Intervju: ZIJAD GRAČIĆ (Kakanj, 7. ožujka 1959.) – 40 godina umjetničkog djelovanja

Kazalište je moja ljubav i oduvijek me fasciniralo

„Kad se osvrnem, potpisao bih sve projekte u kojima sam radio i na svaku sam glumačku ulogu ponosan. Zadovoljan sam svojim životom i radom, mislim da sam imao sreću radeći u HNK-u i s izvrsnim kolegama i kolegicama, kao i u drugim kazalištima i na festivalima, na filmovima i na radiju. Imam osjećaj zaokružene cjeline. HNK je bio jedan stup, drugi stup je bio Dubrovnik sa svim svojim sadržajima, Dubrovačkim ljetnim igrama i Kazalištem Marina Držića, rad s Lectirumom i ostalim kazalištima i kazališnim skupinama treći, na filmovima, televiziji i na radiju četvrti. Ne žalim ni za čim i mogu sve objektivno komentirati .”

Razgovarala: Vesna M. Muhoberac

16.7.2024. – Iako ove godine obilježavate veliku glumačku obljetnicu, na kojoj Vam odsrca čestitam, manje je poznato da Vi imate i druge umjetničke talente koje godinama njegujete i koji će u nekom dobrom trenutku možda ugledati svjetlo dana i objaviti se javnosti.

Da, često sam se primao olovke i crtao meni zanimljive stvari i objekte u sredinama u kojima sam se nalazio. To me smirivalo i koncentriralo na nadolazeće aktivnosti. Osobito mi je inspirativan bio i jest Dubrovnik, njegovi oblici i perspektive, najviše Lovrjenac na kojemu sam odigrao neke meni drage uloge i kojega crtam iz različitih vizura, najčešće iz Pila. Posebne su mi i Zidine, Minčeta, Sv. Ivan, krovovi Grada, kao i Stara gradska luka u kojoj je smješteno Kazalište Marina Držića u kojemu sam radio i u kojemu sam često gostovao s različitim predstavama. Oduševljenje Dubrovnikom počelo je 1980. mojim prvim sudjelovanjem na Dubrovačkim ljetnim igrama zajedno s mojom glumačkom klasom u kojoj su većinom bile Dubrovkinje i Dubrovčani, ali i ostali zaljubljenici Grada koji Dubrovnik, kao i ja, doživljavaju kao svoj grad: Ena Begović, Predrag Vušović Pređo, Igor Hajdarhodžić, Maro Martinović, Ankica Dobrić, Urša Raukar, Branimir Vidić Flika, Željko Königsknecht Keno i Ivica Šimić, sve izvrsni glumci i moji prijatelji. Nažalost, otišli su nam Ena i Pređo….

Često i fotografirate. Imate bogate, impresivne albume raznovrsnih fotografija, gotovo fotobiografiju. Jeste li razmišljali o izložbi grafika i fotografija?

Osim što crtam, vrlo često i fotografiram i imam velik broj i privatnih (sa suprugom i kćeri Korinom, sinom Arianom i ostalim članovima obitelji, op.) i profesionalnih fotografija, sa snimanja filmova i proba i predstava u kazalištu, s putovanja i gostovanja, a koje, tako mislim, pričaju zanimljive priče o ljudima, kazalištu, festivalima, gradovima, državama, kontinentima gdje sam radio i boravio. Puno je toga što sam nacrtao i fotografirao, ali još nisam razmišljao o izložbi, barem ne zasad. Trenutna fokusiranost u mojim ranim umirovljeničkim danima je na monodramu. Želio bih u jednu cjelinu staviti moja životna iskustva, na duhovit način, no zasad toliko o tome.

Prema etimološkome rječniku, Vaše ime znači mnogo, iznad svega, suviše, što onomastički lijepo definira Vaš život i glumačku karijeru, a Zijaudin (od kojega nastaje kraći oblik Zijad) svjetlo vjere. Etimologija je Vašega prezimena također vrlo zanimljiva.

Toponim Gračić (Gradac) u Žrnovnici, na kojemu se, na što upućuju mnogi tragovi, nalazila lovačka kuća cara Dioklecijana, koji je živio od oko 243. do 316. godine, još nedovoljno istražena lokacija, upućuje na to da se tu nekada nalazio grad. Na platou Gračića nalazi se najstarija građevina u Žrnovnici i vrijedni spomenik hrvatske kulture, zaštićena crkvica sv. Mihovila koja je sagrađena, prema kronici župe iz XVII. stoljeća, u X. ili XI. st.

Vi ste urban glumac kojega je odredilo nekoliko gradova. Odrastanjem ste Tuzlak, akademskom izobrazbom Zagrepčanin, a glumačkom karijerom pravi histrion, kojemu su putovi najčešće završavali u našemu Dubrovniku, jednome od gradova koji su obilježili Vaš glumački život i u kojemu je jedan, opet simbolično, od najzanimljivijih lokaliteta baš Gradac, značajan i kao scenska pozornica Dubrovačkih ljetnih igara. Kako je započela Vaša glumačka karijera?

Kazalište je moja ljubav oduvijek. Zatravio sam se i očarao glumom još kao tuzlanski gimnazijalac glumeći u raznim srednjoškolskim predstavama, pa čak i na pozornici kazališta s odraslim glumcima neke manje uloge kao srednjoškolac. Mene je sve to fasciniralo. Kao šesnaestogodišnjak sam odlučio pripremiti monodramu Oj, živote Josipa Pejakovića i odigrati cijeli tekst koji sam prepisivao, organizirao, pripremao, imao sam dobar kostim i odlučio sam igrati po klubovima za svoju raju. A onda me jedan prijatelj iz dramske sekcije nagovorio da idemo u Beograd da me vide i tamo. I tako sam u Knez Mihajlovoj, u Univerzitetskom centru, njihovu Filozofskome fakultetu, sa 16, 17 godina, pred 400 mladih ljudi igrao predstavu. Poslije sam dosta gostovao po bivšoj državi. To sjajno iskustvo definitivno je odredilo moj put prema upisu na Akademiju. U Tuzli tad nije bilo Akademije, nije bilo ni u Sarajevu, pokušao sam u Beogradu ali nisam uspio, pa sam upisao pravo u Sarajevu znajući da ću druge godine ići na prijemni u Zagreb.

Što ste pripremili za prijemni ispit?

Za prijemni sam pripremio Jeana iz Strinbergove Gospođice Julije. Imao sam već pripremljen tekst jer smo tu predstavu radili kao srednjoškolci u Tuzli, na jednome prekrasnome šetalištu. Kao drugi sam monolog govorio dio iz spomenute monodrame Oj, živote. A govorio sam i pjesmu Vjekoslava Majera, Moj otac i ja: Kad otac moj i ja pođemo/ u šumu na šetnju/ sve je oko nas svečano i tiho/ ko da će svaki čas zasvirati orgulje/ sakrite negdje u lišću. (….) Pa kao dva dobra druga na rastanku/ koracamo šljunkom/ i sve je oko nas svečano i tiho/ ko da će svaki čas zasvirati orgulje/ sakrite negdje u lišću.

Koliko Vam je to bila dobra škola, Akademija dramskih umjetnosti?

Jedina i fantastična škola u pravom smislu te riječi. Radili smo s velikim osobama i isto tako krasnim ljudima. Pamtim puno, puno zanimljivih radnih procesa, zanimljivih ispita i sretnih trenutaka. Ostvarili smo puno dobrih ispita i imali dovoljno vremena izgraditi svoja uvjerenja, pristupe tom zahtjevnom i definitivno najljepšem pozivu. Najuspješnije ispite sam ostvario u 7. i 8. semestru kada mi je mentor i profesor bio gospodin Vanja Drach. Postavili smo  Arthura Schnitzlera, Rondo i Georgesa Feydeaua, Gospon lovac. U toj su diplomskoj predstavi igrali, osim kolega iz moje klase, i mlađi studenti, Ivica Barišić, Anja Šovagović, Vili Matula… Profesor Kosta Spaić bio je posebno zadovoljan ispitnom predstavom Gospon lovac. Pozvao me u garderobu nakon prvog dijela, razgovarao sa mnom i poprilično me hvalio. Nakon ispitne predstave mi je Vanja Drach, naš profesor i mentor na diplomskoj predstavi, rekao da predam papire u HNK.

Obitelj Vam je bila velika potpora. Je li Vaša obitelj očekivala neki drugi, možda STEM životni smjer?

Obitelj mi je oduvijek velika potpora, složili su se s mojim izborom i nikad nije bilo nikakvih problema oko toga. Bili su na mome diplomskome ispitu, na prvoj profesionalnoj predstavi, svugdje gdje su mogli, a i na prošlome kazališnome festivalu u Konjicu, Festivalu glumca BIH, na kojemu sam dobio nagradu kao najbolji glumac, skupa sa Ksenijom Pajić koja je dobila nagradu kao najbolja glumica, igrajući u predstavi Neila Simona, Hotel nostalgija Kazališta Lectirum, u režiji Nine Kleflin s Natalijom Đorđević i Mladenom Čuturom.

Bili ste prava muška studentska zvijezda, a Ena Begović prava ženska studentska zvijezda na ADU-u. Kako ste se zaposlili u Hrvatskome narodnome kazalištu? Mislite li, s odmakom, da ste imali sreće?

Nakon što sam se javio na natječaj i predao dokumente u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, primljen sam, zanimljivoga 1. travnja 1984. godine, skupa s Enom Begović, koja je isto godinu dana bila studentica prava, ali u Zagrebu, u stalni angažman koji je bez prekida trajao četrdeset lijepih, burnih i plodnih godina. Zapravo sam samo prešao preko ceste i iz naše škole ušao u kazalište. Mislim da smo imali sreće i Ena i ja, koju je sudbina poslije tako tragično obilježila. U prvoj predstavi u kojoj smo skupa glumili, a to je bila Aiaxaia ili moći reći Radovana Ivšića u Habunekovoj režiji, naš profesor Vanja Drach, također glumac u predstavi, a koji mi je bio i profesor na diplomskome ispitu, nas dvoje doveo je za ruke na veliku scenu na premijeri i pustio nas, pogurao nas prema prosceniju. Bila nam je to velika čast i ponosno smo kročili haenkaovskim stazama.

Bez obzira na prekid uzrokovan nekim zakonskim regulama koje ne omogućuju glumcima, bez obzira na sposobnosti, kvalitetu, stas i glas, produljenje radnoga staža, Vi ćete i dalje glumiti u HNK-u. Jeste li voljeli igrati na velikoj sceni?

Obnovili smo predstavu Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka, kojoj se uvijek jako radujem, a glumim i u Genijalnoj prijateljici Elene Ferrante. U dogovoru s intendanticom HNK-a, nastavit ćemo suradnju u navedenim predstavama. HNK je i obveza i čast. Inače, igrao sam Ivšića, Molièrea, Shakespearea, Bulgakova, Matkovića, Šoljana, Anouilha, Bakarića, Hrabala, Turgenjeva, Havela, Canettija, Vuletića, Demetra, Gundulića, Vetranovića-Rabadana, Aralicu, Corneillea, Goldonija, Brešana, L. Kaštelan, Šenou, Cesarca, Williamsa, Tomića, Goldonija, Vidića, Bettija, Euripida, Čehova-Boureka, Držića, Straussa, Horacea McCoya/Ivicu Boban, Büchnera, Bersu, Marinkovića, Giraudouxa, Rezu, Schnitzlera, Kosora, Novaka, Ferrante…. u režiji Habuneka, Međimorca, Škiljana, Popesca, Para, Radića, Dolenčića, Kunčevića, Kaloča, Marčića, Juvančića, Šarčevića, Spaića, Katunarića, Violića, Magellija, Prohića, Mesarića, Kenta, Carića, Selema, A. Bukvić, Gjergjizi Agejev, Kice, Večeka, Boureka, Ruždjak Podolski, Szikore, I. Boban, Heyma, Petković Liker, S. Broz, H. Petković, M. Jurage, A. Tomić, I. Buljana, M. Pejnović…. Dobio sam Nagradu Mila Dimitrijević za najbolju mušku ulogu u sezoni 2008./2009. za ulogu Georgesa Dantona u predstavi Dantonova smrt Georgea Büchnera.

A što se kazališne zgrade tiče i velike scene, nadam se da će se pronaći rješenja i da će, bez obzira na sveobuhvatnost i zahtjevnost repertoara, Drama i dalje imati svoje mjesto, uz Balet i Operu, na velikoj pozornici kazališta u koje publika rado dolazi i zbog položaja i arhitekture zgrade, kao i zbog kvalitetnih umjetnika. Nadam se da bitka za ostanak Drame na velikoj pozornici još nije izgubljena unatoč pričama koje već dulje traju i koje polako idu tim smjerom. Mislim da je idealan prostor za veliku koncertnu dvoranu sa 1000 mjesta bio Bundek, gdje bi se u Zagreb na velika vrata dovela Opera, ali Zagreb nije iskoristio tu priliku i mogućnost. Možda hoće u nekim drugim vremenima.

Kad je izgrađen HNK, a otvoren je 14. listopada 1895. za izvedbe kazališnih predstava, Miletić je pokrenuo i drugu scenu, na Tuškancu. Ne zna se je li to bila prava i odgovarajuća lokacija, ali zanimljivo je da se već tad o tome razmišljalo. Isto tako, Gradsko dramsko kazalište, poslije GDK Gavella, nastalo je kao druga scena HNK-a, tako što se Branko Gavella s nekoliko glumaca odvojio od HNK-a. Uvijek se osjećala potreba za drugom scenom, ali bitno je razmisliti kakva je ta scena i za koje je predstave.

Proputovao sam i svijetom s umjetničkom organizacijom koju sam utemeljio, Teatar No2 i vidio vrlo zanimljiva kazališna rješenja. u Londonu sam gledao Shakespeareova Romea i Juliju u izvedbi Royal Shakespeare Company u Barbican centru, centru izvedbenih umjetnosti u Cityju, u kojemu se održavaju koncerti klasične i suvremene glazbe, kazališne predstave, filmske projekcije i umjetničke izložbe. U tom su potpuno novome kompleksu s pet-šest dvorana igrali vrlo moderne predstave, odjeveni u kožne kostime, u autu su došli na maskirani bal, na sceni je bio i bazen u koji su skakali, ali igrali su sve prizore tako da se gledaju i glume, zatravljeni, u pogledu je sve bilo, cijela tragedija. Tih je godina Kunčević na Igrama postavio Romea i Juliju.

Bio sam i u Sydneyu. Sydney Opera House jedna je od najpoznatijih građevina u svijetu, ima 1500 izvedbi i više od 1,2 milijuna posjetitelja svake godine, u njoj djeluje Australska opera, Australski balet, Sydneysko kazalište i Sydneyski simfonijski orkestar. U sklopu zgrade, sa strane školjke je jedna velika kazališna dvorana od 500 mjesta i tamo smo moja kolegica Katja Zupčić i ja gledali jednu lutkarsku predstavu sličnu lutkarskim predstavama našega Zlatka Boureka. Impresivno. To je bilo 1995. kad smo Katja i ja u Australiji gostovali s predstavom Bez trećega koju je Vanja Drach režirao, a postavili smo je 1993. za naše ljude u Torontu. Prije toga smo gostovali u Australiji s Macbethom i odigrali deset predstava u Sydneyu, Melbourneu, Perthu i svi su se oduševili predstavom. Sljedeće smo godine željeli igrati De Benedettijevu komediju Paola i lavovi u kojoj smo glumili Igor Serdar, Mia Begović i ja, ali su organizatori htjeli pogledati predstavu napravljenu na temelju hrvatskoga teksta. Ponudili smo im Begovića, opet smo otišli u Australiju, odigrali deset predstava i bilo je izvrsno.

Iznimnim ste fizisom plijenili poglede i na sceni i u zbilji, kao i sonornošću glasa koji ste prebacivali sa scene i kojim se probijao četvrti zid i dolazio do zadnjih redova partera i balkona, impostacijom, dikcijom, talentom za jezike i idiome, dinamičnošću. Kako ste se pripremali za predstave i je li to jednako intenzivan rad kao i onaj najboljih sportaša, kakav ste i sami bili?

Hvala na komplimentima, na drugima je da sude. Za svaku sam predstavu dugo i intenzivno radio, sam na velikoj sceni HNK-a, kad bi drugi kolege odlazili ili još ne bi došli. Znao sam u 12 sati po noći otići u kazalište, zamoliti vatrogasca da mi upali svjetlo na sceni i dva-tri sata sam sâm na sceni govorio svoje tekstove, pripremao se za predstavu. Cijeli život sam tako radio. I u tonskoj sam dvorani proveo puno vremena, u čarapama sam hodao i govorio svoje tekstove, sve je bilo tako sjajno i mirno, uživao sam u tome. 

Raskošan institucionalni glumački život obogatili ste ulogama u mnogim kazalištima u Hrvatskoj i izvan nje, radom i gostovanjem u gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj, kao i s izvaninstitucionalnim skupinama. S kojim ste redateljima radili izvan matične kuće?

Ivica Kunčević, kad je pošao u mirovinu, zvao me da s njim radim u Dubrovniku, u Kazalištu Marina Držića Sršenov tekst Na Sveta tri kralja, 2015., 2016., koji je napisan tako kao da je to stara dubrovačka priča koju je Shakespeare uzeo i na temelju nje napisao svoju priču. Događa se u starome Dubrovniku, a meni je dao da igram dubrovačkoga kneza, odnosno vojvodu. Igrao je cijeli ansambl i tako mi se ostvario san da budem u Gradu u studenome i prosincu. Druge godine me opet pozvao da radim Kazin Feđe Šehovića, isto u Kazalištu Marina Držića – bio sam jedan od dubrovačkih gospara. Treće me sezone zvao da radim Zlatoga Kuma u Držićevu Skupu, tako sam tri sezone zaredom radio u Dubrovniku.

Kako neko vrijeme nisam igrao kontinuirano na pozornici HNK-a, prije dvije sam godine otvorio obrt, došao do broda koji je prije bio Histrionski i s gospodinom Renom organiziram predstave kojima plovimo od mjesta do mjesta.

Često igram u Kazališnoj grupi Lectirum, koja je producirala mnoge predstave, primjerice Ljubav na prvi pogled, na tekst Fadila Hadžića, u režiji Zorana Mužića, u kojoj igram s kolegicom Matijom Prskalo. Glumio sam i u predstavi N. Simona, U zajedničkom stanu, redatelja Zorana Mužića, sa Ksenijom Pajić, Matijom Prskalo i Mladenom Čuturom, Šoljanovoj Romanci o tri ljubavi s Matijom, Ksenijom i Mladenom, u Mužićevoj režiji, u predstavi Čehontijada. Naime, Čehov se ponekad potpisivao kao Čehonte i to je potaknulo redatelja Vladimira Gerića da predstavu tako nazove, a uključuje jednočinke: Labuđi pjev i Medvjed i prozne tekstove: Kazališni poduzetnik i Upute ženicima. Osim Ksenije, Mladena i mene, igrala je i Barbara Vicković. Sve bilježim po datumima, gdje smo bili i kad smo gdje gostovali, a tako je bilo i za predstavu Hotel Nostalgija koju sam radio 2023. sa Ksenijom Pajić, Natalijom Đorđević i Mladenom Čuturom, također u produkciji Lectiruma, sve do uključujući moju operaciju.

Jednu sam sezonu uspio otići i radio sam u Požegi s redateljem Pavkovićem i mladim glumcima, Grčićem i Stanić i drugima, sreo sam predivne ljude tamo. U svoj me projekt zvala i Jelena Hadži-Manev, u predstavu Nora – trenutak pobune (produkcija: Tragači, op.) za koju je sama napisala tekst, a režirala je Frana Marija Vranković, gdje sam igrao starijeg redatelja, Mladen Kovačić je igrao mladoga redatelja, a Jelena mlađu glumicu. Predstavu smo igrali u Centru KNAP, a govori o procesu nastanka predstave. Igrao sam i u Histrionima s Matijom Prskalo, Ksenijom Pajić, Mladenom Čuturom na Simonov tekst predstavu U zajedničkom stanu, redatelj je bio Zoran Mužić. Glumio sam i u Maloj sceni, npr.: Pierre Carlet de Chamblain de Marivaux, Dvostruka nevjera u Habunekovoj režiji. Radio sam i u Teatru EXIT, predstavu Taksimetar na tekst Gorana Vojnovića, za koju je adaptaciju napravio i režirao predstavu Matko Raguž, a igrao sam s izvrsnim i nažalost prerano preminulim mladim glumcem Robertom Budakom.

Radili ste puno i na filmu?

Sudjelovao sam u kastingu za jednu finsku filmsku produkciju 2020. Pred ljeto sam im poslao dva uratka, vratio sam se s mora i agentica iz Sarajeva rekla mi je da sam ušao u uži izbor za dvije uloge u filmu 6. prosinca, odnosno Attack on Finland koji je baziran na romanu 6/12 Ilkka Remesa.

To je simbolično i za Dubrovnik i Hrvatsku, jer je 1991., na Dan sv. Nikole, najjače granatiran Grad.

Tako je, tad je i Dan državnosti Finske, a priča se povezuje s tim datumom. Naime, finski roman-bestseler govori o srpskome generalu koji služi kaznu u Haagu, a sin ga odluči oteti na Dan državnosti. Mi glumimo taoce koje on zarobi kako bi mu oca pustili iz zatvora. Nakon što je proslava Dana neovisnosti Finske prekinuta terorističkim napadom na Predsjedničku palaču, a ugledni gosti uzeti za taoce, službenik sigurnosne službe pokušava otkriti tko pokušava destabilizirati Europu. Potpisao sam ugovor da glumim predsjednika Europske zajednice, Poljaka Bogdanowicza. Studirao sam ulogu na poljskome, bio je prvi dan korone, a ja sam bio na skypeu i s prevoditeljicom Uršolom studirao poljski. Ušao sam u uži izbor i za ulogu srpskog generala, a izabrali su me za Poljaka. Snimali smo u Estoniji pedeset dana, od listopada 2020. do veljače 2021., bio sam četvrti po redu u castu. Sve smo snimili, izlazak iz rezidencije, ulazak u avion, a onda je redatelj koji je trebao napraviti dva filma i osam nastavaka obolio od korone i novi je redatelj preuzeo film i odlučio vratiti se originalu romana, u kojemu sve kontrolira europska policija koja je u Finskoj, više nema uloge predsjednika Europske zajednice, on je vratio tekst i sad je to francuski general, predsjednik NATO pakta. Ja u tome trenutka iz maloga mjesta Tallinn, glavnoga grada Estonije u kojemu snimamo, veličine Slavonskoga Broda, nazovem agenticu i onda redatelja koji me uvjeri da je to još bolje za mene, da to nije nikakva redukcija uloge, ali da trebam naučiti tekst na francuskome jeziku. Prihvatio sam, bilo je puno akcije, a u završnoj nas sceni Rusi naganjaju jer je europska policija ubila sina jednog ruskog biznismena, velikog oligarha koji je nešto hakirao. Kako ga je moja partnerica i bodyguardica, koju igra Nanna Blondell ubila, mi na kraju trčimo prema helikopteru, a za nama pucaju Rusi. Bio sam na premijeri filma 16. studenoga 2021. sa ženom Katarinom u kinu u Helsinkiju. Bilo je izvrsno, elitna ekipa, redatelj Aku Louhimies, glumci Jasper Pääkkönen koji u Vikinzima igra glavnu ulogu, a Sverrir Guðnason igra sina srpskog generala. On je s Islanda, a švedska je zvijezda; igrao je Björna Borga u igranome filmu Borg vs. McEnroe iz 2017. To je bila rusko-finska-švedska-estonska-hrvatska-islandska-srpska multinacionalna autorska ekipa. Snimajući nisam se uopće obazirao na bolesni kuk i kralježnicu koju sam operirao 2019. Mislim da je to bila kruna moje filmske karijere, iako sam još snimao u inozemstvu, npr. film Ideš? Idem! u Turskoj, u Istanbulu.

I u Hrvatskoj sam povremeno snimao serije i filmove: Ptice nebeske, Putovanje u Vučjak, Ifigenija u Aulidi, Zadarski memento, Novine, Ljubav u zaleđu, Ptice nebeske, Zakon ljubavi, Obični ljudi, Horvatov izbor, Ponos Ratkajevih…. Kako je HBO-ova serija Nasljeđe s Brianom Coxom u ulozi patrijarha obitelji koja se bori za kontrolu nad medijskom dinastijom dobila nagradu Emmy za najbolju dramsku seriju na 74. svečanoj dodjeli najpoznatije televizijske nagrade, a sestre Anita Juka i Ivona Juka su me angažirale za jednu ulogu, malo u šali, malo u zbilji govorim da doma imam Emmyja.

Radili ste i kao profesor na kazališnim akademijama.

Šest sam godina predavao na Akademiji u Tuzli. Moj je gimnazijski profesor hrvatskoga jezika postao ravnatelj Akademije i zvao me u Tuzlu da dođem predavati. Na početku nisam bio siguran u svoja pedagoška znanja i iskustva, ali sam polako ulazio u proces rada i to iskoristio i u Osijeku, u generaciji Katarine Baban, Doris Pinčić. Bio sam tri godine u Osijeku, bilo mi je izvrsno i ponosan sam na svoje studente, primjerice, na Vanju Jovanovića koji je režirao izvrsnu predstavu Mala zabava u Teatru &TD.

Bili ste i izbornik Festivala glumca.

Kako sve precizno bilježim, isto sam tako precizno bilježio i sve odgledane predstave kad sam postao izbornik Festivala glumca. Sve sam predstave pogledao, nekad i po četiri-pet predstava dnevno. Navodio sam posebno i sve naslove, svih šezdeset predstava, naravno, i sve redatelje, da se vidi tko je što napravio, jer sam vizualan tip i tako se najbolje koncentriram. Najboljom je tad proglašena predstava HNK-a iz Splita, 55 kvadrata Ivana Plazibata, koji ju je izvrsno režirao.

Sudjelovali ste i u nekim televizijskim emisijama drukčijega profila?

Zanimljivo je bilo i iskustvo u emisijama Ples sa zvijezdama i Volim Hrvatsku. Publika je lijepo prihvatila taj moj iskorak.

Kad se osvrnete, što vidite? Na što ste najponosniji u svojoj tako plodnoj karijeri? Na raznolikost?

Kad se osvrnem, potpisao bih sve projekte u kojima sam radio i na svaku sam glumačku ulogu ponosan. Zadovoljan sam svojim životom i radom, mislim da sam imao sreću radeći u HNK-u i s izvrsnim kolegama i kolegicama, kao i u drugim kazalištima i na festivalima, na filmovima i na radiju. Imam osjećaj zaokružene cjeline. HNK je bio jedan stup, drugi stup je bio Dubrovnik sa svim svojim sadržajima, Dubrovačkim ljetnim igrama i Kazalištem Marina Držića, rad s Lectirumom i ostalim kazalištima i kazališnim skupinama treći, na filmovima, televiziji i na radiju četvrti. Ne žalim ni za čim i mogu sve objektivno komentirati. Možda sam mogao više glumiti u HNK-u, ali onda ne bih mogao raditi ništa drugo. U groznoj situaciji, u koroni, u trenutku kad se sve raspada, zvala me produkcija iz zemlje, društva koje je proglašeno najsretnijim na svijetu da s njima radim – to je zbilja izvrsno. Osim toga, dijelio sam mlađim ljudima sve što sam znao.

Što biste rado odigrali?

Rado bih i dalje igrao s bliskim ljudima i dragim suradnicima.

Zijad Gračić, za nas prijatelje Zijo, izvrstan glumac, potpuno predan glumi, pouzdan partner u svim predstavama, ima nekoliko bilježnica u kojima i u koje sustavno bilježi sve što mu se profesionalno događa; datume, opaske, brojeve telefona, probe, predstave, imena, i u kojima je sve precizno nanizano, gotovo štreberski, u različitim bojama i s različitim podcrtavanjima. Nadamo se da će Zijo uskoro, uz izniman glumački, kao i slikarski i fotografski, pokazati i svojom prvom knjigom i svoj spisateljski talent. A dok do toga ne dođe, želimo Zijadu Gračiću Ziju ovako plodnih i sretnih i drugih 40 godina karijere.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. srpnja 2024.