Piše: Branka Primorac
„Dragoljub Lazarov bio je pola godine mlađi od mene, ali je zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti završio sedam godina poslije mene (1979). Njegov profesionalni put kazališnog, filmskog i televizijskog glumca bio je nešto drukčiji od moga”, kaže Žarko Savić, kolega i prijatelj glumca GDK Gavella, preminulog u studenom prošle godine.
Zanimljivost iz Lazarovljeva života svakako je njegova sportska karijera koja je počela mnogo prije glumačke. Naizgled nepomirljiv izbor bio je ključan za njegov debi na sceni. U tom smislu malo kronologije neće biti naodmet. U mladosti se u Zrenjaninu, u Vojvodini, bavio gimnastikom. Iz tog razdoblja u svojem stanu uz glumačke nagrade imao je i brojne sportske medalje, pehare i priznanja, priča Savić. No, istodobno s gimnastikom došao je u doticaj s glumom. Ljubav se rodila. Odskočna daska bilo je Narodno pozorište u Zrenjaninu (koje je, njemu u spomen, ovih dana priredilo komemorativni skup). Poslije vojnog roka koji je odslužio u Zadru prijavio se kao 25-godišnjak na prijemni ispit na glumačkoj akademiji u Zagrebu i otprve položio. Njegova gluma, fizička spremnost, pokretljivost i gibljivost, vratolomije koje je znao izvesti, salta, hodanje na 3,5 metra visokim štulama za početak su ga odveli u avangardnu glumačku družinu utemeljiteljice Ivice Boban, u kazališnu radionicu Pozdravi, koja je istraživala nove načine kazališne igre.
Pozdrave Lazarov uskoro zamjenjuje Teatrom &TD (1979-1989.) koji, s osloncem na inovacije, od početka djeluje u prostoru Studentskog centra. U ansamblu u kojem su bili i Žarko Savić i pokojni Ratko Buljan, Marija Sekelez i mnogi drugi, Lazarov igra svoje najbolje uloge, a jedna od pamtljivih – genijalnih, kaže Savić, jest ona Laerta u Shakespeareovu Hamletu, igrana po Stoppardovoj skraćenoj verziji originala (u trajanju od četrdeset minuta). Ansambl, s dosjetljivim magom Zlatkom Bourekom na čelu, dodao je za bis svoje četiri minute fantastične igre s lutkama. Ta Bourekova režija, kao i monodrama Kontrabas s Lazarovim, doživjele su pohvale kritike i popularnost kod publike, domaće i strane. Za obje uloge biva nagrađen: za monodramu Kontrabas na Festivalu monodrame u Zemunu (1986.) a za ulogu u Hamletu Nagradom Zlatni vijenac Festivala malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu.
Lijepe riječi oproštaja s Lazarovim, Histrionom, napisao je Ivan Vuković, dobri duh Vitezove glumačke družine, danas član ZKL-a: „Dragoljub Lazarov, jednostavno Gale, na Opatovini, bio je izuzetan glumac, često negativac, onaj kojeg su junaci na koncu pobjeđivali, a publika zadovoljno išla kući. Gale, na Opatovini, kad bi predstava završila, izlazio je polako iz uloge i otkrivao jednog osjetljivog Vojvođanina, sjetnu dušu, emotivca. Suza u oku, gemišt, druženja do zore. Gale se vozio našim autobusima, kombijima, osobnim automobilima, tisuće i tisuće kilometara. Stalno je prijetio kako će sve birtije Zrenjanina raditi non-stop kad Histrioni dođu. Vele da je bilo baš tako. Eto to je valjda jedino gostovanje koje me mimoišlo. Ono što želim posebno napomenuti, Gale je bio hrvatski glumac, ali i hrvatski vojnik. U najtežim trenucima 1991. pristupio je četi hrvatskih umjetnika i u njoj ostao do kraja.”
U to vrijeme njegova posljednja kazališna adresa (1990.) postaje kazalište Gavella. Tu je, u Frankopanskoj, do umirovljenja igrao u nizu predstava: Četvrta sestra, Platonov ili Drama bez naslova, Duh (2010.), Majstor i Margarita te Latinovicz Miroslava Krleže i Zlatka Viteza i dr. Spomenimo i nekoliko televizijskih i filmskih naslova novijeg datuma: Nepokoreni grad (1982.), Velo misto (1981.) te filmove Ko te šiša (2016.), Zapamtite Vukovar (2008.), u kojima Lazarov igra manje uloge. Njemu, istinskom boemu koji živi glumu, gledalište, pljesak, opuštanje uz šank poslije zadnjeg naklona, svaka je bila važna.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. siječnja 2022.