Razgovarala: Narcisa Vekić

15.8.2026. – Zadranka Linda Begonja prepoznatljiva je glumačka osobnost Satiričkog kazališta Kerempuh, gdje je tijekom gotovo dva desetljeća ostvarila zapažene kazališne kreacije. Nakon završene Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, paralelno s kazališnim radom gradila je i filmsku i televizijsku karijeru, ostajući pritom ponajprije vezana uz pozornicu i istraživanje različitih glumačkih poetika.

Dobitnica je brojnih priznanja za svoj rad, među kojima su i Nagrada hrvatskog glumišta te Zlatni smijeh, a publika je pamti po nizu posve različitih uloga – od komičnih do izrazito dramatskih. U novoj predstavi Otac, Kći i Duh Sveti Mate Matišića u režiji Janusza Kice ponovno se našla u materijalu koji otvara složena pitanja obitelji, odgovornosti i društvenih tabua. Razgovarali smo o toj ulozi, ali i o kazalištu kao prostoru rizika, istraživanja i stalnoga propit(k)ivanja…

Za ulogu u Ocu, Kćeri i Duhu Svetom osvojili ste Zlatni smijeh za najbolju sporednu žensku ulogu. Kako se gradi lik koji nema mnogo scenskog prostora, a ipak mora ostaviti snažan trag i utjecati na to kako publika doživljava cijelu priču?

Ne bih rekla da sam ovu ulogu gradila kroz pitanje koliko prostora imam. To mi se čini kao pogrešna početna pozicija. U predstavi Otac, kći i Duh Sveti nije stvar u tomu tko ima više replika ili tko je više prisutan na sceni, nego što se i kako kroz pojedini lik otvara. Ovdje likovi nisu samo nositelji radnje, nego tragovi jednoga mnogo širega društvenoga problema. Ono što me kod Matišićevoga svijeta posebno zanimalo jest to da privatna tragedija nikada nije samo privatna. Obiteljski odnosi nisu izolirani od društva koje ih oblikuje. Ti prostori postaju nešto mnogo veće, postaju tabui društvenoga sustava, političkih dogmi, institucionalnih svetih krava, društvenih normi. U prostoru mikro-obitelji tako se vide mnogo snažniji mehanizmi: šutnja, nepriznavanje problema, nemogućnost suočavanja, potreba da se neke stvari gurnu pod tepih, da se ne izgovaraju. Kod ovakvih bi tema najveća opasnost bila igrati ih ilustrativno, pokazivati bol, objašnjavati tragediju, voditi publiku prema unaprijed zadanom osjećaju. Mislim da smo radili upravo suprotno. Janusz Kica je inzistirao na reduciranosti izraza, na tomu da se ne dodaje višak, da se ostavi prostor onomu što se ne može izgovoriti. Predstava govori o ljudima koji ostaju nakon tragedije, nakon zločina. Ona govori o onima koji moraju nastaviti živjeti s pitanjima: Kako nismo vidjeli? Kako nismo čuli? Kako se nešto tako strašno dogodilo pokraj nas? Mislim da je upravo tu njezina snaga: ne daje odgovor koji bi nas oslobodio odgovornosti, ne nudi katarzu u klasičnom smislu i nakon predstave gledatelj ne izlazi rasterećen.

Jesu li Vam draže uloge koje publiku osvajaju postupno i polako ili one koje odmah prvim izlaskom na scenu privuku pozornost?

Mislim da nikad nisam razmišljala o tome treba li publiku osvojiti odmah ili postupno. Zapravo, sama riječ „osvojiti“ mi je pomalo strana. Ne ulazim u predstavu s idejom da nekoga pridobijem, nego da s ostalim glumcima sudjelujem u stvaranju svijeta koji će, nadam se, biti dovoljno kompleksan da ne iscrpi sam sebe u prvih deset minuta. Više me zanimaju likovi koji se opiru brzom čitanju. Živimo u vremenu u kojem vrlo brzo donosimo zaključke o ljudima, o događajima, o čitavim životima. Dovoljna je jedna informacija, jedan naslov ili jedna fotografija da nekoga smjestimo u određeni okvir, ladicu. A stvarnost nikada nije tako jednostavna, pa mislim da ni kazalište ne bi trebalo biti. Predstave ne bi trebale dopuštati komfor brzih moralnih presuda. Izvođaču i gledatelju bi trebalo stalno izmicati tlo pod nogama. Baš kada pomislite da razumijete nečiju poziciju, trebalo bi se pojaviti nešto što tu sigurnost dovodi u pitanje. Mislim da je to i kvaliteta Matišićevog pisanja, kao što je, vjerujem, i možda kvaliteta predstave Otac, kći i Duh Sveti. Nema forsiranja emocije, gledatelju se ostavlja prostor asocijacija, čak i nekoga maloga metaprostora, stalno ostaje prostor za sumnju. Takvi me likovi i zanimaju kao glumicu. Volim nadogradnje likova, kad mi to autorski tim dopušta. Kada je tekst samo jedna od polazišnih točaka, odskočna daska za neke nove svjetove, multipliciranje značenja. Ne mislim da je zadatak glumca odgovoriti na sva pitanja koje tekst postavlja. Težim tomu da je moj zadatak pokušati otvoriti nove perspektive, one koje možda u tekstu i ne postoje, ali postoje u nama samima, da viziju proširim i, ako mogu, dam autorski pečat. Naravno, to nije uvijek moguće. Mnoge redatelje i autorske timove i glumce, na kraju krajeva, takav pristup ne zanima, dovoljno im je školsko čitanje teksta.

Što Vas u sporednim ulogama više intrigira: oblikovati lik kroz detalje ili izazov s manje reći više?

Ne razmišljam o ulogama kroz kategoriju velikih i malih, glavnih i sporednih. Mislim da je to ostatak jednoga prilično konzervativnoga pogleda na kazalište, prema kojemu se važnost lika mjeri količinom teksta ili pozicijom koju zauzima u hijerarhiji priče. Nikad me to nije zanimalo. Kod Matišića je, primjerice, posebno važno upravo to što nitko nije jednostavan nositelj određene poruke. Njegovi likovi nisu tu da bi publici olakšali zauzimanje stava. Oni su ljudi sa svojim slabostima, odgovornostima, zabludama i posljedicama vlastitih postupaka. Kod Oca, Kćeri i Duha Svetog nije me zanimalo izgraditi lik Marije kao izdvojenu pojavu. Zanimao me odnos te žene prema svijetu u kojem je prisiljena opstati, jer ova predstava kroz obitelj, dakle ono što nas normira, što nas uvijek određuje, htjeli mi to ili ne, govori i o raznim načinima kako društvo proizvodi šutnju, prešućuje i ne prihvaća odgovornost. Detalji su važni, jer kroz njih izlazi ono što ljudi najčešće pokušavaju sakriti. Čovjek se otkriva upravo u onom što pokušava kontrolirati. Mislim da kazalište postaje zanimljivo kada prestane biti ilustracija neke ideje. Ne zanimaju me predstave ni teatar koji publici kažu što treba misliti. Zanimaju me situacije u kojima se gledatelj mora suočiti s vlastitim pozicijama i vlastitom nelagodom. Zato me u ulogama više privlači složenost, ambivalentnost, nego vidljivost. Nije mi važno koliko je lik prisutan, nego koliko otvara prostor za pitanja koja ne prestaju kada se završi predstava.

U karijeri ste igrali vrlo različite autore – od klasike do suvremene drame. Što Vas je u Matišićevu dramskom svijetu posebno zaintrigiralo, što Vam je bilo novo i drukčije?

Ne mislim da se razlika među autorima događa prvenstveno na razini teme. Gotovo svi veliki dramski pisci bave se čovjekom, nasiljem, ljubavlju, obitelji, smrću, ratom ili moći. Razlika je u poziciji iz koje promatraju svijet i koliko su spremni odoljeti pojednostavljenju. Kod Matišića me fascinira to što ne vjeruje u nevinost ni jedne perspektive. Njegovi tekstovi ne funkcioniraju po načelu moralne ravnoteže, mada često, kao i u ovom tekstu, ima neke podnaslove, npr. „moralitet” ili „mirakul” u ovom slučaju, u autoironijskom smislu. Tako divno njeguje crni humor i apsurd. Njegovi tekstovi ne dijele uredno odgovornost među likovima da bi gledatelj mirno otišao kući uvjeren da zna što je upravo gledao. Oni su mnogo okrutniji od toga. Traže od nas da prihvatimo da je čovjek istodobno sposoban za nježnost i destrukciju, za empatiju i ravnodušnost, za hrabrost i kukavičluk. I pokazuju nam nestabilnost tih kategorija. Ono što mi je možda još zanimljivije, jest činjenica da kod njega privatno nikada nije samo privatno. Obitelj nije utočište od društva nego mjesto na kojem društvo postaje najvidljivije. Sve ono što sustavno potiskujemo kao zajednica: nasilje, mizoginiju, homofobiju, ksenofobiju, rat, ratne traume, ratne zločine, klasne razlike, religiju, osjećaj srama, šutnju – sve to kod njega ulazi za obiteljski stol. Zato njegove tekstove ne doživljavam kao psihološke drame ili, kako neki vole reći, trilere, nego kao vrlo precizne političke tekstove. Mislim da je upravo zato rad na Ocu, Kćeri i Duhu Svetom bio toliko izazovan. Nije bilo moguće igrati samo vlastiti lik. Morala sam razumjeti sustav kojemu Marija pripada. Bez toga bi sve ostalo na razini emocije, a meni se čini da emocija sama po sebi nikada nije dovoljna. Ona može biti snažna, ali bez dubljega mišljenja vrlo brzo može postati samo površna manipulacija. Janusz Kica to je dodatno radikalizirao. Njegov interes nije bio izazvati efekt, nego disciplinirati izraz do točke u kojoj više nema mjesta glumačkoj taštini. Gotovo filmski realistično, a opet pomaknuto u stilizaciji postupka. Možda me zato Matišić toliko zanima. Ne samo zato što rastvara tabu teme, nego ne pristaje na to da ih umjetnost učini podnošljivima. Mislim da kazalište postaje politično ne kada zastupa određeni stav, nego kada nam oduzme mogućnost od vlastite se odgovornosti sakriti u gotove odgovore.

Matišićevi likovi rijetko su potpuno dobri ili loši. Koliko Vas privlače likovi o kojima publika mora sama donijeti sud?

Upravo je ta ambivalentnost ono što me u dramskim likovima najviše zanima, jer ona proizlazi iz spoznaje da čovjek nikada nije dovršena i stabilna kategorija, nego prostor stalnoga sukoba između vlastitih izbora, okolnosti koje su ga oblikovale i onoga što o sebi želi vjerovati. Svaki pokušaj da ga svedemo na jednu oznaku, na krivnju ili nevinost, na žrtvu ili počinitelja, zapravo je odustajanje od njegova punoga značenja. Matišićevi likovi nisu složeni zato što autor želi zamagliti granice ili relativizirati odgovornost, nego zato što razumije da se ljudska tragedija nikada ne događa samo u  vakuumu. Iza svakoga postupka postoji niz odnosa, šutnji, propusta, nasljeđa i društvenih obrazaca koji ne ukidaju osobnu odgovornost, ali je čine mnogo težom za sagledati. Ne zanima me mogućnost likovima pronaći opravdanje. Zanimljivije mi je ostati u prostoru u kojem istodobno postoje i razumijevanje i nelagoda, i bliskost i odmak, potreba da čovjeka vidimo u njegovoj cjelovitosti, ali i svijest da ga ne smijemo osloboditi posljedica njegovih postupaka. Možda je upravo zato takav materijal zahtjevan. Traži od glumca da zauzme poziciju izvan lika, ali i da prihvati i njegovu unutrašnju kontradikciju. Jer, čovjek najčešće nije ono što govori o sebi, niti je samo ono što je napravio. Između te dvije točke, za mene nastaje prostor u kojem se događa drama, vakuum ili polazišna točka za refleksiju. Zato mi je važna publika koja sama donosi sud, ali ne zato da bi se izbjegla odgovornost autora ili glumca, nego zato što kazalište ne bi trebalo zatvarati pitanje prije nego što ga je otvorilo.

Iako je riječ o obiteljskoj priči, odnosi među likovima nimalo nisu jednostavni. Koliko je bilo važno da se i u naizgled malim scenama osjeti teret prošlosti koji svi oni nose?

Mislim da se u kazalištu češće bavimo posljedicom, a rjeđe onim nevidljivim slojem koji joj prethodi. Mene je upravo taj prostor zanimao – ne samo što se dogodilo, nego kakav je svijet morao postojati da bi određeni događaj uopće postao moguć. Jer nijedna tragedija ne nastaje u jednom trenutku. Ona je uvijek rezultat niza odnosa, prešućivanja, pogrešnih uvjerenja, propuštenih trenutaka i onoga što se godinama taloži među ljudima. Obitelj je u tom smislu samo naizgled privatan prostor. Ona je mjesto na kojem se najjasnije vidi kako se povijest upisuje u pojedinca. Ne prenose se samo sjećanja, nego i načini kako ljudi uče šutjeti, braniti se, voljeti, opraštati ili izbjegavati suočavanje. Zato me kod ove predstave nije zanimalo samo pitanje same tragedije, nego i mehanizama koji joj prethode. Što sve mora ostati neizgovoreno da bi se nešto tako veliko dogodilo? Što društvo, obitelj ili pojedinac prestaju vidjeti prije nego što postane nemoguće ne vidjeti? Mislim da Matišić upravo tu otvara mnogo širi prostor od same obiteljske priče. Najveća opasnost kod ovakvog materijala bila bi svesti ga na jednu psihološku interpretaciju, pronaći jedan uzrok i njime objasniti sve. A stvarnost je uvijek mnogo složenija. Ljudi nisu samo posljedica vlastitih izbora, ali nisu ni odvojeni od svijeta koji ih oblikuje. Upravo u tom prostoru između osobnog i kolektivnog nastaje ono što mi je zanimljivo. Zato su te naizgled male scene zapravo najzahtjevnije. One nose cijeli jedan nevidljivi život likova, sve ono što je prethodilo trenutku u kojem ih susrećemo. Čovjek nije samo ono što čini, nego i ono što je propustio vidjeti, ono što je naslijedio, ono pred čim je šutio. Kazalište, eto, srećom ponekad ima mogućnost otvoriti upravo taj prostor u kojem se osobno i kolektivno više ne mogu jasno odvojiti.

Posljednjih godina ostvarili ste niz zapaženih uloga u različitim medijima. Kada se nakon snimanja vratite na pozornicu, imate li osjećaj da se vraćate kući?

Ne razmišljam o kazalištu kroz tu vrstu pripadanja. Zapravo mi je pomalo odbojna ideja da jedan medij određuje umjetnika ili da postoji mjesto na kojem se napokon osjeća kod kuće. Svaki medij ima vlastitu logiku, vlastitu etiku rada i vlastiti odnos prema vremenu, a mene zanima upravo mogućnost da se između tih različitih jezika neprestano pomičem. Kazalište za mene nije prostor sigurnosti, nego prostor rizika. Ono nije mjesto na kojem potvrđujem ono što već znam o sebi ili o vlastitom radu. Upravo suprotno, svaki novi proces ponovno otvara pitanje: što danas uopće znači stati pred publiku i pokušati misliti kroz scenski čin? U tom smislu kazalište mi nikada nije postalo rutina. Svaka predstava iznova uspostavlja vlastita pravila, vlastiti ritam i vlastiti odnos prema gledatelju. Film i televizija razvijaju jednu vrstu koncentracije, gotovo mikroskopski odnos prema detalju, dok kazalište traži drukčiju prisutnost i drukčiji odnos prema vremenu i trenutku. Ne mislim da je jedan medij istinitiji od drugoga niti da jedan nužno proizvodi dublje iskustvo. Ono što me zanima jest kako svaki od njih mijenja način kako promatram društvo, sebe, svijet i kako me prisiljava preispitati vlastite glumačke navike. Možda zato nikada ne bih rekla da se vraćam kući. Ta riječ podrazumijeva izvjesnost, a umjetnost koja me zanima ne počiva na izvjesnosti. Ako nešto tražim iz projekta u projekt, onda to nije osjećaj pripadanja, nego osjećaj da sam ponovno dovedena u prostor u kojem moram sumnjati, propitivati i krenuti ispočetka. Čini mi se da bez te vrste nesigurnosti nema ni stvarnoga umjetničkog procesa. Paradoksalno, možda je upravo ta stalna nepripadnost jedino mjesto koje prepoznajem kao svoje. Ne vezujem se uz medij, nego uz mogućnost da kroz njega otvorim pitanje koje me u tom trenutku zaokuplja. Sve ostalo, uključujući i ideju povratka kući, čini mi se više romantičnom predodžbom nego iskustvom koje doista prepoznajem u vlastitom radu.

Često Vas opisuju kao glumicu koja i u vrlo snažnim emocijama uspije zadržati mjeru. Razmišljate li o tome tijekom rada ili to dolazi intuitivno?

Nisam sigurna da bih to nazvala mjerom. Ta riječ podrazumijeva neku vrstu kontrole, kao da emociju treba dozirati ili disciplinirati, a meni se čini da je pitanje mnogo složenije. Ono što me zanima nije intenzitet emocije, nego njezina nužnost. Emocija sama po sebi nije vrijednost. Ona može biti vrlo glasna, a da ne otvara ništa, jednako kao što može biti gotovo neprimjetna, a proizvesti duboko iskustvo. Intuicija mi je i u procesu iznimno važna, ali ne mislim na intuiciju kao nešto mistično ili neobjašnjivo. Ona je za mene način mišljenja. Vrlo često u rad ne ulazim kroz psihološku analizu lika, nego kroz asocijacije koje naizgled nemaju izravne veze s tekstom, kroz glazbu, fotografiju, sliku, boju, arhitekturu prostora, ritam, neki film, spot, ponekad čak i kroz sasvim apstraktan osjećaj koji određeni materijal u meni pokrene. Sve to postupno gradi jedan unutrašnji pejzaž iz kojega se kasnije počinje oblikovati lik. Rijetko razmišljam linearno. Više me zanima kolizija različitih dojmova, fragmenata i intuicija koji se tijekom procesa počnu povezivati u neku unutrašnju cjelinu. Često upravo ono što se na početku čini potpuno rubnim ili nepovezanim, postane ključem za razumijevanje lika. Zbog toga nikada ne pokušavam prerano zatvoriti proces u jedno tumačenje. Često proces završavam prilično kasno, ponekad mi se slagalica ne otvori i do 10 dana pred prvu izvedbu, što me zna prilično frustrirati. Možda je zato pogrešno emociju promatrati kao cilj rada. Zanima me upravo taj prostor između, jer vjerujem da umjetnički proces ne nastaje samo iz analize, nego i iz sposobnosti da slijedimo ono što još ne znamo do kraja imenovati. Tada više ne razmišljam o tome treba li emociju zadržati ili pojačati. Razmišljam samo o tome je li ono što se događa na sceni živo. A to se, barem u mom iskustvu, ne može proizvesti tehnikom, nego se može jedino prepoznati.

Kad biste morali izdvojiti jednu stvar bez koje nema dobre predstave, što bi to bilo: snažan tekst, redatelj koji glumcu daje slobodu ili ansambl kojemu potpuno vjerujete?

Privlači me najviše redateljsko kazalište, moram priznati, kazalište jasne autorske vizije, u kojem predstava nije samo interpretacija teksta, nego čin promišljanja vremena u kojem nastaje. U tomu se najbolje snalazim. Nadalje, sloboda koju redatelj daje glumcu za mene nije odsutnost smjera. Upravo suprotno, najviše me zanima sloboda unutar precizno postavljenoga umjetničkoga okvira, gdje postoji povjerenje da glumac može unijeti vlastitu intuiciju, iskustvo i imaginaciju, ali istodobno razumije i osjeća da je dio veće cjeline. Za mene idealna predstava nije mjesto individualnoga dokazivanja, nego prostor u kojem se različiti senzibiliteti moraju susresti i zajedno biti. Za takav je način rada potreban ansambl koji se razumije, ali još važnije ansambl koji ima radnu etiku. To mi je možda jedna od najvažnijih stvari u kazalištu. Talent bez odgovornosti mi nije dovoljan. Kazalište traži disciplinu, vrijeme i spremnost da se svakoga dana ponovno ulazi u materijal, da se odustaje od vlastitih sigurnih rješenja i da se radi za predstavu, a ne samo za osobnu poziciju unutar. Istodobno, ne mislim da se društvena odgovornost kazališta ostvaruje samo izborom tzv. društveno angažiranog repertoara. Sama činjenica da se bavimo važnim temama ne znači nužno da je kazalište politično ili odgovorno. Ponekad se društvena odgovornost nalazi upravo u načinu i spremnosti da ne pojednostavljujemo. Kazalište koje me zanima nije pasivno zrcalo društva. Ono mora imati hrabrosti ući u njegove pukotine, govoriti o onome što nije ugodno, preispitivati obrasce koje prihvaćamo kao normalne ili su nam nametnuti kao normalni. Zato mi je teško odvojiti samo redatelja, samo ansambl ili samo vlastitu odgovornost. Sve je to dio istoga pitanja: kakvo kazalište želimo stvarati i kakav odnos želimo imati prema vremenu i svijetu u kojem živimo? Za mene dobra predstava nije ona koja samo uspješno realizira estetsku ideju, nego ona koja ima dovoljno unutrašnje nužnosti da me nakon gledanja ne ostavi istom makar na trenutak.

I nakon svih ovih godina na sceni, postoji li nešto zbog čega i dalje osjećate onu zdravu glumačku tremu?

Više je to neka vrsta budnosti, svijest da se svaki put iznova događa susret u kojem ne postoji potpuna kontrola. I mislim da je dobro da taj element ne nestane. S vremenom se možda izgubi određena nesigurnost, ali ne bi smjela nestati znatiželja. Mene i dalje zanima što se može dogoditi u trenutku izvedbe, ono što se ne može do kraja isplanirati ni ponoviti. Upravo zbog toga kazalište ostaje uzbudljivo jer nije samo rezultat rada na probama, nego i ono što se dogodi između ljudi, prostora i publike u određenom trenutku. Najveći izazov nije više „hoću li znati ponovno proizvesti”, nego hoću li ostati dovoljno otvorena da se nešto novo dogodi. Iskustvo može biti velika prednost, ali može postati i zamka ako počne stvarati sigurnost iz koje se više ne riskira. Volim se igrati, ali precizno. Trebalo bi i sebe shvaćati što manje ozbiljno. (SMIJEH) To učim strpljivo. Glumački ego je strašno čudovište. Mislim da me još uvijek najviše pokreće trenutak kada osjetim da predstava nije samo izvedena, nego da se nešto stvarno događa u trenutku – kada partner, prostor ili publika promijene ili razmjene neku energiju i kada se pojavi ono neplanirano. To je ono zbog čega se vrijedi i dalje izlagati. To me i dalje veseli. Možda mi je upravo ta mala nesigurnost potrebna. Ne kao strah, nego kao znak da još uvijek postoji odnos prema nečemu što je veće od same tehnike igre. Jer kad prestaneš osjećati tu vrstu odgovornosti i uzbuđenja, postoji opasnost da samo ponavljaš ono što već znaš. A mene više zanima ono što još uvijek ne znam.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. kolovoza 2026.