Razgovarala: Narcisa Vekić

23.5.2026. – Mateja Tustanovski pripada naraštaju mladih glumica koje su u vrlo kratkom vremenu uspjele privući pozornost i publike i struke – ne samo talentom, nego i rijetkom spremnošću da se upuštaju u zahtjevne, emocionalno i glumački kompleksne zadatke. Nakon što je 2023. na Festivalu glumca osvojila Nagradu Nada Subotić za najbolje glumačko ostvarenje mlade glumice do 28 godina i to za ulogu Mile u predstavi Plišana revolucija, ove joj je godine isto priznanje pripalo ponovno, na 33. izdanju festivala, za lik Abigail Williams u Vješticama iz Salema. Time je, sa samo 25 godina, potvrdila kontinuitet umjetničkog sazrijevanja i izgradila profil glumice koja se ne zadovoljava sigurnim izborima, nego svjesno bira uloge koje od nje traže pomicanje granica.

Od studentskih dana i prvih zapaženih nastupa do recentnih nagrada, nametnula se kao jedno od najupečatljivijih mladih lica hrvatske kazališne scene. Njezina Abigail, pod redateljskom palicom Ivana Plazibata, donijela joj je novu potvrdu, ali i označila ulazak u drukčiju fazu profesionalnog puta – onu u kojoj je više ne promatraju kao tek perspektivnu studenticu, nego kao glumicu čiji se rad već jasno prepoznaje i nagrađuje. U razgovoru za Hrvatsko glumište govori o tom novom poglavlju, izazovima rada na jednoj od najzahtjevnijih uloga dosadašnje karijere te o tom zašto Millerove Vještice iz Salema danas odzvanjaju možda snažnije nego ikada.

Drugi put u samo dvije godine na Festivalu glumca osvajate Nagradu Nada Subotić. Koliko Vam ova za Abigail znači u odnosu na onu za Milu? Doživljavate li je kao potvrdu kontinuiteta ili kao neko potpuno novo poglavlje koje otvarate?

Obje su posebne na svoj način. Znam da možda zvuči diplomatski, ali ona 2023. je bila posebna jer je došla kao šok, vrlo brzo nakon Nagrade hrvatskog glumišta, što nikako nisam očekivala, a ova je posebna jer je velika potvrda za najveću ulogu koju sam napravila u tri godine profesionalnoga rada. Na dodjeli sam shvatila da ovu nagradu sada doživljavam kao potpuno novo poglavlje, jer sam primijetila da me ljudi više ne percipiraju kao studenticu koja tek započinje nego kao mladu glumicu.

Abigail Williams je izrazito složen i kontroverzan lik; u sebi nosi i veliku unutrašnju nesigurnost i snažnu moć manipulacije. Kako ste uravnotežili te suprotstavljene strane?

To je bio najzabavniji dio! Veselilo me preispitivanje gdje završava mlada, nezadovoljna i nesigurna Abigail, a započinje kraljica manipulacije. Kada sam shvatila da joj je u zadanom trenutku to bio jedini način preživljavanja, shvatila sam i nju. Mislim da je njezina najveća želja bila biti voljena i sigurna, što joj se učinilo da bi joj Proctor mogao pružiti. Nakon što njegovo ponašanje doživi kao izdaju, ego joj biva povrijeđen i ponovno se vraća u svoju nesigurnost. Manipulacija je bila jedini način da sakrije svoju povrijeđenost i sram.

U Millerovu tekstu sve počiva na atmosferi kolektivne histerije. Koji su bili izazovi u oblikovanju lika u ansamblu kada je u predstavi energija skupine jednako važna kao i pojedinačna glumačka kreacija?

To je bio poseban izazov, pogotovo u trećem činu. Kako istaknuti svoj lik, a ispoštovati prostor svih drugih? Tu me, uz sve ostale, naše „vještičje kolo” oduševilo. Način na koji smo se međusobno slušale, poštivale i nadopunjavale ulilo mi je još jedan gram sigurnosti u ovu predstavu.

Što Vam je bilo izazovnije – uroniti u povijesni kontekst salemskih suđenja vješticama u 17. st., koji je Arthur Miller iskoristio kao alegoriju političkih progona i društvene paranoje 1950-ih u Americi, ili pronaći paralelu s današnjicom, posebice u kontekstu straha, optužbi i manipulacije u društvu?

Mrvicu izazovnije bilo je shvatiti mentalitet društva u kojem je čak i ples bio smatran grijehom. Nisam imala problema u povlačenju paralele s današnjicom, dapače, mislim da se paralele povlače same u današnje vrijeme kada svijet vrvi lažnim optužbama, ogovaranjima i stvaranjem kolektivne panike.

I Ivan Plazibat već je za ovu predstavu dobio priznanja za režiju. Koliko Vam je ostavljao prostora za vlastita istraživanja?

Čini mi se da je vrlo rano vidio da sam shvatila zadatak. Plazibat je znao što želi, postavio je čvrste temelje, a meni dao slobodu da na svoj način ostvarim ono što želi vidjeti. S njegove sam strane osjetila apsolutnu podršku u kreiranju, a kada god sam imala osjećaj da sam udarila u zid, vrlo bi mi lako otvorio prozor da bi mi pomogao.

Abigail pokreće lavinu događaja, ali istodobno nije jednodimenzionalni negativac. Jeste li od početka imali jasnu viziju za lik ili se mijenjala tijekom proba?

Ne volim svoditi ni ljude ni likove na jednostavne etikete, pa tako definitivno ni Abigail u početku nisam smatrala jednodimenzionalnom negativkom, ali me otkrivanje mogućnosti stvaranja slojeva u njezinu karakteru oduševljavalo iz probe u probu.

Koliko Vam je ova uloga bila emocionalno zahtjevna osobno? Nosite li Abigail sa sobom i nakon predstave?

Jako. Bilo je proba kada sam znala samo sjesti sa strane i gledati u prazno da nadođem koliko me znala iscrpiti ili kada bih došla u stan poslije probe i shvatim da mi se ruke tresu. Mene su učili da je „proba da se proba” i nažalost, i dalje ne vjerujem u štednju na probama (valjda ću s vremenom shvatiti da je to možda pametnije) pa sam u stanjima opsjedanja uvijek išla do kraja, što je rezultiralo vrtoglavicama i sličnim tegobama. Kada sam kroz probe shvatila do kuda trebam ići, koliko prostora imam i kako postupno gradirati i kontrolirati tako velike emocije, nestale su i tegobe.

Kolege u ocjenjivačkom sudu Festivala glumca prepoznale su Vašu „glumačku zrelost koja je u visokom intenzitetu i žustrini glumačkog izričaja plijenila pozornost publike“ za ulogu u predstavi koja govori i o društvenim progonima. Mislite li da publika danas taj komad čita osobno i aktualno?

Ja se nadam. Ne radi su tu više samo o progonu vještica i lažnom optuživanju žena. Tada je bilo grozno, a sada mislim da je još gore. Danas se ljudi više ni ne trude imati argumente za progone i optuživanja. Danas je popularna cancel kultura u kojoj se ljudi obruše na nekoga poradi najbanalnijih stvari, npr. zato što je nešto lajkao, a onda opet s druge strane, na nekakve ozbiljnije prijestupe gledamo kroz prste. Kao da je i dalje ostala potreba progona, samo su se mediji i načini promijenili.

Tek Vam je 25 godina, a već ste za mlade glumce osvojili tri nagrade za tri potpuno različite uloge. Ograničava li Vas to po pitanju sljedećih projekata ili Vam daje više slobode i poticaj za rizik?

Gledam na to kao na poticaj. Ni jedna uloga za koju sam dobila nagradu nije bila slična i to me veseli. Uživam u izazovu, uživam se uplašiti zadatka pa se polako probijati kroz njega i shvatiti da ga mogu riješiti i uvijek držim fige da dobijem ulogu koja će me tjerati naprijed, da se natječem s prethodnom verzijom same sebe. Ono što mi ide od ruke, brzo mi postane dosadno.

Pokušajte u nekoliko rečenica objasniti zašto je Abigail bila vrijedna ove nagrade.

Kada sam pročitala podjelu za Vještice iz Salema i vidjela da ću igrati Abigail, želudac mi se okrenuo, jer se nisam smatrala spremnom za tako veliki zalogaj. Stavila sam cijeli svoj ulog na okladu samoj sebi da ću je uspjeti iznijeti i moja prva nagrada za ovu ulogu bila je spoznaja da ću odraditi zadatak kakav god on bio. Druga nagrada bila je nominacija, treća je bila Nagrada Nada Subotić za mladu glumicu. Jedino fokusiran rad rezultira nagradom, bila ona u obliku kipića ili osobnog zadovoljstva.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 23. svibnja 2026.