
Piše: Branka Primorac
„Otkrio ju je Georgij Paro“, kaže o kostimografkinji Mariji Maci Žarak Giga Gračan u intervjuu Mirjani Dugandžiji. Angažirao ju je za ljubljansku predstavu Mjere za mjeru W. Shakespearea, a šnajdericu je odmah zapazio i nagradio žiri XV. zagrebačkog salona (1979.) uz „škrgut zubih ovizijeh milostvah koje se po kostimografiji promeću“. Međutim, nije njoj to bila prva nagrada i prva predstava koja je proglašena nezaboravnom. Kreiranjem kostima počela se baviti 1963. u Studentskom eksperimentalnom kazalištu, a s Festivala studentskih kazališta u Arezzu (1968.), gdje je prikazana predstava Ars longa vita brevis, vratila se kući s nagradom.
Otada oblikuje kostime u mnogim hrvatskim kazalištima, ali i u kazalištima u bivšoj državi, no najčešće surađuje s Parom. U njezinim tridesetima najviše od svog talenta ostavila je u predstavama zagrebačkog Teatra &TD, tada na njegovim vrhuncima. Benkovačka cura, slobodna umjetnica, onda se zaželjela bure i morskog zraka i tako 1979. napustila Zagreb i svoje umijeće sve do smrti dijelila s drugim kreativcima splitskog HNK kao stalna članica.
Po onome što pišu i pričaju o njoj kazališni znalci i poznanici, lako je zaključiti da je osim što je bila osebujna umjetnica bila i osebujan karakter – britka na jeziku, beskompromisna, brbljava… To većinom ide skupa. No, zadržimo se na kostimografiji. Često u ocjeni predstave taj segment ostane po strani, na kraju teksta, jedva s imenom kostimografa, ali to s Macom nije bio slučaj. Njezine su kreacije uvijek bile zapažene i hvaljene. Jedna od glavnih karakteristika njezina rada bio je neuobičajen proces nastajanja kostima. Za razliku od kolegica u istom poslu, svoj finalni proizvod nije najprije crtala pa krojila nego ga je modelirala rukama u materijalu i na glumcu, vodeći se maštom.
Samo je ona instinktivno mogla osmisliti odjeću za Krležine uklete mornare u dubrovačkoj plovećoj predstavi Kolumba u režiji G. Pare 1973. kao refleksiju na slobodu Woodstocka, piše Davor Špišić. Sve čega se prihvatila bilo je novi umjetnički čin kojim je upotpunila piščevu viziju. Dobar je primjer osječka izvedba Krležine drame Put u raj (1985.) u kojoj je, kaže Špišić, pod njenim prstima „potekla sva postkrležijanska muka jednog te istog balkanskog kala iz kakvog se stoljećima ovdje nastojimo iskoprcati“. Realizirala je redateljske ideje već spomenutoga Žorža Para, Koste Spaića, Marina Carića, Božidara Violića, Ivice Kunčevića, Joška Juvančića – najvećih imena glumišta 20. i početka 21. stoljeća. Sve to bez skica, oblikujući tkaninom onako kako je osjećala i na kraju završavala šivaćim strojem za kojim je sjedila satima.

Naravno, uz takvu samoživu osobu koja ne štedi nikoga pa ni sebe idu i mnoge anegdote. Jedna, stavljena u naslov teksta publicistice Martine Petranović, a čiji je izvor bio Georgij Paro, glasi; „Dok ide prvi čin, Maca šije kostime za treći…“ Za precizniji dojam, on je njezin način rada 1995. opisao ovako: „Umjesto papira koristi tkaninu, umjesto kista škare“, i sve to začinio šaljivom zgodom o tome kako je jednom redatelju prkosno ponudila minijaturne kostime kao nadomjestak za tražene crteže. Tako je ukratko portretirao Mariju Žarak, Macu, La Mamu, čovjek koji je pogurao njezinu karijeru uzevši je za suradnicu još relativno mladu i nepoznatu. A kad su otkrili jedno drugo, postali su umjetnička konstanta u mnogim sjajnim teatarskim predstavama.
Tko je nikad nije sreo, na fotografijama iz različitih životnih faza može prepoznati njezin lik s uvijek istom, kratko ošišanom kosom, u širokoj šarenoj haljini skrojenoj od različitih materijala, zapravo ostataka, s naramenicama ispod kojih ide jednobojna bluza. Takve haljine iz njezina šnajderaja nije nosila samo ona, nego i darovite i osebujne žene poput Nives Kavurić-Kurtović, Mani Gotovac, Gige Gračan, Marije Grgičević…, čime je njezina kreacija izašla iz prostora kazališta i prošetala ulicom, čak poslužila za zaštitu dvojici muškaraca u jednoj opasnoj situaciji. Bila je i ostala izvanserijska kostimografkinja koja je prkosila svemu što je u njezino vrijeme bilo mainstream.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 6. siječnja 2021.