Razgovarao: Luka Nalis

6.12.2025. – Kontratenor Franko Klisović jedinstvena je pojava hrvatske operne scene, koji već neko vrijeme gradi i zamjetljivu međunarodnu karijeru na relevantnim pozornicama. Neposredan povod za razgovor s njim je Nagrada hrvatskog glumišta za ulogu labuda/Đavla u scenskoj kantati Carmina Burana Carla Orffa, pod dirigentskim vodstvom Ivana Huta, u režiji Michala Znanieckog i produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu za 70. Splitsko ljeto. Osim o spomenutoj produkciji, s Frankom Klisovićem razgovarali smo o njegovoj karijeri i dobili vrijedna saznanja o umjetničkom razvojnom putu kontratenora koji se razlikuje od onog klasičnog tenora kako u vokalnom, tako i u repertoarnom smislu. Franko Klisović pokazao se kao zanimljiv sugovornik koji opernu umjetnost sagledava u svim segmentima – od primarno umjetničkih do širih produkcijskih. 

Poštovani gospodine Klisoviću, prije svega čestitamo Vam na Nagradi hrvatskog glumišta za ulogu Pečenog labuda/Đavla u scenskoj kantati Carmina Burana Carla Orffa,  pod dirigentskim vodstvom Ivana Huta, u režiji Michala Znanieckog i produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu za 70. Splitsko ljeto. Možete li nam reći koliko je teško nastupati u Carmini Burani s obzirom na to da je kantata kod publike najpoznatija po broju O fortuna, in concreto – kako pridobiti pažnju auditorija i za druge fragmente partiture?

Mislim da je Carmina Burana sama po sebi vrlo atraktivno djelo. Populacija koja inače pohodi kazališta i koncertne dvorane čula ju je sigurno barem jednom, a oni koji nisu među njima sigurno poznaju prvi i posljednji broj jer se nerijetko upotrebljava i kao pozadinska glazba u filmskoj industriji. Ja u Carmini doduše imam samo jedan broj koji je originalno pisan za tenora u jako visokoj tessituri i zato se danas često angažiraju i kontratenori. Budući da se radi o djelu koje je zamišljeno i naslovljeno kao scenska kantata, tu je splitska verzija i dobila na posebnosti. Sam Orff se onomad žalio kako se prečesto izvodi samo koncertno, a on je nije tako zamislio. Redatelj je došao s vrlo jasnom, inovativnom i nadasve zanimljivom idejom i kada se ona spojila s mojom maštom, razigranošću i ludošću – uz savjete koreografkinje Karoline Šuše, nastao je bombastičan spoj. Vjerujem da je zato i taj broj toliko zabljesnuo u Carmini s Peristila.

Kada bi morali birati između koncertnog ili opernog nastupa, koja forma bi prevagnula?

Radim i jedno i drugo i sve ima svoje prednosti i mane. Osobno više volim scenu i taj još jedan segment kreativnog izražavanja kroz pokret od statičnog pjevanja na koncertu. Međutim, operne produkcije zbog toga uvijek traju puno duže od koncertnih, a ja volim svakih toliko doći doma u Zagreb. Zato često biram i koncertne nastupe.

Vi ste kontratenor, što je posebno atraktivna forma pjevanja u današnje vrijeme. Međutim, s obzirom na to da je repertoar za kontratenora, uvjetno rečeno, ograničen, je li Vam žao što nemate više mogućnosti nastupanja u željeznom repertoaru?

Sve ovisi o kakvom glasu i pjevaču je riječ i kojim repertoarom vlada. Repertoarna crna rupa za kontratenore su nažalost djela Verdija, Puccinija i verista općenito jer tamo nema prikladne role za kontratenora, osim ako produkcija ne odluči uzeti kontratenora za žensku ulogu. Danas ima i toga. Ja osobno njegujem sve moguće stilove, ali uvijek i isključivo su to muške altovske/mezzo role.

Prvotno ste studirali dirigiranje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Kako to da ste se odlučili posvetiti pjevačkoj karijeri?

Nikada nisam odustao od dirigentskog poziva i to mi je uvijek prvi izbor. Igrom slučaja, dogodilo se da sam usred prvog studija otkriven kao poseban glas i tako je moj put krenuo na dvije trake. Nerijetko u projektima dobijem priliku voditi i pjevati i tako radim oba posla. To mi je uvijek izazov kojem se neopisivo veselim. Prirodan je put i logičan izbor da više pjevam dok sam mlađi, a kasnije će se to vjerojatno promijeniti.

Možete li objasniti kako izgleda razvojni put jednog kontratenora, kako se uopće utvrđuje da je glas za to podoban i kako se kasnije oblikuje repertoar?

Nikada nisam čuo da je netko u startu počeo kao kontratenor. Ja sam tu vjerojatno iznimka jer se sve odvilo relativno brzo. Nisam imao srednjoškolsko pjevačko obrazovanje nego je sve krenulo direktno na akademiji. Generalno, školovanje glasa treba početi u modalnom/govornom glasu – tessituri, koja je glasu prirodna i koja podnosi pjev s minimalno zraka. Kasnije se po mjestima gdje se glas lomi može vidjeti kakve je kakvoće falset kod pjevača, ujedno i glas na kojem počiva kontratenorsko pjevanje. To ne znači da će se odmah učenika/studenta klasificirati kao kontratenora ako ne barata dobro svojim modalnim glasom, nema visine, glas se često lomi, bori se s prijelazima itd. Na tome se radi – kako s modalnim tonom tako i falsetom, koji je po meni i teži za oblikovanje jer je po svojoj prirodi slab, a od njega se treba dobiti puni ton, po mogućnosti lijepe boje koji na kraju ide preko orkestra. Nekima prirodno ide lako, a neki se godinama bore. Ja sam osobno sa svojom mentoricom radio i malo tenorskog i malo kontratenorskog repertoara. Nakon nekog vremena svaki pjevač nađe svoju nišu ili odustane od tog posla i bavi se nečim stotim. Ja sam shvatio da kao tenor nikada ne bih napravio nešto veliko i internacionalno. Naprosto nisam toliko zanimljiv tenorski glas koliko jesam kao kontratenor. Zato je i logičan izbor bio razvijati onu stranu gdje sam bolji, zanimljiviji i od čega ću moći živjeti.

Debitirali ste 2016. ulogom Ottonea u operi Agripina G. F. Händela. Možete li se prisjetiti procesa produciranja te predstave?

Lijepa sjećanja me vežu uz taj projekt. Sve se odigralo jako brzo. Ušao sam u novi, premalo istraženi svijet prilično nevino jer sam vrlo brzo shvatio koliko je surov i nemilosrdan. U ono vrijeme je za neke bilo i skandalozno da je osoba, koja svega par mjeseci uči pjevanje, dobila veliku ulogu s kojom će nedugo nakon toga i debitirati u zagrebačkom HNK-u bez alternacije. U svakom smislu me ovaj projekt očeličio. Sjećam se da mi je moja mentorica tada govorila da mi je svaka napast, kojih je tada bilo sa svih strana, bila test da odmah vidim želim li se zaista baviti i ovim poslom. Veliku ulogu su tu odigrali pokojni prof. Saša Britvić koji mi je na studiju dirigiranja predavao partiture i koji je prvi prepoznao da se radi o posebnom glasu, zatim moja mentorica prof. Martina Gojčeta Silić koja me cijelo vrijeme vodila i usmjeravala i dandanas ostala moj jedini vocal coach te redateljica prof. Dora Ruždjak Podolski. Dora je zaista posebna i kada se dogodi da netko s nula scenskog iskustva prvi put stane na scenu pod njenim vodstvom, to najčešće bude ili-ili. Neke stvari koje sam u Agripini u radu s njom usvojio i fiksirao i danas su mi smjernice u radu. Ponajviše prirodnost, snalažljivost, kreativnost i scenska snaga.  

Nakon toga studirali ste pjevanje kod spomenute Martine Gojčete Silić koja je odgojila mnoge naše mlade pjevače koji imaju zamjetne karijere. Koji su temeljni postulati koje ste usvojili od prof. Gojčete kako u tehničkom, tako i u općenitom smislu pristupa karijeri opernog pjevača?

Mislim da bih o tome mogao napisati knjigu. Prof. Gojčeta je jedna od rijetkih osoba kojoj zaista vjerujem i od koje uvijek mogu dobiti racionalno i objektivno mišljenje. Svega se sjećam i kada vježbam mi uvijek, doslovno u svakoj frazi, u sjećanje naviru upute. Kako, kada, zašto, zbog čega, što ako da, što ako ne…itd. Zato nemam potrebu ići stalno kod novih pedagoga. Imam uho, znanje, a i kritičnost za to što radim. Neke stvari koje smo tko zna koliko puta ponovili verbalno, u praksi profunkcioniraju tek nakon nekoliko godina, ali to je tako. Pjevački instrument je ponekad jako trom u reakciji na nove podražaje. Zapravo mi je najljepša činjenica da nisam dobio samo odličnog mentora nego i prijatelja. Osim tehničke strane priče, puno sam naučio kako se nositi u određenim situacijama koje ovaj poziv nosi, koji repertoar ili angažman odabrati, čak i kako pregovarati o honoraru, ali i kako pošto-poto zadržati mir i iz svakog projekta izaći kao čovjek. Nije toliko davno prošlo od diplome, ali mi je žao što joj nisam bio bolji student. Pri tome mislim da nisam uvijek davao koliko sam primao. Ali usprkos tome sam neizmjerno zahvalan što je i danas, unatoč svome pretrpanom rasporedu, uvijek za mene tu.

Što se tiče Vaših međunarodnih nastupa, pjevali ste u novoj opernoj kući Katar Opera House u Dohi (otvorena 2011.). Kako je bilo tamo nastupati i kakav je dojam na Vas ostavila suvremena kazališna arhitektura?

U Kataru je bio samo koncert, ne operna izvedba, tako da nisam baš mogao doživjeti kuću u punom sjaju, ali definitivno je bilo jasno da se radi o kući koja je građena u neo-stilu, po uzoru na stara talijanska kazališta, samo što je ovdje akustički aspekt doveden gotovo do savršenstva. Tako mi ni tamo, a niti inače ne znači toliko arhitektonski plan same građevine koliko ugodnost pri pjevanju glede same akustike i njenog spektra.

Nastupali ste u poznatim europskim opernim kućama (Teatro Real u Madridu, Teatro La Fenice u Veneciji, itd.). Možete li se prisjetiti tamošnjih produkcija, s kim ste radili i kako je tekao proces nastanka predstava?

U Madridu sam dosad imao dvije produkcije. Prva Achille in Sciro F. Corsellija zaista mi je ostala u posebnom sjećanju jer sam kao drugi u podjeli uletio u projekt doslovno 5 dana prije premijere. Tada sam i oborio svoj osobni rekord da ulogu zajedno s režijom naučim u svega tih nekoliko dana. Sjećam se da sam si u stanu u kojem sam tada boravio od inventara i namještaja složio scenu i tako ubrzao proces učenja uloge jer sam po pozicijama na toj improviziranoj sceni pamtio koji tekst, glazba i scenska situacija slijede. Druga produkcija mi je bila Mozartova opera Mitridate, re di Ponto, a samo dan nakon zadnje izvedbe u Madridu sam već započeo novi projekt u Venecijanskom La Fenice. Divno mi je bilo u Veneciji, osim povremenog probijanja kroz nemoguću gužvu po uskim ulicama da bih stigao na vrijeme. To mi nije bilo divno. U nekim situacijama je po ulicama tolika koncentracija ljudi da sve samo stoji i nema pomaka. Ali kao i u bilo kojoj drugoj velikoj i dobroj opernoj kući, tako je i u Madridu i u Veneciji sve teklo glatko. Imaju jako puno zaposlenika koji brinu o svakom detalju i gotovo ništa ne prepuštaju slučaju.

U Hrvatskoj ste nastupali u produkciji opere Didona i Eneja u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Kako je bilo raditi na toj predstavi i kakvi su Vaši općeniti dojmovi o radu u  riječkom Zajcu?

Didona je zaista bila davno. To mi je bio prvi kontakt s riječkom Operom i zato mi je najviše ostala u lijepom sjećanju. Nisam imao puno za pjevati, ali je bilo dovoljno da tadašnjem intendantu Marinu Blaževiću ostanem u sjećanju. Nakon toga je bilo još dosta lijepih suradnji, a kruna je definitivno bila postavljanje Donizettijeve Anne Bolene u kojoj sam pjevao Anninog paža Smetona. To sam i uzeo za diplomsku predstavu. Uvijek mi je bila radost doći u Rijeku i osobno smatram da je za vrijeme Marinovog mandata riječka Opera procvjetala. Toliko pjevača je dobilo priliku i toliko naslova se tamo izvrtjelo. Prvo kazalište u Hrvatskoj koje je stavilo baroknu operu na repertoar i to s velikim uspjehom, a i Annu Bolenu do tada nitko u Hrvatskoj nije postavio. Toliko naslova ima, a u hrvatskim kazalištima se konstantno vrte isti, s tek malim i povremenim izletima izvan tog famoznog željeznog repertoara.

Nastupali ste uz slavnu sopranisticu Sumi Jo. Koje su Vaše uspomene na tu suradnju?

Dijelili smo scenu, ali nažalost nismo pjevali ništa zajedno. Najviše me dojmilo što se, premda je veliko ime, nije ponašala veliko i nedodirljivo nego totalno cool i normalno. Baš u tome uvijek vidim umjetnikovu veličinu. Oni koji se njome diče samo su iskompleksirane osobe neobuzdanog ega i njih žalim. Što si istinski veće ime, to si više ponizan i skroman.  

Je li Vam kao opernom pjevaču teže nastupati na otvorenom uz mikrofon nego u kontroliranim uvjetima kazališta/koncertne dvorane ili je Vaš pristup uvijek isti?

Pristup je uvijek isti, ali je uvijek bolje bez mikrofona. Za to smo školovani – da smo čujni bez elektronike. Jasno da je to nemoguće izvesti kod nastupa na otvorenom gdje je orkestar ozvučen, ali kada se radi o vanjskoj lokaciji koja dobro podržava zvuk (kao Peristil) gotovo da i ne osjetim razliku.

U posljednjih nekoliko godina pojavila su se neka istaknuta kontratenorska imena u opernom svijetu. Ima li netko čije Vas pjevanje/pristup posebno inspirira?

Nisam inače fan kontratenora. Ne zato što vidim konkurenciju nego zato što mi uvijek i kod većine u tom pjevanju nešto smeta. Čujem neke stvari u pjevanju protiv kojih se osobno borim i to me odbija.

Za kraj, koji su planovi za budućnost?

Nikad ne govorim o planovima ako želim da se ostvare. Jedino mogu reći aktualno stanje. Trenutno radim Mitridate, re di Ponto u Operi Frankfurt, a potom slijede izvedbe u prosincu i siječnju kada naizmjenice pjevam i Orlovskog u HNK Zagreb. Nakon toga me čeka produkcija Händelove opere Poro, re dell’ Indie u Krakovu a i debi u Bečkom Musikvereinu, gdje izvodimo Mesiju. Za ostatak – stay tuned.

Poštovani gospodine Klisoviću, hvala Vam na razgovoru i sretno u daljnjoj karijeri!

©Luka Nalis, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 6. prosinca 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija