
Piše: Dubravka Lampalov Mićunović
U istoj sezoni kada Robert Budak dobiva Nagradu hrvatskoga glumišta za iznimno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina za niz karaktera koje je tumačio u predstavi Taksimetar Teatra Exit iz Zagreba, Nagradu za životno djelo Adem Čejvan dobiva Zijah Sokolović. Sokolović je nagradu za životno djelo opisao kao nagradu za trajanje u prolaznosti, a tom je prilikom govorio o iznimno talentiranim mladim glumcima: „Može se osjetiti velika, neobična, zanesena, bolesna, luda ljubav za igrom, glumom i kazalištem. Sa zrelošću, glumac postaje čovjek koji je u svojoj ljubavi i želji, talentu i inteligenciji postao dobar, jako dobar vladar iluzije“. Vjerojatno ne postoje riječi koje će bolje opisati Budakovu potragu, Budakovo hvatanje vremena i prostora za radnju preko likova koje je iznio pred publiku.
Bio je istodobno mlad i zreo, i unutar tog kratkog vremena koje mu je bilo dano, znao je trajati u prolaznosti. Započinjući kao srednjoškolac u Fantomu u Operi, otjelovivši Romea na Dubrovačkim ljetnim igrama, dajući interpretacije u filmovima S one strane, Zagreb Cappuccino, F 20, Buđenje u strahu, potom u televizijskim serijama Stipe u gostima i Horvatovi, valja kazati da je njegovo toplo gnijezdo, njegova matična pozornica bila scena Zagrebačkog kazališta mladih, na kojoj je ostavio lijep i svijetao trag. Navodeći predstave Sherlock Holmes, Alisu u Zemlji čudesa, Tita Andronika, Zdrav i čisti dom, to je baš po mom, Probu orkestra te Huddersfield koje je za sobom ostavio Robert Budak, ZKM-ovci su se od mladoga kolege oprostili ovim riječima: „Ono što je zajedničko svim Robertovim glumačkim ostvarenjima zapravo je istodobno i potpuno jednostavno: od prve probe pa sve do posljednje predstave izvedene prije dva dana, Robert se iskreno i bez ostatka radovao kazališnom stvaranju te je velikodušno dijelio to što bi sam pritom izgradio. (…) Napustio nas je jedan od najvažnijih glumaca mlađe generacije, ali zasigurno i čitavog hrvatskog glumišta.(…)“
Budakova umjetnost ostat će upamćena i kako ju bilježi kazališna kritika.
„(…) Budak plijeni pozornost osobitim hamletovskim prkosom ili voljom za izazivanjem i osporavanjem licemjerja kakvu već dugo nismo imali prilike vidjeti među mlađim generacijama.“ (Novi list, Nataša Govedić, Vožnja prema sebi)
„Bio je to vrhunac niza upečatljivih interpretacija vrlo različitih osoba kojim je Budak nedvojbeno jasno pokazao veliki glumački potencijal.“ (Tomislav Kurelec, Dobar čovjek u groteskom svijetu, Kazalište.hr)

Od mladog vladara iluzije stvorenog za tu neobičnu, veliku, zanesenu, bolesnu i ludu ljubav prema igri, glumi i kazalištu, Hrvatsko glumište oprašta se refrenom iz Šerbedžijinog Rastanka.
„Poleti, ptico, pustim poljem
Raširi krila ranjena
I leti, ptico, kraju boljem –
Za let si, ptico, stvorena.“
©Dubravka Lampalov Mićunović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 31. prosinca 2020.