Upscaled with Gigapixel v1.1.3. 356×474 => 712×948 (2x) Model: Standard V2, denoise: 0.5925512963421533, sharpen: 0.03794733273699824, decompression: 0.524310575588395 Face recovery version: 2, strength: 0.8, creativity: 0 (Realistic), selectedFaces: 1 | Snimio Tomislav Matijašić.

Piše;: Sven Šestak

5.4.2026. – Kazalište, naravno, nema nikakvu stvarnu moć… osim te beznačajne sposobnosti da ljude natjera da na kojih dva sata prestanu biti apsolutno sigurni u vlastitu nepogrešivost. Tko bi razuman poželio gledati kako se na sceni urušavaju pažljivo njegovane ideje o “drugima”, o „drugačijima“ ili o vlastitoj moralnoj nadmoći? Puno je praktičnije držati se provjerenih alata: rasizam štedi vrijeme, šovinizam hrani ego, a onaj kod nas, nažalost, sve češći „izam“ rješava sve kompleksnosti tako da ih jednostavno ignorira.

Ipak, kazalište ima tu krajnje nepristojnu naviku da likovima podari glas, lice i, što je najgore, kontekst — čak i onim likovima koje bi bilo daleko urednije svesti na neku etiketu. Publika se tako nađe izložena gotovo skandaloznoj količini empatije. Užas! “Drugi” i “drugačiji” odjednom više nisu apstrakcija nego osobe s kojima dijeliš strahove, slabosti i, ne daj Bože, ljudskost.

Naravno, uvijek postoji elegantno rješenje: izaći iz dvorane. Isti kao prije. Nedotaknut. Čvrsto uvjeren da je svijet jednostavan, a podjele nužne. Uostalom, zašto kvariti dobro uhodane mentalne prečice? One su tu s razlogom — da nas poštede napora razmišljanja. No kazalište, u svojoj dosljednoj neobzirnosti, ipak učini ono najgore: posije sumnju. A sumnja je opasna stvar, osobito za ideologije koje ovise o tome da ih se nikada, ni pod koju cijenu, ne dovodi u pitanje.

Jer nije li idealan svijet onaj u kojem su “naši” uvijek u pravu, a “njihovi” uvijek problem? Bez sive zone, bez nelagode, bez potrebe za razumijevanjem. Kazalište tu opet bespotrebno komplicira: uvodi nijanse, proširuje perspektive, čak i, zamislite drskosti, sugerira da odgovornost nije nešto što se može tako lako delegirati na druge. Kao da stvarnost nije već dovoljno naporna bez tog dodatnog sloja istine.
I što je najneugodnije, sve se to događa bez ikakve prisile. Nitko te ne tjera da promijeniš mišljenje, dovoljno je da ga počneš preispitivati. A to je, jasno, sklizak teren: danas pitanje, sutra rupica u uvjerenju, prekosutra možda čak i razumijevanje. Tko bi to htio riskirati? Mnogo je sigurnije ostati pri starom, u toplini vlastitih sigurnosti.

Ali, eto, kazalište, koliko god se trudilo ostati “bezopasno”, ima tu neugodnu osobinu da ne završi spuštanjem zastora. Ono se, krajnje neodgojeno, nastavlja događati u glavi gledatelja. I baš tu, u toj tihoj upornosti, skriva se njegova moć.

I upravo zato što kazalište ipak ima moć; moć koju sam osjetio gledajući 58 predstava u vrlo kratkom roku, 58 predstava koje su, svaka na svoj način, važne, zahvalan sam na ukazanom povjerenju. Izbor 18 predstava nosio je sa sobom i odgovornost i promišljanje o tome što svaka od njih može reći i ostaviti publici. Upravo u tom izboru leži vrijednost cijelog iskustva.

Izvor: www.festivalglumca.hr, Hrvatskoglumiste.hr, 5. travnja 2026.