Piše: Davor Mojaš

1.3.2025. – Svestrani stvaralački opus Feđe Šehovića u mnogim svojim književnim i kazališnim  rukavcima i njegovim životnim dionicama neraskidivo je vezan za Dubrovnik, grad koji mu je bio trajnim nadahnućem i inspirativnim ishodištem za bogatu kronologiju umjetničkih prinosa, kulturnih inicijativa i ostvarenih projekata.

Rođen je u Bileći, 16. ožujka 1930. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1954. diplomirao je jugoslavistiku, od 1965. do 1967. bio je ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu a onda dolazi u Dubrovnik. Radio je kao nastavnik u dubrovačkim osnovnim i srednjim školama, bio novinar, pisao kazališne kritike, od 1972. bio je ravnatelj Naučne biblioteke u Dubrovniku a od 1989. do umirovljenja 1996. voditelj Doma Marina Držića. Vidrin dom, koji je nekoliko godina prije osnivanja vizionarskim konceptom ucrtao u muzejsko-galerijsku mapu grada, ostao je važnim Šehovićem prinosom koji je svojim programima prvih godina i znanstvenim skupovima Držićevi anali bio i posveta i zagovor velikom komediografu u nevelikom prostoru uz crkvu Domino (zgradi izgrađenoj prije potresa 1667.) i dijelu razrušene kuće i crkve prijašnjeg titulara Svih svetih u kojoj je Držić, prema obiteljskom pravu, bio rektor.  

Godine 1968. utemeljuje Studentski teatar Lero: „U vremenu kad se dubrovačkoj političkoj praksi jedva osjeća jeka velikih zbivanja, kada kazališni život u njemu tavori zarobljen provincijalnom inercijom i osrednjošću, a mlađi svijet počinje intenzivno osjećati potrebu za promjenama – pojavila se ideja o osnivanju Lera. Ustvari, bio je pokušaj stvaranja prvog alternativnog kazališta u našoj sredini, s jasnim programom u kome je teatar definiran kao ‘mjesto protoka suvremenih ideja u društvu i kazalištu’, pozornica na kojoj će se ‘neprestano širiti prostor slobode, bez kojeg se ne može zamisliti nikakav, a najmanje ljudski napredak’.  Bio je to zaista primjer rađanja alternativnog kazališta u jednoj sredini gdje je život profesionalnih kazališnih institucija tavorio u preživjelim stereotipima, repertoarnom i izvođačkom sivilu. Ono po čemu smo se mi bitno razlikovali bio je naš stil igre, autohton način interpretacije koji se odmah nametnuo kao bitna oznaka Lera, stil igre kojim su se odbacivale vladajuće kazališne konvencije, a umjesto ‘ozbiljnog’ pristupa istican je ‘neozbiljni’, ludistički neobavezan i razbarušen način igre.“ – zapisat će Šehović 1978. i objaviti u Lerovnici, monografskom izdanju ovog dubrovačkog teatra 2011. godine. I Dom Marina Držića i Studentski teatar Lero i danas su, taliko godina poslije, živi i trajni tragovi i spomen tih Šehovićevih dubrovačkih godina.

Kao dramski pisac debitirao je 1959. dramom Raskršća, praizvedenoj 1. lipnja 1960. u režiji Petra Maleca na sceni Kazališta Marina Držića. Pohvale kritike i publike ohrabruju ga da se intenzivnije bavi kazalištem, usavršava spisateljski dramski i dramaturški rad i širi svoje autorske interese. Odlazi u Napulj gdje gleda predstave Eduarda De Filipa, osvješćujući i prepoznavajući pučki teatar kao „najbliži mu kazališni model“, shvaćajući da mu kao komediografu nužno treba i logistički i inspirativno matični teatar i logično je to bilo Kazalište Marina Držića. Ili je trebalo biti. Usprkos relativno pristojnoj prisutnosti u repertoarnoj kronologiji dubrovačkog kazališta, nikada nije dočekao da se ostvari njegov mladenački san da bude na pravi način i u punini njegovih želja ostvaren s češćim izborom njegovih komedija i dramoleta ukorijenjenih u dubrovačko ozračje, govor i tradiciju.

