Razgovarao: Borna Vujčić

7.1.2025. – Ružica Maurus 2024. godinu pamtit će po značajnim uspjesima. Na početku godine primljena je u stalni angažman Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, a na kraju godine prima Nagradu Hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina za ulogu Gostioničarke Ruže u predstavi Gostioničarka Carla Goldonija u režiji Davora Svedružića i produkciji Gradskog kazališta Požega. Tim povodom osvrnula se brojnim primjerima na svoje glumačke početke i kako ni u kojem slučaju nije prestala učiti, pa ni nakon nedavne diplome. Opisala je svoj proces rada na ulozi u različitim okolnostima, ali kod Ružice Maurus, uvijek uz istu temeljitost.

Kako ste pristupili građenju uloge u Gostioničarki, za koju ste primili Nagradu Hrvatskog glumišta, a koja Vam je ujedno i prva naslovna uloga? Kako se odvijao proces u Gradskom kazalištu Požega?

Svakoj ulozi pristupam na isti način, iščitavam tekst, tražim poveznice scena, situacija, misli, rečenica, teksta, radnje sa svojim životom i dosadašnjim iskustvom. Fokusirana sam na odnose između likova u komadu, uspoređujem ih sa sobom i svojom okolinom, tražim razne sličnosti s ljudima koje poznajem. Inspiraciju crpim iz svog života i ljudi koji me okružuju, koje sam susretala i koje susrećem. Radili smo intenzivno i s obzirom na to da su svi glumci u tom trenutku bili vanjski suradnici, imali smo malo vremena, pa smo imali duple probe svaki dan. Meni takav način rada odgovara pa mi je išlo u korist. Redatelj Svedružić došao je potpuno spreman, s jasnom idejom i jasnim zadacima, tako da smo vrlo brzo došli do onog najljepšeg dijela kreacije. Kao ekipa smo se divno slagali, jedan jako lijep proces.

U ranijem intervjuu spomenuli ste da Vas je nominacija za Nagradu Zlatni studio iznenadila, tj. da ste pomislili kako bi mogla biti riječ o pogrešci. Kakav je osjećaj onda bio dobiti nagradu? Koga ste se sve prisjetili imajući nagradu na umu?

Osjećaj je bio divan. Uzbuđenje, radost i zahvalnost. Prisjetila sam se svog autorskog tima na čelu s redateljem Davorom Svedružićem, bez kojeg ne bih izgradila ulogu kakvu jesam. To je moja prva predstava i moja prva glavna uloga koju sam radila nakon diplome. Samim time za mene je to bio velik izazov, tako da sam iznimno zahvalna redatelju Davoru koji me profesionalno i strpljivo vodio i pomagao mi u tom procesu. Također, zahvalna sam cijelom ansamblu, mojim divnim kolegama na sceni, scenografima, tehničarima, cijelom Gradskom kazalištu Požega na čelu s ravnateljicom Valentinom Neferović, svim ljudima iz Požege i okolice koji su nas podržali, napunili čak 16 puta dvoranu i naravno, svojoj obitelji na podršci i ljubavi.

Ranije ove godine službeno ušli ste u glumački ansambl zagrebačkog Kazališta Komedija. Kako biste se osvrnuli na tu kuću? Nudi li stalni angažman sigurnost pod cijenu mogućnosti za razvoj karijere u različitim kućama i medijima?

Izuzetno sam sretna i počašćena da sam dobila priliku u tako ranoj dobi u takvoj kući kao što je Kazalište Komedija. Smatram da je to u ovom trenutku upravo mjesto za mene. Radim intenzivno i često, što je vrlo važno za mladu glumicu poput mene, da skupljam iskustvo i svakodnevno brusim zanat i učim od svojih starijih kolega. S obzirom na to da se uz glumu bavim i pjevanjem, voljela bih se okušati u mjuziklu u skorije vrijeme, a što se tiče dramskog repertoara, volim igrati komedije, tako da se zaista tamo osjećam kao kod kuće. Stalni angažman veliko je olakšanje iz više razloga. Osobno mi to odgovara i sretna sam jer imam sigurnost i kontinuitet igranja i rada u kazalištu. Uz takav angažman, i predan rad, uvijek se nađe vremena i za rad izvan kuće, tako da je za mene to idealna kombinacija.

Osim glume, vrsni ste i u pjevanju. Što nalazite u izričaju sevdaha, izričaja koji ste istaknuli kao poseban fokus?

