kraju svijeta. Život u gradu u kojem vladaju vječno ljeto i proljeće, okružen suvremenom tehnologijom i arhitekturom koja je na našim prostorima gotovo nezamisliva, duboko me oblikovao. Ipak, s profesionalne strane, moje najveće nadahnuće bile su njihove fascinantne tržnice tekstila. Tamo se mogu pronaći najraskošnije tkanine, pozamanterija i dekoracije iz svih krajeva svijeta – od Indije do Dalekog istoka. Nekoliko mojih individualnih tema vezane su za taj tekstil, poput Gusara, Bajadere i Šeherezade. Upravo su te tržnice postale moj skriveni izvor inspiracije; mnoge svoje kazališne produkcije i kostime opremio sam unikatnim materijalima koje sam osobno birao i donosio iz Dubaija, unoseći tako dašak te orijentalne raskoši na naše pozornice.

Koji je Vama najdraži kazališni komad u čijem ste oblikovanju sudjelovali?

Ako moram izdvojiti jedan naslov, to je definitivno balet Don Quixote u suradnji s ljubljanskim baletnim ansamblom. Projekt je bio izuzetno složen, no velika prednost bila je u tome što smo s pripremama krenuli čak godinu dana unaprijed, što nam je omogućilo minuciozno planiranje svakog detalja. Na toj sam produkciji napravio i zanimljiv tehnološki iskorak kroz digitalnu pripremu scenografije – sve su kulise, umjesto klasičnoga ručnog oslikavanja, bile realizirane putem vrhunskog digitalnog tiska na platnu. Za isti sam balet dizajnirao i kompletan unikatni nakit. Inherentno me privlači španjolska povijest, kultura i estetika, pa su mi upravo Don Quixote i opera Carmen – kao dva najvažnija kazališna djela neraskidivo vezana uz Španjolsku, ujedno i najdraži autorski projekti.

Koji su Vam planovi za dalje te što savjetujete mladima koji žele krenuti Vašim stopama?

Iza mene je upravo završena velika samostalna izložba u sklopu Osječkog ljeta kulture, koja je zaokružila jedan intenzivan period. Ljeto ću iskoristiti za punjenje baterija, ali i za jedno privatno veselje – uređenje vlastitog stana u samom srcu Osijeka. Već od jeseni kreću novi planovi za sljedeću izložbu, a paralelno privodim kraju i rad na kostimima za velike naslove: opere Attila i Aida te balet Bajadera.

Mladim umjetnicima koji žele krenuti ovim putem savjetujem da budu proaktivni već tijekom studentskih dana. Izuzetno je važno rano početi planirati na koji način ući u profesionalni svijet i, što je najvažnije, kako u njemu dugoročno opstati. Moja topla preporuka je da svakako razmotre odlazak iz Hrvatske, barem na neko vrijeme. Međunarodno iskustvo pruža posve drukčiju perspektivu, uvid u nove načine rada i neprocjenjivu životnu širinu koju potom mogu implementirati u svoj rad doma.

Pročitajte prethodni nastavak…

©Jelena Sedlar, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. srpnja 2026.