Razgovarao: Borna Vujčić

24.2.2025. – Lana Meniga, uz stalni angažman u ansamblu GDK Gavella, ostvarila je značajne uloge i na nezavisnoj sceni. U koprodukciji Umjetničke organizacije Punctum, T25 i KunstTeatra, nastala je predstava Možeš biti sve što želiš. Autorica Ivana Vuković godinama je gradila tekst, prikupljajući primjere mizoginije u svojevrsnom arhivskom radu – od starih brojalica i viceva do nedavnih javnih istupa. Lana Meniga, preuzimajući ulogu Lene, osim izvedbeno, pridonijela je i autorski predstavi koja spaja fikciju i dokumentarnost. Glumački i dramaturški ključ temeljio se na perspektivi djevojčica koje „se više ne igraju barbikama, ali još nisu dobile prvu menstruaciju“, a Lana Meniga je svojim tumačenjem takvog lika zavrijedila Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najboljega glumačkog ostvarenja u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mlade. U ovom razgovoru osvrće se na specifičan rad i problematiku koju on predstavlja.

Predstava Možeš biti sve što želiš nedvosmisleno i jasno progovara o položaju žene u društvu. Intrigantan je autorski odabir specifične dobi junakinja Mare i Lene. Što mislite da o odabranoj temi više dolazi do izražaja i da je bolje reći iz usta „ne više djevojčica, još ne žena“?

Ta dob je iznimno specifična jer predstavlja prijelaz iz djetinjstva u svijet odraslih, koji donosi mnoge društvene, emocionalne i identitetske izazove. Kroz Maru i Lenu vidimo kako se konstruiraju rodne uloge, kako im se nameću očekivanja i kako one pokušavaju pronaći vlastiti glas unutar toga. Upravo u toj dobi djevojke najintenzivnije osjećaju što znači biti u formiranju, a istovremeno su već izložene društvenim normama koje ih često sputavaju. Njihov glas ima posebnu težinu jer još uvijek dolazi iz mjesta autentičnosti.

Na koji ste način Vi sudjelovali u prikupljanju materijala za tekst temeljen na stvarnim slučajevima diskriminacije? Imajući taj uvid, kako biste ocijenili položaj žene u Hrvatskoj danas i je li se zadnjih godina promijenio?

U procesu rada smo i sami dijelili iskustva, sjećanja i priče koje su oblikovale naš pogled na temu. Mislim da se svijest o tim problemima povećala, ali promjene su spore i često površinske. I dalje se borimo protiv duboko ukorijenjenih predrasuda i očekivanja koja su usmjerena prema ženama.

Mimo društvene problematike, koje specifične glumačke izazove podrazumijeva igranje lika ove dobi? Ima li tehnika koje ste usvojili na Akademiji ili glumačkim radom koje su tu posebno poželjne, ili pak postupaka građenja i igranja uloge koji nisu primjenjivi? Ima li specifičnosti gluma pred dječjom i mlađom publikom?

Igrati ovu dob znači pronaći specifičnu tjelesnost, ritam govora i način razmišljanja koji odražavaju tu prijelaznu fazu – između razigranosti djetinjstva i svijesti o svijetu odraslih. To zahtijeva unutarnju dinamiku, otvorenost za igru, neposrednost i spontanost.

Redateljica je u jednom intervjuu o ovoj predstavi izjavila: „Fascinira me koliko nas verbalni jezik može ograničiti, a koliko neverbalni spasiti.” Koji je Vaš komentar, osobni i kao glumice u ovoj predstavi, na pitanje jezika i neverbalnog?

U predstavi smo se puno oslanjali na tijelo, geste, izraze lica – na ono što se ne izgovara, a što često nosi jednaku, ako ne i veću težinu od riječi. Neverbalna komunikacija ponekad nudi slobodu izraza koju riječi sputavaju, pogotovo kada je riječ o temama koje su delikatne ili potisnute.

Koje je Vaše tumačenje naslova predstave?

Naslov Možeš biti sve što želiš zvuči kao afirmativna poruka, ali kada ga stavimo u kontekst društvenih očekivanja, on postaje i ironičan. Postavlja pitanje – možemo li doista biti sve što želimo ili smo ograničeni normama i stereotipima?

Koji su Vam suradnici iz autorskog tima najviše pomogli u procesu? Kakve su uloge u nastanku i izvođenju predstave odigrali različiti koproducenti, odnosno Umjetnička organizacija Punctum, T25 i KunstTeatar?

Cijeli autorski tim dao je izniman doprinos. Koproducenti su omogućili realizaciju projekta, logistički i produkcijski podržali rad. KunstTeatar, kao prostor, donosi specifičnu intimnu atmosferu koja pojačava doživljaj predstave.

Kako ćete pamtiti građenje i igranje ovih uloga s kolegicom Nikolinom Prkačin?

Rad s Nikolinom bio je inspirativan i dinamičan. Od početka smo imale otvorenu razmjenu ideja i emocija, što je omogućilo da likove gradimo zajedno. Na sceni smo često intuitivno reagirale jedna na drugu, što je predstavi dalo posebnu iskrenost.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. veljače 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija