Piše: Vesna M. Muhoberac
11.9.2025. – Čime je Dujšin zadužio hrvatsku kazališnu javnost? Intrigantnim se čini pratiti samo naslove u novinama za vrijeme njegova života i nakon iznenadne smrti, kao i u godinama i desetljećima obilježavanja preranoga odlaska i katarzičnoga završetka gotovo filmskoga životopisa, i profesionalnoga i obiteljskoga, jednoga od neprežaljenih prvaka hrvatskoga glumišta koji je bio poznat i kao legendarni slamatelj srdaca, i za kojega je sama Cata Igoru Mrduljašu u razgovoru rekla: „Znate, Dujšin je bio ženskar, ali samo je mene volio.“ Za njih se dvoje govorilo da su najljepši par u Zagrebu.
Neki su od novinskih naslova: „Svojim glasom Dubravko Dujšin podizao je gledalište na noge i slamao srca uglednih zagrebačkih gospođa, Gospodar i gospar scene, Prvi Leone, Meštar i gospar, Maestro glume i režije, O čovjeku i glumcu Dubravku Dujšinu, Beskompromisan i jedinstven sin svog vremena, Dujšinova veličina, Glumac opsjenarskog umijeća, Svestrana umjetnička ličnost, Živjeti mimo recepata, Glumac dostojan pamćenja….“
Intendant HNK-a, Mladen Škiljan, u foajeu Kazališta, trideset godina nakon Dujšinove smrti, progovara: „Pred djelom velikoga umjetnika, riječ – ako i sama nije poetska – uvijek stoji bespomoćna; a život djela velikog teatarskog čovjeka čini nam se još tajanstvenijim od trajanja bilo kojeg drugog stvaralačkog opusa. Sav satkan od najtananijih, najneuhvatljivijih, i najprolaznijih titraja, od unutrašnjih odjeka tako nemjerljivih, nezaustavljivih i efemernih pojava kakve su čovjekova gesta, infleksija glasa, čak intencija samo koja se prividno nije ni uspjela eksteriorizirati, svijet glumčeve kreacije zacijelo je zato neopozivo dubok i neuništiv, jer je u samim izvorima glumačke darovitosti, u najintimnijim i najskrovitijim impulsima glumačkog nagona, sadržana kolektivna želja, kolektivna osjećajnost, kolektivni mentalitet, čista i zvonka, neosporna i kao hrana i kao ljubav neophodna potvrda ljudske solidarnosti; jer sve što se u glumcu preobrazilo u poetski iskaz u istom tom trenutku nepovratno postaje neotuđivim poetskim fundusom svakog njegova gledaoca, budući da se i moglo kristalizirati samo zato što je glumac sve to primao od svojih gledalaca i osjećao, u tom istom trenutku osjećao, kako sve to prima; i jer je glumčev opus jedinstven, cjelovit samo onda kad je sazdan od stotina pojedinačnih, autonomnih, naoko u sebe zatvorenih ostvarenja.
Tako djelo Dubravka Dujšina na tajnovito jednostavan i prirodan način živi u nama, u ovom sadašnjem času, u ovom našem vremenu, a mi znamo da ga i nadživljava i da će nadživjeti i svako drugo aktualno vrijeme. Stojimo danas pred tim djelom jednako zadivljeni kao onda kad smo bili svjedoci čudesnosti njegova aktualnog ostvarivanja – čak i više zadivljeni danas kad smo svjedoci njegove trajnosti, i kad za one koji ga nisu vidjeli, koji tu čaroliju nisu neposredno primili pa možda i ne znaju značenja njezina traga u sebi, svjedočimo o bezmjernoj ljepoti jednog veličanstveno običnog i sasvim neobično ljudskog prolaska ovim tužnim i patetičnim i sudbinskim pozorjem i o bogatstvima što ih toj ljepoti dugujemo,“
Viktor Bek (Beck), hrvatski glumac i kazališni redatelj (1888–1974) izjavio je u jednome intervjuu: „Postao je žrtva svoje veličine. Često je znao govoriti: ubit će me! Naslijedio je uloge Fijana. I nije smio ni jednu ulogu ne prihvatiti. A igrao je mnogo!“ Naime, Andrija Fijan, arhetip glumca, hrvatski kazališni glumac i redatelj, stalni član HNK-a od 1878. do 1909., jedan od najboljih interpretatora Shakespearea, ali i klasike, romantizma, naturalizma, modernizma umro je 1911. godine i ostavio otvoren prostor za nove glumce, uključujući i Dujšina.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 11. rujna 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija