ŽELJKO MAVROVIĆ (Beograd, 17. veljače 1947. – Trstenik, 22. siječnja 2022.)

Glumac raskošna talenta koji je najsretniji bio radeći pred djecom i za djecu

Željko Mavrović ostvario je široku lepezu karaktera – od tragičnih do komičnih, u kazalištu, na filmu i televiziji, ali po svemu sudeći najsretniji je bio radeći pred djecom i za djecu. Godinama je ocjenjivao mlade dramske umjetnike u dramskom prosudbenom povjerenstvu LiDraNa, pa tako već ima njegovih učenika na pozornici, kao i onih stasalih da se popnu na nju.

Piše: Branka Primorac

„Željac je bio divna osoba – mudar, obrazovan, blage naravi i velikog srca, sigurno najomiljeniji glumac naše klase, kojeg su jednako voljeli profesori i mi njegovi kolege”, prisjeća se nedavno preminuloga glumca Željka Mavrovića Branka Cvitković, nacionalna dramska prvakinja u mirovini. Cvitka, kako su je zvali njezini klasići na studiju glume zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, ističe Mavrovićevu visoku glumačku klasu: „Raskošna talenta, toliko svoj i neponovljiv, znao nas je sve zadiviti svojim glumačkim rješenjima. Resila ga je skromnost, poštenje i posvećenost kazališnoj umjetnosti”. Za tekst sjećanja e-časopisa Hrvatskoga glumišta nježno se oprostila od kolege riječima: „Mirno snivaj vječni san, dragi prijatelju. Tvoja Cvitka”.

U smrti se povremeno zna pretjerati u opisu lika i djela, pa je teško uz Mavrovićev odlazak tražiti pravu mjeru koja neće biti pretjerivanje, a istodobno da bude istina. Nema mjesta sumnji, treba vjerovati posvemašnjoj toplini s kojom su se od rano preminula glumca samoinicijativno na društvenim mrežama opraštali razni ljudi iz raznih područja djelovanja: korisnici Centra za rehabilitaciju Zagreb – Radionica Zaprešić, knjižničari KGZ Špansko – Sjever („Gosp. Mavroviću, bila je čast s Vama surađivati”), ali i kolege – glumica Marina Poklepović Kostelac i majstor svjetla Igor Matijevac iz zatvorena Zagrebačkog kazališta lutaka (zbog korone), kuće iz koje je otišao u mirovinu.   Marinin poduži post na Facebooku mnogo toga otkriva, posebno Mavrovićevu humanost. Njih je dvoje život spajao više puta u isti ansambl i kao susjede u Zaprešiću, što je za taj grad postalo važno. Kada mu je rekla da bi nešto htjela napraviti za zaprešićku djecu, kazao je: „O, ja bum ti pomogel!”  Iz tog lakonskog ushita razvilo se mnogo dobroga i za zaprešićku djecu i za odrasle s posebnim potrebama. Poklepović Kostelac još piše: „Nama svima njegovim kolegama u ZKL-u već je strašno nedostajao kad je otišao u penziju, a danas su brojna kazališta i kolege s kojima je surađivao beskrajno tužni. Falit ćeš nam svima, beskrajno.”

Među prvim institucijama koje su se oglasile u spomen na Mavrovića bilo je Kazalište Žar ptica u kojem je nastupao od 1991. do 2005., a prva predstava – U tuđem dvorištu, u kojoj je igrao Kapetana Kuku, oduševila je i kolege i publiku. Nakon opširne faktografije odigranih uloga u teatru na Bijeničkoj cesti 97, ispisuju: „Vole te i pamtit će te tvoje kolege iz Žar ptice”.

Tako iskreno zvuči i oproštajni post MAX teatra iz Zaprešića, onog koje je osnovao zajedno s M. Poklepović Kostelac, iz kojeg se iščitava da toga kazališta ne bi bilo bez Mavrovićeve svesrdne pomoći, čak i kad je sve više počeo pomagati zaprešićkoj grupi osoba s posebnim potrebama.

Ovo sjećanje ne bi bilo cjelovito da ne podsjetimo na uloge Željka Mavrovića, kazališnog, filmskog i televizijskog glumca, koji je glavninu rola ostvario u zagrebačkim kazališnim kućama, a posljednje godine života proveo u Trsteniku (općina Marija Gorica). Iz Mavrovićeva bogata glumačkog opusa izdvajamo gostujuće uloge u TV-uspješnicama Bitange i princeze, Počivali u miru, Obični ljudi, pa u ostvarenjima Ljubav u zaleđu, Tko te šiša, Ptice nebeske, Putovanje u Vučjak i dr.

Okušao se i u radu na filmu, npr. u komediji Sonja i bik, Noćni brodovi, Duga mračna noć, Capuccino zu Dritt, Srce nije u modi, Novogodišnja pljačka, Pont Neuf, Snađi se, druže, Izbavitelj, Kuća, a mnogobrojne su i njegove sinkronizacije, od kojih mnoge u filmskim ostvarenjima za djecu.

Široka je lepeza ostvarenih karaktera – od tragičnih do komičnih, ali po svemu sudeći najsretniji je bio radeći pred djecom i za djecu. Prema riječima Dubravke Cvitković, umirovljene kulturne animatorice na Peščenici, jako je volio raditi u dramskom prosudbenom povjerenstvu LiDraNa. Godinama je ocjenjivao mlade dramske umjetnike, pa tako već ima njegovih učenika na pozornici, kao i onih stasalih da se popnu na nju. Na sve je ostavio dubok dojam. Takav čovjek, a sjajan glumac.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. siječnja 2022.