Nedugo zatim piše Dubrovački skerac, jedan od amblematskih naslova dubrovačke profesionalne kuće, koji režira Joško Juvančić 1961. Mnogo godina kasnije, u maloj repertoarnoj krizi, Kazalište Marina Držića iznova 1998., ovaj put u režiji Ivice Boban, prikazuje Dubrovački skerac, priču o mentalitetu grada, naravima njegovih stanovnika, ali i protagonista vremena svekolikih uniformiranih i istrošenih poruka i stečevina bratstva i jedinstva i, u isto vrijeme, u dramaturškom slijedu slika i odabranoj formi, trag Držića i njegove komediografije. Napokon, dundomarojevski dramaturški slijed lako se iščitavao i svjesno nametao kao poticaj i u ponekim prizorima doslovnih pokušaja jednog od središnjih likova da svlada Pometov monolog dok u istoimenoj predstavi igra tek epizodu. Šehović u Skercu sumira i dotadašnja svoja dramaturška iskustva i vješto ih pretače u svoju komediografsku osobnost koja ga je kasnije afirmirala kao autora dugoigrajućih i rado gledanih komedija i ne samo na dubrovačkoj sceni. Redateljica Ivica Boban iščitava Dubrovački skerac kao svojevrsni amarcord, logično prepoznatljivo dubrovački. Nostalgične fotografije izvučene iz kolektivnog spomenara oživljuju svoju omamljujuću patinu. Kao svojevrsni dokument vremena i spomenar naših i njihovih vlastitih mladosti, kao moguća razglednica naličja Grada. I kao eventualni zbir biografskih jedinica protagonista ostavljenih na margini svekolikih proplamsaja života u onim predjelima grada gdje se diše punim plućima i sanjaju nježni snovi. I dočekuje novo jutro s jednako intenzivnim mirisom tufine, soli i tragova eventualnoga juga od jučer. Slučaj koji je zaslužio termin skerca, koji u svom dubinskom sloju prepoznaje i neke druge moguće ozbiljnije pretpostavke drame.

Prije Skerca, Šehović je za Lera pisao i komedije: Raguzarije (1968.), Bez dlake na jeziku (1969.), Nokaut (1972.) i režirao ih pod pseudonimom Never Mind, najposlije, i Priču kapetana Frana Porporelosa (1976.) te Kazini od izbora (2009.). Spomenimo da je kao ravnatelj Doma Marina Držića osnovao kazališnu družinu Vidra koja je 1983. odigrala predstavu Tubaši u njegovoj režiji i koja je posebno uzburkala tadašnju lokalnu javnu scenu. Na sceni Kazališta Marina Držića izvedene su mu komedije: Ereditat (1971.), Kurve (1976.), Oriđinali (Betula / Novela od kapetana (1979.), Katarina druga (1984.), Moja mala iz jabuke sinjske (1990.), Kad sunce zađe (2001.) i Kazin (2015.). Drama Anemi praizvedena je u HNK Split 1965., Falsitat ili gdje su vam lica u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija 1974., Majmuni u Satiričkom kazalištu Kerempuh 1979. Drame i komedije su mu igrane u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Celju, Šibeniku, Zadru i Ljubljani. Autor je dvadesetak radiodrama i radijskih adaptacija drama emitiranih u dramskom programu Hrvatskog radija a u posebnoj emisiji Panoptikum Dramskog programa ukupno dvanaest komedija, ostajući jednim od najzastupljenijih hrvatskih autora u toj cjenjenoj emisiji Hrvatskog radija.  

Šehovićev književni opus, kada su u pitanju drame i komedije, nudi možda i bogatiju i sadržajniju bibliografiju. U izdanju Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku 1969. objavljena mu je knjiga Drame dramoleti pučke komedije dubrovačke s izborom napisanog od 1956. do 1968. godine. U predgovoru Duško Car, uz ostalo, zapisuje: „U Šehovićevoj  poeziji osjetan je nerv grada, u njegove dijaloge uselila se atmosfera ‘između mira’, a likovi što ih on u svom djelu kreira žive autohtonim svojim životom dubrovačkih današnjih ‘našijenaca’. Feđa Šehović kao da se napaja Dubrovnikom: on bi (sasvim sigurno) i u Zagrebu pjevao ode o Minčeti i Lovrijencu ali to ne bi bilo isto: kao što je Držić (njegov nedostižni sugrađanin) u Dubrovniku pronalazio svoje Pomete i Marojice. Tako je i Feđa samo i jedino u Dubrovniku mogao pronaći, a bilo bi zapravo mnogo preciznije reći – osjetiti svoje stare kapetane i svoje oriđinale. I kada je u proslovu posljednjeg dijela u knjizi Eredidat (oporuka) napisao: „Događa se i danas, u Dubrovniku. Svaka sličnost sa živim ljudima je više nego li namjerna.“ – tada je zapravo izrekao i svoj književni kredo, ali rekao bih i istinu svakog komediografa od iskona: to danas i to u Dubrovniku jasnije nam je od svega svjedoče kako je autor ukrvio prvu i najneophodniju karakteristiku istinskog komediografa: i biti prisutan, ali u istoj mjeri i: biti odgovoran.“

Drame, dramolete, prozu i scenske igre objavljivao je u brojnim hrvatskim časopisima i publikacijama a posljednji izbor iz njegovog dramskog opusa objavljen je u knjizi Od skerca do fuge (Komedije i kazališne igre) u izdanju Hrvatskog centra ITI s uredničkim potpisom i predgovorom Željke Turčinović: „Svojim komediografsko-dramskim opusom ovaj dramatičar stvorio je prepoznatljivu dramu mentaliteta dubrovačkog podneblja što nije ni malo ni lako. Jezik ulice, život običnog malog čovjeka, svakodnevnica protkana humornim akcentima, oriđinali, došljaci, Mediteran u svom živom i životnom obliku; svi motivi i teme svjedoče o Feđi Šehoviću kao rasnom komediografu u svom literarnom kazalištu kao što je fatalist u svojim povijesnim romanima. Raznolik i snažan opus važno je da bude vrednovan.“ Čini se da njegov dramski opus, a posebno onaj komediografski, ipak nije na pravi način valoriziran i vrednovan i dovoljno igran na hrvatskim pozornicima. Posebice u Dubrovniku, gdje je svaka od njegovih komedija punila gledališta a Dubrovački skerac, Novela od kapetana, Kurve i Ereditat ostali u užem zboru važnijih repertoarnih ostvarenja. Nema razloga da tako bude i ubuduće i da, posebno onaj rijetko ili nikako igran dio komediografskog opusa pa i naprosto nuđene adaptacije njegove duhovite i satirične dubrovačke proze, ne nađe svoje mjesto u skorijim repertoarnim izborima.

Rani dubrovački ciklus Feđe Šehovića, osim dramskih djela, čini i ciklus od šest romana objedinjenih naslovom Dubrovačka tralalalogija objavljivanih u rasponu od gotovo petnaest godina: Kazin (1974.) objavljen 2007. kao Dubrovački bordel: kazin bez cenzure; Savršeno umorstvo (1975.), Veljun (1977.); De bello ragusino (1980.); Dogon (1980.); Knjiga postanka (1981.). Iako je planirao još nekoliko romana unutar ovog opsežnog i obvezujućeg ciklusa, nikada ih nije napisao, odnosno, objavio ih je kasnije kao samostalne i nove naslove jednako romansirajući i dopisujući svoju fascinaciju Dubrovnikom bogatu značenjima aktualiziranim nekim novim ljudskim sudbinama, često posežući za vlastitim i ne samo dubrovačkim kronologijama.

Pozornost i ne samo domaće književne kritike i publike privukao je povijesnim romanima koje je objavljivao pod pseudonimom Raul Mitrovich: Gorak okus duše (1983.), Oslobođenje đavola (1987.) i Uvod u tvrđavu (1989.). Šehovićev dugogodišnji prijatelj i sukreator mnogih kulturnih događanja prvih godišta Doma Marina Držića, Slobodan Prosperov Novak, u oproštajnom pismu pročitanom na posljednjem ispraćajući Feđe Šehovića 5. veljače 2025. na dubrovačkom groblju Boninovo, posebno je naglasio: „Najbolji Šehovićevi romani usredišteni su u povijest. Te su knjige aluzivne prema aktualnom vremenu jer u njima se mala povijest pojedinaca izvodi pred platno velike priče. Ti romani su Gorak okus duše, Oslobađanje đavola i Uvod u tvrđavu, i u svakom od njih opisani pojedinci uvijek su dovedeni u stvaran i vrlo bolan odnos prema politici… Zbog progona kojima je bio izložen, najbolji Feđini romani objavljeni u osamdesetim godinama 20. stoljeća bili su potpisani pseudonimom. Učinio je on to jer se tako pobunio protiv šikaniranja dubrovačke sredine. I uspio je svojim mrziteljima očitati lekciju. Inače, uzrok tim sukobima sa sredinom bila je njegova višesveščana Dubrovačka tralalalogija u kojoj se kroz šest svezaka objavljivanih između 1974. i 1981. bez okolišanja i humorističnim stilom govori o tada još uvijek živim političkim eksponentima Dubrovnika, fiksirao ulogu pojedinaca u povijesnim događajima i svjedočio nemoć da se išta promijeni. Zato je nakon 1983. naš Feđa, pod imenom izmišljenoga umirovljenoga pilota britanske avijacije Raula Mitrovicha, objavio tri svoja najbolja romana i doživio znatnu književnu slavu i konačno postao široko čitan, više nego ikad do tada.“ Književni teoretičari posebno su apostrofirali autorov postmodernistički postupak, povijesni usud kao cikličko ponavljanje, a događaje iz romana kao alegoriju suvremenih zbivanja, „čime je uz Nedjeljka Fabrija i Ivana Aralicu, u hrvatskoj modernoj književnosti uspostavio formu tzv. novopovijesnog romana.“

Pod svojim punim imenom objavio je povijesne romane Svi kapetanovi brodolomi (1992.) i Prokleta ergela (2009.). U tom slijedu, istaknimo i petodijelnu obiteljsku sagu Ilijasbegovići: cronica travuniana (2006.) u kojoj su sabrani romani: Ilijas beg: kapetan trebinjski (1999.), Inšalah (2000.), Begovina (2001.), Dubrovački intemezzo (2001.) te Od Mostara do Haaga (2001.). Svoj književni opus Šehović je upotpunio i zaokružio naslovima: Vidra (1980.) namijenjenog mlađoj čitateljskoj publici te ratnim dnevnikom Zla kob zaborava (1992.) u kojem bilježi svakodnevnicu grada i njegovih stanovnika tijekom opsade Dubrovnika i ratnih događanja na jugu Hrvatske. Taj njegov Dubrovački ratni dnevnik  (rujan, listopad, prosinac 1991.) objavljen je u izdanju The Freedom Foundacion 1992. s uvodnom posvetom Ivana Grega: „Ova knjiga, koja je već postala dijelom novije dubrovačke povijesti, istodobno otkriva okrutnu istinu o životu unutar gradskih zidina za vrijeme napada i opsade u 1991. i 1992. godini. Na stranicama ove knjige pobudno djeluju piščevi prikazi okrutnih i bolnih dana, u kojima ističu čovjeka i njegovu slobodu kao najveće vrijednosti.“ Zatim slijede Priče iz Vitaljine (1993.), Četiri vozača u Apokalipsi (1994.), Zločin u samostanu (2005.) i Drž’ se Alija (2010.). Ovako pobrani ispis cijele jedne i ne tako male biblioteke, nazovimo je Šehovićiane, ostaje trajnim spomenom na plodne, inspirativne spisateljske godine s impozantnom produkcijom raznovrsnog obvezujućeg štiva vrsnog i pronicljivog i neumornog pripovjedača kojemu je pisanje, uz teatar, bio način života. Njegov životni poziv, zalog, zagovor i usud.

Spomenimo u ovom spomenarskom preslagivanju književnih i kazališnih opusa Feđe Šehovića i njegovu trajnu ljubav prema slikarstvu. Prvi put svoje slike pokazao je široj dubrovačkoj publici, u izboru Tomislava Šuljka, na sceni Noćnik Kazališta Marina Držića koju je 2003. osmislila tadašnja ravnateljica Mira Muhoberac. Svoje akrilike, tempere i ulja nazvao je Moja konavoska jesen i bila je to još jedna posveta Vitaljini, najjužnijem naselju u Hrvatskoj, u kojoj je sa suprugom Janom desetljećima živio i napisao veći dio svoga romanesknog opusa. Dio ovog slikarskog ciklusa s izborom portreta i dubrovačkih motiva izlagao je kasnije i na još nekoliko izložbi.

Bolji poznavatelji Šehovićevog književnog opusa i njegovih spisateljskih tajni i interesa znali su da piše poeziju. I onda kada je u Božidarevićevoj ulici neposredno uz Stradun, i posebno kada je dane provodio u Vitaljini. Nekoliko svojih pjesama davno je objavljivao i časopisu Dubrovnik i, na neki način, bilo je posebno iznenađenje kada je tiskana zbirka od pedeset pjesama Danak ljubavi u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku 2014. koju je uredio njegov davni u mladosti susjed iz Nalješkovićeve ulice – akademik Luko Paljetak: „Kod Feđe osjećaj krajnje gorčine i beznađa postaje temelj pogleda na svijet, oslobođen primjesa bilo kakve romantike. Danak ljubavi je knjiga duše posvećene našem Gradu, knjiga sna o mogućem drukčijem stanju. Šehović ovom knjigom uspijeva nadrasti samog sebe, u njoj pratimo to nadrastanje kroz mnoštvo pitanja koja ga prate.“

Uz Šehovićev 92. rođendan u tematskom broju časopisa Dubrovnik 1-2/2022., kojem je 70-tih Šehović bio i urednikom i članom redakcije i važnim kreatorom programa Matice hrvatske u Dubrovniku tih godina, Krešimir Nemec zaključuje: „Bez obzira na odličnu recepciju svojih povijesnih romana i kod kritike i kod čitateljske publike, Feđa Šehović je pisac čiji opsežan opus tek čeka svoju primjerenu kritičku valorizaciju. Intelektualno znatiželjan, načitan, dobro upućen u suvremene literarne tijekove, ovaj je Dubrovčanin (ne rođenjem, ali zato srcem i dušom) bio uvijek otvoren za različite poticaje i poetična rješenja. U dubokim godinama napisao je i svoju prvu zbirku pjesama – Danak ljubavi – svjedočeći o neugaslom stvaralačkom žaru. Velika dubrovačka književna tradicija dobila je u njemu dostojna nastavljača“. Feđa Šehović dobitnik je Nagrade Ksaver Šandor Đalski 1992. i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2017.

Šehovićevoj životnoj igri izazova, zagovora, strasti, ljubavi i potrage za vlastitim snom, susret s Dubrovnikom, pokazalo se, nije bio slučajan. Ti prvi mladenački ogledi i susreti, obilaskom grada, posjetom teatru, Lovrijencu, điru Stradunom i njegovim zidinama, ostavili su trajan trag. Rastuću čežnju i neodoljivu potrebu da mu se ponovno vrati i ostane trajno fasciniran mitskim ozračjem grada, suzvučjima njegove posebnosti, mentaliteta njegovih stanovnika i mediteranskih mirisa, empatija, zanosa i načina života kojemu nije mogao niti želio odoljeti.

U Dubrovnik stiže iz posve drugačijeg ozračja i njegova, moglo bi se reći, opčinjenost gradom koji svakom ulicom, palačom, poljanom, inspirativnom prošlošću, tradicijskim prepoznatljivostima i navikama njegovih stanovnika postaje njegovim trajnim nadahnućem. Utopivši se u zavodljivu matricu grada uspijeva prepoznati, shvatiti pa onda svojom književnošću i teatrom propitivati sva njegova naličja. Diveći mu se i istovremeno polemizirajući. Istrajući na vlastitom doživljaju grada u i ne samo ironijskim inačicama njegove neodoljivosti i ljepote, postao je, možda i nesvjesno, i sam sa svojom književnom popudbinom i vremenopisom, upisan u vlastitu Tralalogiju koju je, na neki način, svakim novim djelom pa i svakom novom životnom odlukom i čestitim preispitivanjima, prihvaćao kao svoju sudbinu. Dubrovnik i Feđa Šehović, nakon toliko izazovnih godina, povremeno turbulentnih i desetljećiama skladnih, jedno su drugo zaslužili. Dopisujući testamente i oporuke ali i ljubavi i sjećanja i snove nezaborava radi. Tamo gdje prestaje život i počinje teatar. I obratno.

Činilo mi se da bi se i Feđa, iz neke svoje nebeske skrivene čitaonice, s u kvadrima oslikanim dušama Grada, složio s mojim izborom za završni akord ovom spomenarskom empatijskom štivu izborom njegovog pomalo i autobiografskog soneta Vidra iz zbirke Danak ljubavi:

Marine, kob je nad mojom glavom,
zgnječeno srce umire u muku,
smijem se gorko nad tužnom javom,
dok Zelenci nehajno svoje ure tuku.

I ja bijah zvono koje svijet budi,
znah što je imat protiv sebe vrijeme
i mračnu snagu, zle opake ćudi,
i usne bližih ukočene, nijeme.

Marine Držiću, po kobi moj brate,
ti nȁuči me kako godine se krate,
da se glasno smijem kada mi se plače,

da crvi očaja ne pretvore u prah
sve što stvori duh, uznemiren, plah,
da ima nešto i od ništa jače.

©Davor Mojaš, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. ožujka 2025.