Asta Filakovac i Abdulah Seferović, Ranko Marinković, Glorija, Narodno kazalište Zadar, 1958.

Piše: Branka Primorac

Prvo što će ljudi s Hrvatske radiotelevizije reći o Asti Filakovac, glumici i dramskoj pedagoginji, više od dvadeset godina umirovljenoj djelatnici, jest: najbolje godine Ansambla Dječje drame HRT-a su i Astine godine. Rukovodila je važnim segmentom obrazovanja djece-glumaca za radio i televiziju, ali i dalje, za daske koje život znače. Od malih nogu prva su znanja baš tu stekli mnogi poznati profesionalci zaštitnice Thalije.

Ansambl je djelovao pod tim nazivom od 1950. do 1991. godine, kada Asta Filakovac odlazi u mirovinu, a glumačko dječje učilište  postaje dio Dječjeg programa. No, to je malo reći o Osječanki čija je obitelj iz Beograda 1941. preselila u Zagreb. Pedagoginju i „šeficu malim genijalcima” međutim mnogi nisu doživljavali glumicom, što je bilo njezino osnovno zanimanje. Oni koji su s njom radili znali su da je šezdesetih nastupala vrlo uspješno i u kazalištu i na filmu. Uvijek uz epitet „odlična glumica”. To isto će za Astu reći redatelj Ladislav Vindakijević, znalac, koji je u mirovinu otišao s mjesta urednika redakcije Dramskog programa HRT-a.

Glumica Filakovac tako kao zaposlenica tadašnjeg studija TV Zagreb dobiva uloge u mnogim radio-dramama, pa i u Vindakijevićevoj režiji radio-drame Konopac Kazimira Klarića. Uzeti Astu u postav, kaže, značilo je da će posao biti dobro obavljen, a to je odgovaralo i rukovodstvu kuće jer su se koristili unutarnji resursi. Iz intervjua glumca Abdulaha Seferovića doznajemo i da je bila vrlo uvažena članica HNK Zadar, iz kojeg je morala otići, kao i druge hrvatske glumačke veličine poput Zvonka Lepetića, Franje Majetića, Zvonka Festinija, jer je 1962. zadarsko kazalište zatvoreno. Tada je već imala reputaciju iz filma Sreća dolazi u 9 (1961.) filmskog maga Nikole Tanhofera.

Poslije Zadra, tridesetogodišnjakinja se brzo našla u mediju u kojem je ostala do kraja radnog vijeka. Važno je reći iz kakvog miljea dolazi AstA Filakovac, potvrđujući onu narodnu ne pada iver daleko od drveta. Mnoge zanimljive detalje o lozi Filakovac iznijela je Asta u intervju koji je objavljen 2012. u školskom listu zagrebačke OŠ Ivana Mažuranića. Povod su bile obljetnice njezina oca Vladimira, istaknutog hrvatskog slikara – 120 godina od rođenja i 40 od smrti. Čudesno je da su uz tatu 1939. u Domu likovnih umjetnosti u Zagrebu izlagala i njegova djeca Ivica, Ljerka i Mirko te devetogodišnja Asta. Ipak, iako je nadarenost za likovno bila očita u djece poznatog animalista, jedino je Asta sreću potražila u glumačkom pozivu. Drugo troje poslušali su očev zov i ostali vezani za likovnu umjetnost.

U razgovoru s novinarom raspričala se o drvenoj kući u Dubravi, u kojoj je obitelj ostala do današnjih dana, o četrdesetak životinja koje su imali – pasa, mačaka, ptica, zečeva i kornjača, o srni, čak i mladunčadi lavova. Nije dakle nimalo neobično što je Vladimir Filakovac najpoznatiji kao animalist. Uz oca su se družili s drugim poznatim umjetnicima – M. Krležom, B. Nušićem, G. Krklecom, T. Ujevićem, Lj. Babićem, J. Mišom, M. Peićem… Posebno prijateljstvo obitelj je razvila s Vatroslavom Kulišem, koji je prve lekcije o potezima kistom i spoznaje o likovnoj umjetnosti dobio od Filakovca.

Kako bogat i dug, a samozatajan život.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. siječnja 2021.