Sevdah me privukao još u srednjoj školi, preko prijatelja iz glazbene škole koju sam pohađala, a imam i bosanskih korijena, tako da nije čudno da sam se do danas zadržala upravo na sevdahu. Privukao me iz razloga što je naglasak na tekstu, melodiji i emociji podjednak. Volim kad me u umjetnosti stvari dotaknu, volim kada određena glazba ili predstava dotakne nešto u čovjeku koji sjedi u publici, a čini mi se da malotko ostane imun na sevdah, jer on nije mlak, konkretan je, snažan i zaista prodire u čovjeka. Volim ga i slušati i pjevati.

Tek nedavno ste službeno završili zagrebačku ADU. Možete li napraviti kratki pregled iskustva studiranja u toj školi?

Bilo je to sadržajno i turbulentno iskustvo, cijelo školovanje na Akademiji, bilo je i lijepih i ružnih trenutaka, ali s obzirom na to da me sve to oblikovalo u osobu i glumicu kakva sam danas, rado se sjetim trenutaka studiranja, iako sam isto tako presretna što je gotovo i što nikad više neću studirati. Dobila sam alate potrebne za rad, stekla sam jedno veliko iskustvo koje mi pomaže u današnjem radu i životu. Diplomski studij mi je posebno drag jer sam već bila zrelija i bilo mi je jasnije što želim raditi i kako pristupam ulozi, tekstu i komadu. Mnogim profesorima sam prezahvalna, a izdvojila bih prof. Maru Sešardić, Bobu Jelčića, Doru Ruždjak Podolski, Tomislava Ralića… I na akademiji sam posvećeno radila na svakom zadatku koji sam dobila, ponašala sam se prema ispitnim produkcijama kao da radim predstave u profesionalnom kazalištu, za mene nije bilo razlike. Trudila sam se biti spremna, nuditi rješenja, proučavati doma ulogu, posvetiti se procesu maksimalno, kako radim i danas u profesionalnom angažmanu. Smatram da ne bi trebalo biti velike razlike u radu – ili radiš ili ne radiš, ne volim polovične procese, polovične stvari općenito u životu. Ili se dam cijela ili ne radim, kod mene je uvijek – ili sve ili ništa! Iz tog razloga nisam voljela neke vježbe na akademiji koje smo radili i koje su nam profesori zadavali jer u njima, koliko god se trudila, nisam vidjela nikakav smisao, a kad ne vidim smisao u nečemu, i tijelo i um odbijaju se aktivirati, upaliti i raditi. Mislim da sve što radimo bi nam trebalo biti jasno i imati velikog smisla, jer ako nije nama jasno, kako će biti jasno publici?

Kakvo je Vaše iskustvo u vođenju dramskih skupina? Kakav je izazov sročiti i demonstrirati svoje znanje te iskustvo polaznicima?

Bilo mi je to lijepo iskustvo, ali s vremenom mi je postalo naporno i nekako se ipak nisam pronašla u tome. Mislim da nekima to ide puno bolje nego meni. Često se ne mogu sjetiti vježbe koja bi u tom trenutku bila primjerena za djecu ili ljudima s kojima radim, a dok se sjetim nečega se sva umorim, pa mi ne bude to takav gušt. Dok sam vodila dramske, zaista sam uživala s djecom i srednjoškolcima, uživala sam prikupljajući njihove priče, energije, mladost, naivnost, želje, snove, karakteristike. Vjerujem da ću ipak povremeno imati još takvih iskustava.

Izvedbom i režijom potpisujete više predstava za djecu. Podrazumijeva li takva publika i namjena predstave specifičan glumački i drugi izričaj, u usporedbi s primjerice dramskim teatrom?

Nema razlike u igri između predstave za djecu i za odrasle. Djeca su stroga u smislu pažnje – ako nisi sto posto u trenutku, u volji i želji da imaš nešto ispričati ili dočarati, oni te neće slušati, odvući će im pažnju nešto drugo. Smatram da su najzahtjevnija publika i zato sam sretna što sam imala priliku na samom početku i režirati i igrati u predstavama za djecu. Koliko im pružiš, toliko ćeš dobiti nazad od njih, a i kod njih je kao kod mene – ili sve ili ništa, ili te prate i ne dišu i komuniciraju s tobom ili te ne slušaju, ne prate i pitaju roditelje „koliko još?“. Stvar je prisutnosti, koju god, za koga god, u kojem god gradu, državi, gradu ili kazalištu igraš predstavu, koliko god ljudi sjedilo u publici, samo je to važno – biti u trenutku prisutan i dati svoj maksimum u tom trenutku.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 7. siječnja 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija