Glumica koja je svakom ulogom počinjala iznova

Piše: Zlatko Vidačković

10.6.2026. – „Najdraži dio kazališta su mi probe“, govorila je Milka Podrug Kokotović. U toj je rečenici, sačuvanoj u monografiji koju je priredio Miljenko Foretić, ostavila dragocjen ključ za razumijevanje vlastite umjetnosti. Glumica ovjenčana najvišim priznanjima posebno je voljela vrijeme u kojem predstava tek nastaje. U sjećanju na nju vrijedi krenuti upravo odatle: od rada, od traženja i od spremnosti da se pred novim dramskim licem ponovno otvori pitanje kako ga učiniti živim.

Njezin je životni put povezao nekoliko važnih sredina hrvatskoga i regionalnoga kazališta. Rođena u Dicmu, odrasla u Splitu, glumački se školovala u Zagrebu i Sarajevu. Nakon sarajevskih početaka i angažmana u Šibeniku, 1954. došla je u Dubrovnik. Ondje je pronašla svoje kazalište i publiku, prostor u kojem će desetljećima iskušavati širinu vlastita dara. Povezanost s Kazalištem Marina Držića i Dubrovačkim ljetnim igrama postala je jednom od temeljnih činjenica njezine umjetničke biografije.

Ostanak u Dubrovniku danas se može čitati i kao važna pouka o hrvatskoj kazališnoj kulturi. Umjetnička se veličina može graditi dugim pripadanjem jednome ansamblu, trajnim razgovorom s njegovim repertoarom i publikom. U Milkinoj karijeri susreli su se kontinuitet gradskoga kazališta i otvorenost festivalske pozornice. Takav je spoj omogućavao povratak poznatim autorima, ali i susrete s drukčijim redateljskim rukopisima i glumačkim zadacima. Dubrovnik je pritom dobio umjetnicu po kojoj se prepoznavao i izvan svojih zidina.

**Milka Podrug Kokotović (Mariana Pineda), F. G. Lorca, *Mariana Pineda*, red. Joško Juvančić, Narodno kazalište Dubrovnik, 1962.**

U središtu toga opusa ostaje Jele iz Vojnovićeva Ekvinocija, ostvarena 1971. u režiji Ivice Kunčevića. Za tu je ulogu 1973. dobila Sterijinu nagradu, a hrvatska ju je kazališna historiografija uvrstila među njezine antologijske kreacije. Sudbina žene suočene s povratkom nekadašnjega ljubavnika i ugrozom sinovljeve sreće zahtijeva čitav raspon proturječnih osjećaja. U takvu se liku susreću povrijeđeno dostojanstvo, sjećanje na ljubav, poniženje i odlučnost. Upravo zato Jele ostaje važna točka pri svakom povratku Milkinu radu: velika se tragedija ovdje ostvaruje kroz sudbinu žene iz puka, kojoj gluma daje puninu pojedinačnoga života.

Vojnović je u njezinu repertoaru imao posebno mjesto, od Maškarata ispod kuplja do Dubrovačke trilogije. Uz njega stoje Držić i Stulli, Laura i Sadi iz Dunda Maroja te Kate Kapuralica. Već taj kratak niz pokazuje koliko su različiti svjetovi dubrovačke književnosti prolazili njezinom pozornicom: plemstvo na zalasku, pučka neimaština, trgovina, žudnja i borba za opstanak. Za današnje čitanje toga opusa osobito je zanimljiva promjena perspektive koju donosi prelazak iz jednoga društvenog položaja u drugi. Kroz njezine uloge Dubrovnik se mogao sagledati u svojim podjelama, strahovima i proturječjima, u onome što njegova književnost stoljećima pamti.

**Milka Podrug Kokotović (Klara), M. Krleža, *Leda*, red. Davor Šošić, Narodno kazalište Dubrovnik, 1963.**

Raspon se nastavlja daleko izvan dubrovačke baštine. Kraljica Anne u Brechtovu Eduardu II., Livija Ancila i Klara Anita u Krležinu Areteju, Ranjevska u Čehovljevu Višnjiku, Jokasta u Euripidovim Feničankama i Osoba A u Albeejevim Trima visokim ženama pripadaju različitim dramaturgijama i načinima mišljenja kazališta. Taj repertoar traži sposobnost promjene mjerila: obiteljska intima, politička moć, antički sukob i tragikomični pogled na starost svaki put drukčije organiziraju glumački izraz. U takvoj raznovrsnosti postaje jasnije koliko je zahtjevno bilo održavati umjetničku uvjerljivost tijekom tako duge karijere.

Posebno mjesto pripada njezinim monodramskim ostvarenjima: Heloise Abélardu u režiji Tomislava Radića i Razgovoru u kući Stein o odsutnom gospodinu von Goetheu Petera Hacksa, koji je u zagrebačkom Teatru &TD režirao Ivica Kunčević. Samostalni nastup pred publikom ogoljuje glumčev odnos prema riječi, ritmu i vremenu. Pažnju gledališta valja iznova pridobivati tijekom cijele izvedbe. Uvrštene uz velike ansambl-predstave, te uloge dodatno osvjetljavaju širinu Milkina umjetničkog iskustva i njezinu spremnost da prihvati različite uvjete scenskoga susreta.

**Milka Podrug Kokotović (Jele), I. Vojnović, *Ekvinocijo*, red. Ivica Kunčević, Kazalište Marina Držića, 1971.**

O tome kako je radila ostavio je u spomenutoj monografiji vrijedan zapis Pero Kvrgić, opisujući pokuse Tužne Jele. Pamti glumicu koja ispituje redateljske prijedloge, osluškuje partnera, ponavlja prizor i traži vlastito rješenje. Njegovo svjedočanstvo otkriva koliko je stvaralačkoga nemira prethodilo dovršenoj ulozi. Iz takva opisa može se iščitati i šire značenje njezine prisutnosti u ansamblu: zahtjevnost prema sebi pretvara se u zahtjev za zajedničkim radom. Gluma se razvija u odnosu, kroz provjeru onoga što se događa između partnera. U toj perspektivi proba postaje mjesto na kojem umjetnica istodobno preuzima odgovornost za svoj lik i za život cijele predstave.

Nenni Delmestre u svojem sjećanju na glumicu opisala je početak njihove suradnje na Trima visokim ženama. Milka je na ponuđenu ulogu najprije odgovorila dvojbama i pitanjima, a zatim počela zamišljati njezin izgled, posežući za slikom Bette Davis u poznim godinama. Taj konkretan detalj približava proces stvaranja više od općenitih pohvala. U njemu vidimo kako se iz razgovora i vizualne predodžbe postupno rađa scensko lice. Iza već izgrađena ugleda ostajala je umjetnica kojoj nova uloga nije bila unaprijed riješen zadatak.

**Milka Podrug Kokotović (Osoba A), E. Albee, *Tri visoke žene*, red. Nenni Delmestre, Kazalište Marina Držića, 1994.**

Kazališna veličina Milke Podrug Kokotović ima i važan filmski trag. U Babajinim Mirisima, zlatu i tamjanu iz 1971., prema romanu Slobodana Novaka, igrala je Dragu, uz Svena Lastu u ulozi Maloga. Taj film, zaokupljen iscrpljujućom svakodnevicom, samoćom i raspadanjem životnih uporišta, pruža današnjem gledatelju neposredan susret s njezinom glumom. Nastupala je i u Vrdoljakovoj Mećavi te drugim filmskim i televizijskim ostvarenjima. Za razumijevanje njezina opusa ti su radovi dragocjeni i zato što ostaju dostupni novim gledanjima, čuvajući dio umjetnosti čija je kazališna dimenzija neraskidivo vezana uz vrijeme izvedbe.

Nagrade su pratile njezin rad kroz različita razdoblja: uz Sterijinu, primila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje te nagradu Grada Dubrovnika za životno djelo. Grand Prix Orlando dodijeljen joj je 2019. godine. Takva priznanja potvrđuju širinu ugleda koji je stekla među kolegama, kritikom i publikom. Za kazališnu povijest ona su ujedno poziv da se iza imena laureatkinje uvijek iznova otkrivaju konkretne predstave i okolnosti njihova nastanka.

**Milka Podrug Kokotović (Mara Beneša), I. Vojnović, *Suton*, red. Joško Juvančić, Kazalište Marina Držića, 2007.**

Smrću Milke Podrug Kokotović 7. lipnja 2025. završio je dug život obilježen kazalištem. Sjećanje na nju danas traži pažnju prema svemu što taj rad još može učiniti bliskim: snimkama, fotografijama, kritikama, razgovorima i zapisima suradnika. Mlađim glumcima ti izvori mogu približiti umjetničke postupke, a publici otvoriti put prema predstavama koje nije imala priliku vidjeti. Svaki sačuvani trag dobiva vrijednost kada potakne novo čitanje, gledanje ili razgovor. Milka Podrug Kokotović pripada onim umjetnicama uz koje se povijest jednoga kazališta pretvara u povijest živih ljudskih lica. Jele, Kate, Jokasta, Ranjevska i mnoge druge žene njezina repertoara ostaju putokazi prema različitim mogućnostima glume. Njihova raznolikost podsjeća koliko umjetnik može dati zajednici u kojoj ustrajno radi. U sjećanju na Milku ostaje zahvalnost za tu dugotrajnu prisutnost: za kazalište koje je iz godine u godinu imalo kome povjeriti svoje najzahtjevnije žene i za publiku koja je kroz njih susretala ljudsku složenost.