
Razgovarala: Branka Primorac
Na Marulićevim danima dobili ste Nagradu za umjetničko ostvarenje za ideju i realizaciju videa u ZKM-ovoj nagrađivanoj Matišićevoj predstavi Ja sam ona koja nisam. Kako je nastala suradnja s redateljem Paolom Magellijem?
Paolo Magelli i ja dugo se poznajemo, znamo naše umjetničke afinitete, razumijemo se i zato često surađujemo. Ne moramo se puno dogovarati. Kod njega je specifično da će precizno označiti koje dijelove predstave treba riješiti videom, na primjer s dijelom priče koja se ne vidi na sceni, ili treba neko stanje koje će se ispričati kroz video. To mi je velika pomoć; volim dobiti nešto čvrsto od čega ću početi, volim narudžbe, da ne moram počinjati iz ničega. Imam slobodu potom kreativno pridonijeti predstavi, slobodu koju ne želim zlorabiti preko granica nego kao član ansambla pomoći da predstava bude što bolja.
Kad krenete u osmišljavanje sadržaja videa, što Vam je najvažnije?
Radim video koji je prilagođen scenskom prostoru kazališta. Od mojih početaka, ekran mi je išao na živce u smislu da unutar kazališta reproducira nešto na ekranu kao u kinu ili na nekoj prezentaciji. Ponekad je takav klasični tretman primjeren, ali ja više težim da se projekcija tretira kao svjetlo, da se ne vide jasni rubovi slike, da je to dio scenografije i da su zamagljene granice između medija, da se preklapaju, da scena, svjetlo i video zajedno dišu. To se u ovoj predstavi dobro vidi. Dogodi mi se da u nastajanju rada imam jednu ideju, a onda je tijekom proba odbacim – ma koliko da je dobra i meni se sviđa; ako ne paše u predstavu, napravim nešto drugo. I ne bih doslovno poistovjećivao to što radim s klasičnim videom kao narativnim medijem, nego bi po mom to više bilo u polju projekcija – pokretno, animirano svjetlo, svjetlosna instalacija.

Imate li u fazi nastajanja predstave vremena za suštinske promjene?
Danas su alati za izradu i manipulaciju video-sadržaja jako brzi. Ako nešto hoću promijeniti, ne moram kao prije, nakon probe odlaziti u studio, napraviti sve nanovo, zapržiti na DVD-u, vratiti se u kazalište pa vidjeti da sam promašio poziciju za pola metra. Sada direktno na probi manipuliram i uklapam sadržaj. Volim finalizirati stvari na probi, a pripreme su prije svega mentalne. Čitam tekst i napravim koncept, obavim razgovor s redateljem, a onda sve usklađujem na sceni, iako se najčešće na kraju svi skupa nađemo u škripcu s vremenom.
Nagradu ste u Splitu dobili za scenografiju, kostimografiju, dizajn svjetla, originalnu glazbu… Rijetkost je takvo sveobuhvatno priznanje.
Ovo konkretno je bila nagrada za video u predstavi Ja sam ona koja nisam – dodijeljena je u kategoriji koja obuhvaća dodatne poslove u predstavama – scenografiju, kostimografiju, glazbu, svjetlo, pa i video. U internim krugovima zovu je celofan-nagrada, nagrada za lijepo pakiranje, što mi je jako simpatično. Krasno je da Marulovi dani imaju jednu takvu otvorenu nagradu za koju nije točno dodijeljena kategorija.

Splitska pohvala nije jedina pohvala Vašem radu.
Prije četiri godine dobio sam s kolegama kolektivnu nagradu za režiju, također Marula za predstavu Ljubavni slučaj Fahrije P. za najbolje audiovizualno ostvarenje, koje uključuje i glazbu i video i kostime – u pravom smislu celofan. Naravno, ponosan sam i na godišnju Nagradu Vladimir Nazor, potom na nagradu za oblikovanje scenskog prostora na Praškom kvadrijenalu 2019. Ove sam godine hrvatski selektor za taj festival, koji se održava u svibnju 2023. Predložio sam Matiju i Maura Ferlina, koji scenski prostor oblikuju zaista na fascinantan način.
Koliko dana ćete uživati u Pragu?
Ma mi u Prag idemo raditi! Prošli put smo na vrijeme postavili paviljon s mojom instalacijom i već sljedeći dan otišli kući. Većina drugih predstavnika su ostali pet dana, a mi smo napravili posao i odmah otputovali. Bilo mi je žao što nisam tamo na dodjeli nagrada, ali tako je ispalo. Nemam pojma kako će biti ove godine, ali ja bih svakako htio ostati još koji dan i u miru pogledati cijelu izložbu.

Kad smo dogovarali intervju, bili ste u velikom poslu oko zagrebačkog i šibenskog izdanja festivala Vector Hack. O čemu se radi?
Vector Hack je bijenalni festival posvećen analognoj vektorskoj grafici, tj. umjetnicima koji rade s osciloskopima i laserima i ove godine se održao treći put. To je mala scena koja okuplja ne samo umjetnike, nego iprogramere, inženjere, povjesničare umjetnosti. Festival je zamišljen kao mjesto na kojem imamo priliku susresti se uživo, mjesto razmjene iskustava i znanja, prilika da doživimo audio-vizualne nastupe u optimalnim uvjetima.
Koliko u Vašem radu ima eksperimenta, a koliko rutine?
Izuzetno sam sklon eksperimentiranju i improvizaciji, često mijenjam smjer i odluke tijekom rada. Rad u kazalištu omogućuje stalno eksperimentiranje s novim kreativnim tehnikama, drugim tretmanima i situacijama. S druge strane, moja je druga važna odlika da brzo i učinkovito radim, a u tome mi svakako pomaže rutina. Ako govorimo o radu u kazalištu, tu je sve prilagođeno procesu i danim vremenskim i produkcijskim ograničenjima. Kod većih kazališta, kao što je HNK u Zagrebu, obično je to deset dana na sceni i manje. Zato je bitna brzina, preciznost, neki trikovi i suradnja s kazališnom tehnikom.

Pratite li tehnološke inovacije na tom polju?
Pratim koliko mi treba. Spretan sam generalno s tehnologijom, sretan sam da mi to sve ide dobro, ali daleko od toga da ludujem za novotarijama. Moram reći da me sada najnovije stvari previše ne zanimaju. To ide toliko brzo da jedno pretječe drugo, uvjetovano je komercijalnim sadržajem i ritam je izluđujući. Ukratko, ostario sam (smijeh). Kad se pojavi neka nova atraktivna tehnologija, često mislimo da je to rješenje za sva vremena, a kad prođe nekoliko godina, vidimo da se to skroz potrošilo. Primjera radi, kad se pojavio touch screen, svi su ga muzeji uvodili. I dalje ih imaju, ali to je tehnologija koja je sada zastarjela, spora. Djeca koja danas dolaze na izložbe imaju na mobitelu mnogo brži i pokretljiviji multi-touch screen. I tako je krik tehnike od prije deset godina postao posve neatraktivan i što je još gore, svojom sirovošću odbija interakciju umjesto da je privlači. Trenutno je hit generiranje AI slika pomoću umjetne inteligencije koja uči iz ogromnih baza fotografija. Mi unesemo tekstualni opis bilo čega, a kompjutor prepozna i isporuči (često) fenomenalnu sliku. Rezultati su fascinantni i zapravo zbunjujući jer ih je moguće generirati u beskraj. Ta silna količina je dosta obeshrabrujuća za umjetnike, pogotovo ilustratore i slikare, jer imaš dojam da stroj u trenutku stvori nešto za što tebi treba puno više vremena. Mislim da je kvaka u tome što su rezultati ipak jasno prepoznatljivi, a tehnologija dostupna svima. Zbog toga će doći do velikog zasićenja takvom vrstom sadržaja, i opet će se pojaviti potreba za nekom ljudskom intervencijom u materijal. Osobno nemam nekih problema s tim. Kako AI generalno može generirati bilo koji motiv, to mi olakšava prikupljanje materijala za daljnji rad jer volim početi s gotovim materijalima – ilustracijama, fotografijama, videom. Nemam potrebu počinjati od nule. Na kraju, sve su to alati, a svaki alat možemo upotrebljavati manje ili više kreativno – ja ciljam više na kreativno.
Radite li spotove?
Ne. To mi ne ide od ruke. Općenito, linearni narativni radovi nisu moje područje. Nisam radio ni galerijske videoradove koji imaju fiksirano trajanje i vrte se na jednom ekranu.


Spadate li u sam vrh video–umjetnika u nas?
To nije pitanje za mene, mislim da je na drugima da sude o tome, a nemojmo zaboraviti ni to da je vrijeme najbolji kritičar. Ako govorimo o likovnoj sceni, jako puno kvalitetnih umjetnika se koristi videom u svojim radovima. Moj rad je specifičan po tome što često radim kompleksne video-instalacije većih formata i na tom polju ovdje dugo nije bilo neke velike konkurencije. Na svu sreću, stalno dolaze novi mladi i kreativni ljudi koji idu dalje i stvaraju sve bolje i bolje. A na kraju, Hrvatska je mala zemlja, pa ne znam koliko je sve to zapravo i bitno. Što se tiče situacije u kazalištu, među nešto mlađima izuzetno cijenim rad Ivana Lušičića, s kojim sam puno surađivao. On je studirao prvo dizajn, pa kasnije svjetlo na kazališnoj Akademiji, tako da pokriva i video i scenografiju i svjetlo. Cijeli lijepi paket.
Vaše je školovanje vrlo šaroliko i zbog toga jer je umjetnička praksa koja Vas je zanimala osamdesetih bila nepoznata.
U Zagrebu sam završio MIOC, iako sam se prijavio i u Školu za primijenjenu umjetnost i bio vrlo visoko rangiran, no više me privlačio prirodni smjer. Tako da sam izabrao matematiku. Kućnim instalacijama i svjetlosnim objektima sam se bavio već tada, ali konkretne škole gdje bih naučio nešto o tom području nije bilo. Studirao sam na Grafičkom fakultetu, jer mi je to bilo najlakše dok ne nađem neko bolje rješenje. Tijekom prve polovice 90-ih čuo sam za školu za tonsko snimanje u Amsterdamu i ubrzo otišao na dvogodišnje školovanje. Ta škola mi je puno značila, puno sam naučio, ali diploma koju sam dobio nije akademska, pa zbog toga kasnije u karijeri nisam mogao realizirati ponude da predajem na umjetničkim akademijama, a to mi je baš žao jer jako volim raditi sa studentima. No ne žalim se; multipraktik sam, pokrivam široki dijapazon kreativnih poslova, volim ih raditi i mogu od njih posve pristojno živjeti. Iako se danas više cijeni znanje nego diploma, preporučujem mladima da ipak završe fakultete. Nikad ne znaš kad će ti diploma ipak zatrebati.

Otkud Vam nadimak Klif?
Nadimak sam dobio u osnovnoj školi iz lekcije engleskog. Povlačio se uz moje ime tijekom života i kroz srednju školu i kroz studiranje. Inače Marušića ima milijun, a mnogi se baš zovu Ivan. U drugoj polovici devedesetih pojavili smo se tako dva Ivana Marušića, obojica sličnoga godišta, obojica likovnjaci, obojica radimo u novim medijima. Nastao je totalni kaos na izložbama, u novinskim člancima i najavama izložbi. Jednom prilikom je i honorar uplaćen krivom Ivanu Marušiću! Brže-bolje sam dodao Klif uz svoje ime i prezime kako bi se znalo o kome se radi. Drugi Ivan se sada bavi primarno stripom, pa nas je tako puno lakše razlikovati.
Tko je Vaša publika?
Ne znam Vam odgovoriti. Po onom što danas vidim na otvorenjima, rekao bih da je publika vrlo šarolika – od puno mladih pa do moje generacije i starijih. Usto, Zagreb je postao veliki grad koji nudi mnogo različitih programa i teško je pretpostaviti hoće li vam ljudi doći ili neće.
Trenutačno ste u profesionalnoj stanci, ali to neće dugo trajati. Što se sprema?
Trebao bih raditi u Talijanskoj drami HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci epski spjev talijanskog pjesnika Ludovica Ariosta Orlando furioso/BijesniOrlado s argentinskom redateljicom Jazmín Sequeira, a prije toga u HNK Zagreb s Nenni Delmestre na tekstu Marije Vujičić Plodna voda.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 4. studenog 2022.