Razgovarala: Narcisa Vekić

27.4.2026. – Nakon gotovo pola stoljeća provedenog na sceni HNK-a u Osijeku, Davor Panić otišao je u mirovinu kao jedan od najprepoznatljivijih i najpostojanijih glumačkih stupova slavonskoga teatra. Tijekom karijere izgradio je reputaciju glumca jednako uvjerljivoga i u klasičnom repertoaru i u suvremenim dramama, bez podlijeganja tipizaciji ili fahu. Njegov profesionalni put obilježili su kontinuirani rad u ansamblu, odanost kazalištu i rijetka sposobnost transformacije kroz širok raspon likova.

U razgovoru se prisjeća početaka iz 1980., više od stotinu odigranih uloga i procesa koji ga je oblikovao kao umjetnika i čovjeka. Govori i o glumačkoj empatiji, snazi tišine na sceni te izazovima koje donose nove generacije publike. Jasno je da za njega kazalište ne završava – ono samo mijenja oblik.

Od 1. travnja, kada ste napunili 65 godina, službeno ste u mirovini. Koliko je to točno godina na pozornici?

Prva godina akademije bila je 1979. i po završetku su krenule probe za Macbetha, čija je premijera bila ujesen 1980., na početku druge godine. Iako zakonski na prve dvije godine na akademiji studenti nisu smjeli biti u profesionalnim produkcijama, osječkom je kazalištu nedostajalo mladih glumaca. Dakle, računamo li tu 1980., točno 46 godina sam bio na sceni HNK-a u Osijeku.

Rano su Vas, još kao studenta, bacili u vatru profesionalnoga repertoara. Koliko je to tada bilo neuobičajeno i što je za Vašu generaciju značilo paralelno studirati i igrati u kazalištu?

U to su vrijeme na zagrebačkom ADU, a mislim da i danas, redatelji za film i televiziju već s treće godine angažirali glumce. Snimaju i paralelno studiraju, nije to ništa novo. No, te 1980. bio je presedan. U repertoaru smo aktivno sudjelovali sve tri godine akademije, a na četvrtoj nam je, u režiji Joška Juvančića, ispitna predstava bila Sokol ga nije volio, na kojoj smo svi diplomirali. Bila je to jedna od najboljih predstava te godine u Hrvatskoj. Godinu prije taj je komad u GDK-u Gavella igrao s Fabijanom Šovagovićem i Nadom Subotić.

Malo brojki: koliko je to uloga? Više od stotinu, sigurno.

Iako nisam vodio evidenciju ni pisao dnevnik, više ih je od stotinu. Nemam za čim žaliti.

Ako na svoju karijeru gledate kao na predstavu, u kojem ste sada činu? Sigurna sam da nije završni.

Nije. Mislim da je odlazak u mirovinu nastavak iste predstave, samo na drugi način. Nadam se da ću nastaviti igrati u tri predstave koje su još na repertoaru HNK-a i voditi dramsku radionicu u Društvu za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama, čija je korisnica moja kći. Pod uvjetom da tijelo i um dobro funkcioniraju.

Imate li omiljeni žanr?

Kao profesionalac, igram što je na repertoaru. Prednost malog teatra, s manjim ansamblom, jest ta da će vas – htjeli to ili ne, tijekom godina dopasti i uloga za koju niste ni pretpostavljali da biste je mogli igrali. U većim ansamblima sve svrstaju u fah.

Nije li upravo to najopasnije za glumca – kada ga repertoar, redatelji ili očekivanja publike počnu gurati u isti tip uloga? Redatelji, katkad i nesvjesno, krenu linijom manjeg otpora.

Ne uvijek na dugo, ali vas uvuku u žanr. To je šteta za glumca, jer upadne u fah, a to je zona komfora. Nema rasta, razvoja, nije više intrigantno.

Je li Vas neki lik promijenio više kao čovjeka nego kao glumca i kako?

Svaki vas lik mijenja i kao čovjeka i kao glumca. Ako ste ulogu dobro napravili, to potvrđuje da su put i proces bili uspješni, ali ako niste, valja nešto naučiti iz tih pogrešaka. Čovjek razvija empatiju prema različitim karakterima, emocijama s kojima se do tada nije suočio. U svakom vas slučaju uči biti boljim čovjekom.

Cijeli radni vijek vjerni ste jednom kazalištu. Je li to bila svjesna odluka, sudbina ili ljubav?

Ta je odluka bila vezana za obiteljsku situaciju. Otac sam odrasle kćeri s posebnim potrebama i da bi ona imala oba roditelja prisutna u svom razvoju i odrastanju svaki dan na najbolji mogući način, odlučio sam ostati usidren u ovom predivnom gradu. Drukčija bi mi odluka, vjerojatno, otvorila put do filma, televizije, gostovanja u drugim teatrima. Znao sam da se kvalitetno i predano mogu posvetiti samo dvjema obiteljima – životnoj i kazališnoj.

Kada razmišljate o godinama provedenim u ansamblu, jesu li Vam bitnije uloge ili odnosi s kolegama?

I uloge i odnosi podjednako su mi dragocjeni, jer bez međusobnoga uvažavanja, razumijevanja, tolerancije, rad na ulozi bio bi mnogo teži i naporniji. Bilo da se radi o kolegama, redateljima ili scenskim radnicima, nesuglasice i konstruktivne kritike sastavni su dio posla.

U kazalištu ste svjedočili smjenama generacija, poetika i vrȅmenā. Što je živo središte glume, koje se nikada ne bi smjelo promijeniti?

Gluma je poznavanje sebe, drugih, mogućnost uživljavanja u živote drugih i razvijanje posebne vrste empatije, artikulacija vlastitih i tuđih emocija. To može samo živ čovjek, glumac, u suigri s kolegama i u interakciji s publikom, sada i ovdje. Nadam se da nove tehnologije i umjetna inteligencija neće moći zamijeniti ovo čovjekovo umijeće, tek mu možda pomoći, ali ne odmoći, da još više dođe do izražaja.

Moglo bi se reći da glumac na scenu ne donosi samo tekst i ulogu, nego i vlastito raspoloženje, energiju, unutrašnje stanje. Koliko se to, po Vašem iskustvu, prenosi na publiku?

Iako je riječ o istoj predstavi, istoga naslova i s istim glumcima, svaka je izvedba nova i drukčija, jer je i publika svaki put drukčija. Glumac mora osjetiti kako dvorana diše, njezinu koncentraciju, nemir, tišinu, smijeh ili otpor. Osobito danas, s novim generacijama publike, moramo razmišljati o tome kako im se približiti, kako ih osjetiti na sceni i prepoznati njihov ritam. Zato predstava, i kada je igramo po tko zna koji put, uvijek dobije neki novi unutrašnji ritam. Ona se svaki put iznova uspostavlja u odnosu između scene i gledališta. Bitno je prijeći rampu, doprijeti do publike i bilo kako dotaknuti barem jedno, dvoje, troje ljudi. Ako se to dogodi, predstava je uspjela.

Imaju li redatelji sluha za to?

Glumac mora voditi računa o tome. Redatelj odlazi, glumac ostaje u predstavi. Ako primijeti da je redatelj negdje zaribao, mora nešto napraviti. Kod mene uvijek postoji bojazan da smo spori, dosadni, da su predstave preduge.

Mislim da puni angažman, strast, dobra igra i promišljeni, pametni komadi uvijek nađu put i izazovu pozornost publike. Primjer za to je naš Let iznad kukavičjeg gnijezda. Mlade ga generacije rado gledaju, iako relativno dugo traje. Usto, nisu opterećeni filmom s Jackom Nicholsonom jer ga nisu ni gledali, pa otvorena srca dolaze na predstavu. Temom bunta protiv sustava, da nas ne ukalupi, da budemo svoji i glumačkom igrom, ovaj komad lako prelazi rampu i mlade potiče na razmišljanje i budi u njima emociju, a to je smisao i cilj onoga što radimo.

Mlađoj publici blizak je i Gospodar muha, koji ima tešku temu. Mislimo da su kapacitirani samo za reelse, ali ih treba izazvati i izložiti.

U obitelji su mladi često buntovni prema roditeljima, osobito u pubertetu, i taj je bunt prirodno stanje mladosti. Zato oni itekako prepoznaju sukob, pritisak, potrebu da se izbore za sebe, da se odupru autoritetu. Kada nešto od toga vide na pozornici, reagiraju, čak i ako to ne pokažu odmah na očekivan način. Mladu publiku nikako ne treba podcjenjivati. Treba ih izazvati, potaknuti i dati im ozbiljnu temu, izložiti ih nečemu što traži emocionalni angažman.

Šutnja i suzdržanost nose snažnu emociju. Koliko je tišina važan partner glumcu?

Tišina i glumačka šutnja su među najmoćnijim izražajnim sredstvima. Nije nimalo lako postići da na sceni neko vrijeme šutite, a publika prihvaća i osjeća snagu i puninu te šutnje. Dubinom emocija i unutrašnjom energijom zaustavljate vrijeme u iščekivanju onoga što slijedi. To je fantastičan osjećaj. Oči u oči ste s publikom. Nešto nosite u sebi, a publika čeka. Jedan od meni najuzbudljivijih trenutaka je bio kratak monolog muzičara na prosceniju u Krležinoj Ledi u režiji Ivana Lea Leme. Potpuna tišina. Kao da u tom trenutku gospodarite čitavim teatrom, glumcima, publikom, samim sobom. Možete reći bilo što i publika će prihvatiti.

Tišina koja se čuje.

Ispunjena tišina. To su vrlo rijetki trenutci i komadi, ali i uloge kada ubodete do kraja i totalno ste zadovoljni, za razliku od onih koje bježe, koje ne možete spojiti, vječno ste nezadovoljni, a predstava ide. Teatarska tišina je izuzetno zanimljiva, kao i glumačka igra kojom do nje morate doći u procesu. Danas ta tišina ispada nepotreban luksuz, jer mladi sve žele brzo, snažno, jako, nema stajanja, što kraće, nabijeno… Zaustavite. Stanite. Kao primjer ću navesti edukativnu predstavu za mlade, po romanu Ivane Šojat Zmajevi koji ne lete, o ovisnosti. Tu mladu publiku nikada ne dobijete na prvu, jer oni žamore, komentiraju kako izgledate… Nisam sklon prekidanju predstava pa, s obzirom na to da glumim psihijatra, nakratko ostavim svoju pacijenticu, izađem na proscenij, pogledam one koji pričaju i pitam ih mogu li nastaviti. Sada cijelo kazalište gleda njih. Do kraja predstave ne progovore riječ. Iskustveno naučite kako s kojom publikom komunicirati.

Imate li neki svoj ritual prije izlaska na scenu? Kako izgleda taj trenutak prijelaza iz privatnoga prostora u prostor uloge?

Ništa posebno. Uvijek sam nastojao odvojiti privatno od posla. Privatne sam stvari, koliko je god moguće, ostavljao pred vratima kazališta. Dok neki ulijeću pet minuta prije predstave, s ulice uskaču u kostim i odigraju fantastično, ja sam dolazio sat vremena prije predstave.

I tako svih 46 godina ili je ta mudrost došla s godinama?

Da, oduvijek. Izuzetno sam cijenio osječke prvake Drame i naše profesore Ružicu Lorković, Icu Tomljenovića, Isidora Munjina. Promatrao sam kako pristupaju ulozi. Tako i ja kada uđem u kazalište, odjenem se, popijem kavicu s kolegama, popričam sa scenskim radnicima, provjerim rekvizitu, kostim, šminku. Tako sam se udaljavao i čistio od privatnoga i približavao ulozi. Nakon predstave jednako je bilo bitno ostati još sat vremena i očistiti se od predstave, vratiti u svakodnevicu i obitelj. Uloga je tu, publika je tu, platila je kartu, i zaslužuje da odigrate najbolje, a vas će vaši problemi čekati.

Ni publika ne dolazi u kazalište kako bi glumce opteretila svojim problemima, nego da bi ih osvijestila ili drukčije sagledala.

Taj odnos je profesionalan i ljubavni, kao zavođenje. Glumac zavodi publiku da prihvati što radi, prenese emociju. Sjećam se, igrali smo Anu Karenjinu, bila je zima i ja sam nakon predstave u kabanici hodao Županijskom ulicom prema kući. Nije bilo nikoga na cesti, ali me pratio neki auto. Zaustavio se i neki mi je mladić kroz prozor rekao da je već drugi put gledao predstavu i zahvalio mi jer je riješio ljubavne probleme. Za mene nema bolje i ljepše satisfakcije. Pravi smisao teatra.

Opisuju Vas kao glumca koji „živi lik iznutra“. Kada prvi put čitate tekst, tražite li sebe u liku ili lik u sebi? Je li Vam se dogodilo da je Vaša osobnost u prevelikom raskoraku s dodijeljenom ulogom?

Svakoj sam ulozi pristupao kao da je prva i posljednja i uglavnom tražio sebe u liku, jer je proces i put stvaranja uloge najzanimljiviji i najintenzivniji. Pogotovo uzbudljivo i neizvjesno bilo mi je igrati ulogu djeda u Emetu Ivane Šojat, koji je alkoholičar, pedofil i obiteljski nasilnik i nije ni blizu mom habitusu, meni potpuno iskustveno nepoznat teren, potpuno neprirodno stanje. Trebalo mi je pola sata nakon toga da se oslobodim te uloge.

Kako ste to pronašli u sebi, približili si takvu osobu?

Bio je izazov izaći iz zone komfora i suočiti se sa stanjima i situacijama koje sam morao dobro prokopati i isprovocirati u sebi, izmaštati da bih bio scenski uvjerljiviji i autentičniji. Bio sam zadovoljan rezultatom, iako je rad bio težak i mučan. Doživio sam sličnu situaciju kao s Karenjinim, ali mi je ovaj put u trgovini prišla žena srednjih godina i zahvalila što smo progovorili o mučnim temama pedofilije i zlostavljanja.

Kako ste odradili taj unutrašnji prijelaz prema liku koji Vam je iskustveno i emocionalno bio toliko dalek? Je li se takva emocija tijekom proba na neki način trenira?

Osnovnu emociju koja u liku prevladava postupno gradite kroz probe, gotovo je „pumpate“ dok ne postane dio izvedbe. Ona se s vremenom utrenira i onda se u predstavi može ponovno isprovocirati, kao kada svaki put zaplačete na određenu situaciju.

Nije li svejedno koju emociju, stanje ili karakternu crtu ganjate, ako je trenutačno nemate? Činite li to na isti način? Ponekad igrate komediju, a najmanje Vam je do smijeha.

Najteže je ono što ne nosite u sebi, ali je najzanimljivije kako doći do toga. Razvijate empatiju za takve ljude, ne opravdavate ih, ali razumijevate čitajući o njima.

Kazalište je zajedničko stvaranje, proces koji spaja umjetnost, timski rad i preciznu organizaciju. Što za Vas u takvom procesu znači povjerenje i kako se ono gradi? Može li se izgraditi sa svakim ili se ponekad lažira?

Kazališna predstava je proces koji spaja umjetnost, timski rad i preciznu organizaciju. To su naizgled različite stvari, ali bez njih se ne može. Rekao bih da je to svojevrsno sveto trojstvo kazališta. Predstava uključuje mnogo ljudi i traži predanost, povjerenje i kreativnost. Ako s kolegama imate otvoren partnerski odnos, bez fige u džepu, ako ponudite svoje i prihvatite tuđe ideje, to će se na sceni sigurno osjetiti.

Ali se osjeti i ono drugo.

Da, nažalost. Kada partnerski, izrađen odnos valja, to predstavi dodaje na kvaliteti. S nekim kliknete odmah, brzo, s drugima je potrebno vrijeme, strpljenje i međusobno uvažavanje. Za mene je stvaranje povjerenja, ne samo među glumcima, nego i s ostalim kreatorima predstava, preduvjet za lakše i opuštenije ulaženje u proces stvaranja uloge.

Energija, pozitivna ili negativna, umnaža se i cirkulira.

Od stvaranja povjerenja i rada na tom povjerenju nikada nisam odustajao i bilo je vrijedno truda. Različiti smo. Netko čak kroz konflikt stvara dobre uloge. Namjerno ga izaziva da dođe do emocije. Bitno je da proces nečemu vodi, kreativnom rezultatu. Meni je uvijek bio prihvatljiviji mirniji proces, razumijevanje, predlaganje ideja, isprobavanje.

Poznavajući Vas, to ste izbrusili do kraja.

Nadam se da jesam i odlazim iz teatra nikomu ne okrećući leđa. Nažalost, bilo je trenutaka i velikih glumaca koji nakon odlaska u mirovinu više nikad nisu kročili u kazalište. Neophodan je suživot generacija i da stariji glumci razgovaraju s mladima, jer su oni željni priča kako se radilo nekoć.

Kada ste osjetili da Vam scena nije samo poziv, nego drugi dom? Je li bilo dvojbe?

Vrlo brzo je kazalište počelo biti moj drugi dom. Bili smo prva generacija studenta glume u Osijeku, područno odjeljenje ADU-a. Nismo mogli sate glume, pokreta, govora imati na tadašnjem Pedagoškom fakultetu niti ići u Zagreb, pa nam je kazalište dalo prostor. Cijele smo dane provodili u teatru, osluškivali probe, otkrivali tajne, družili se s glumcima i od prve godine, kao 18-godišnjaci igrali čitav repertoar.

Bacili su vas u vatru i ispalo je dobro.

Ključan je bio profesor na prvoj godini, po meni naš najveći glumac Fabijan Šovagović, jedan od inicijatora osnivanja studija glume u Osijeku i naš profesor glume. Nije bio pedagog. Uz sate glume, radili smo predstavu Građanin u drugom koljenu Sjepana Tomaša, družili se, odlazili na ručkove. Vodio nas je po mjestima oko Osijeka dok je on igrao monodramu Đuka Begović, vodio nas je i na snimanje filma u Zagreb, pa smo i statirali…

Imao je neobične, nestandardne i nepedagoške, ali djelotvorne metode.

Bio je potpuno otvoren glumi, nesebično nam je dao sve što je mogao i privatno i profesionalno. Jedan smo ga dan gledali kao Đuku Begovića u slavonskoj špenzli s bičem, drugi kao Ibsenovog gospodina s lulom, da bi treći dan avionom išao na snimanje legendarne serije Prosjaci i sinovi. Na kraju prve godine inicijacija je bila gotova, zatravio nas je. Nakon toga ga nismo vidjeli do diplomskoga, a znao je da će to biti Sokol… Sve je bilo okrunjeno njegovom aurom. Izuzetno mu je bilo stalo da te dvije generacije pokrpaju rupe u osječkom ansamblu.

Koliko ih je tada bilo? Sada ih je 22, najstarija je Jasna Odorčić, ali i ona uskoro odlazi u mirovinu.

Tada ih je bilo 30-ak. Cijenim današnju generaciju mladih, znaju biti izuzetno posvećeni i nose repertoar. Najstariji u ansamblu imaju 54-55 godina. Pogledajte samo svjetsku literaturu, trebat će djedovi i očevi. Osim ako će repertoar prilagođavati.

Tako nitko ne raste, ni kao pojedinac, a ni ansambl. Iluzorno je očekivati idealno stanje, da je u svakom trenutku sve pokriveno.

Svjedočio sam mijenama našeg teatra. U jednom je razdoblju repertoar držalo 12-13 članova, od kojih samo pet-šest muških. Nakon Domovinskog rata je bilo rasulo, ali je teatar kao feniks izniknuo.

Koja Vas je uloga najviše naučila strpljenju – umjetničkom, ljudskom ili životnom? Poznavajući Vas, pitam se treba li Vas tomu učiti.

Treba! U životu igramo različite uloge, privatno i na sceni. Uloga oca, u kojoj sam već 35 godina, uporno i postojano me uči strpljenju, ali i kako voljeti, davati, praštati sebi i drugima.

Jeste li naučili biti strpljivi i tolerantni prema sebi?

Da, naravno, i oprostiti si mnoge pogreške. Nije mi žao tih pogrešaka, na njima sam učio. Učiti se može svaki dan iz svega, iz odnosa, iz uloga.

Publika se mijenja. Mijenja se i način kako doživljavaju glumca. Što za Vas znači sačuvati dostojanstvo profesije na sceni?

Uvijek se osjećam dostojanstveno na sceni. Ako pošteno igrate, strasno do kraja i ako vidite reakciju, makar i negativnu, jer možda igrate takav lik koji treba to izazvati, znači da ste doprli. Ako, pak, publiku ostavite hladnu, nezainteresiranu…

Ako glumac igra s figom u džepu, onda je zaslužena reakcija.

Pošteni rad je ono najdostojanstvenije u ovom poslu. Nema fige u džepu, igra se svaka predstava do kraja. Tu ste za publiku. To je naše poslanje. Adrenalin učini svoje i prevlada bol i temperaturu. Strossmayera sam igrao s temperaturom 39-40, nakon infuzije. Strast vas održava. Tako ne gubite dostojanstvo, ostajete svoji, autentični. Uvijek će publika misliti svoje i po svom, ne možete na to utjecati. Bitno je biti dosljedan sebi u kazališnom poslanju.

Razmišljajući o mirovini, osjećate li više zahvalnost, nostalgiju ili znatiželju prema poglavljima koja su pred Vama?

Posluži li me zdravlje, nadam se da ću igrati i dalje. Zahvalan sam za sve godine provedene u teatru. Ima i nostalgije, ali je svakako najjača znatiželja prema svim izazovima i iskušenjima koje nose nova životna poglavlja. Uvijek je to novo, sada i ovdje. Morate biti spremni, strpljivi i otvoreni za sve što dolazi.

Kako biste mladom kolegi objasnili što je najvažnije želite li trajati desetljećima u ansamblu? Što je jamstvo da to bude kvalitetno?

Predan rad. Uz talent, puno strpljenja i stalno provociranje novih iskustava da bi se održala životna strast bez koje nema glumačke igre. Provocirati iskustava koja nemate da biste mogli ulogu autentično odigrati. To je taj rad na sebi. I ne odustajati, ne igrati lijevom nogom, šmirati itd. U zoni komfora ne smijete ostati predugo.

Jeste li bili u (ne)prilici da Vam dodijele ulogu za koju znate da je ne biste mogli odraditi?

Što se uloga tiče, nemam za čim žaliti. Odigrao sam ih puno u 46 godina i srećom me nisu gurnuli u fah. Različite uloge, karakteri, djela domaćih i svjetskih autora. Sjećam se da sam na drugoj godini akademije na ispitu iz glume igrao Miškina. Dugo sam želio odigrati tu ulogu u našem teatru. I kada je Idiot konačno stavljen na repertoar, redatelj Leo Katunarić me vidio kao Rogožina. On je antipod Miškina, naivca, dobrog čovjeka. To je za mene bio šok.

Je li to bilo pošteno? Možda Vam je laskao da možete biti Rogožin samo ne biste li ostvarili njegovu ideju. Iako mislim da Vi nijedan zadatak niste nikada odbili, ni iz kakvog ćoškastog razloga. Kako je završila ta utakmica?

Jako dobro. Proces rada bio je izuzetno zanimljiv i uspjeli smo napraviti dobru predstavu i dobre uloge. Miškina, znači, nikada nisam odigrao, ali žal za njim nakon toga više nije postojao, jer je ta predstava za mene bila prekretnica. Uloga Rogožina bacila me u mnogo intrigantnije i kompleksnije likove.

Kaže se i da je noga u tur korak naprijed. Ono što je Vama izgledalo kao nokaut, otvorilo Vam je silne mogućnosti, iako je moglo završiti debaklom.

To mi je otvorilo strast da igram, saznajem, tražim te likove u sebi, čitajući. Moglo je završiti drugačije. No, baš sam se potrudio. Ne kažem da je to bilo vrhunski, ali me izbacilo iz zone komfora i otvorilo put k zahtjevnijim ulogama. Da nije bilo Rogožina, tko zna koliko bi još trebalo godina da odigram druge uloge koje nisu bliske mom habitusu. Zahvalan sam Leu.

Što je u Vašem radu bilo važnije: talent, disciplina ili znatiželja?

Što se tiče talenta, to neka procjenjuju publika, kritika i kolege. Disciplinu sam stekao baveći se sportom – 10 godina gimnastikom, pa malo košarkom. Prenijelo se i u teatar.

Je li Vas ikad obuzela bahatost, samosvijest da možete sve što zamislite? Možda je niste ispoljili, ali ste u sebi osjetili zadovoljstvo postignutim, priznali si talent?

Nisam. Neka drugi sude, ali mislim da nemam bahatost. Možda zadovoljstvo nakon dobro odigrane uloge. Kad imate odjek i od publike i od kritike. Kao npr. u Ledi, Emetu, Ujaku Vanji, Strossmayeru... Uloga lakaja Firsa u Višnjiku kojega smo igrali na OLJK-u u dvorištu PTF-a. On je predstavnik starog vremena, vremena koje odlazi. Mladi ljudi napuštaju imanje, ali ne i on. To me podsjeća na moj odnos prema Osijeku. Nikad ovaj grad neću napustiti! Tu sam rođen, sidro sam tu pustio i nema odlaska. I Firs ostaje na imanju koje propada, ruskom društvu koje se raspada. Ponekad bih se, kada odjenem njegov kostim i obujem njegove cipele, osjećao da gospodarim scenom. Tu me uhvatila mala bahatost. Sjedio sam, gledao ptičice kako cvrkuću i osjećao da većina publike gleda u mene.

To niste mogli iskalkulirali, to su trenutci u životu ili u karijeri koji se – dogode.

Vrlo su rijetke takve uloge, makar i male, koje dišete čitavim tijelom, svim porama, od početka predstave do kraja. Opet ću spomenuti Šovagovića, koji je Ujevićevu Svakidašnju jadikovku recitirao više od 100 puta. Pitao sam ga kako može uvijek biti tako dobar pa mi je rekao da je zadovoljan samo s možda pet od 100 izvedbi. Glumac i publika ne osjećaju isto. Kada je to 100% prošlo kroz tijelo, glavu, gestu, emociju… to su fantastični trenutci, nenadoknadivi, nenaplativi. Zbog toga se isplati i živjeti, igrati i baviti tim poslom.

Jeste li se s još nekom ulogom osjetili tako sjedinjeni, da niste morali izlaziti iz sebe?

Strossmayer mi je tekao glatko, iako je trajao tri sata, puno teksta je bilo, nisam silazio sa scene i nije to bila super produkcija, no značila mi je jer se HNK tom predstavom otvorio 1995., nakon obnove od ratnog razaranja. Moram reći i da mi je Čehov izuzetno drag, blizak, drag, poznaje psihologiju malih ljudi razapetih između života koji žive i onoga što bi i gdje bi htjeli biti, te iluzije – Višnjik i uloga pomaknutog doktora Čebutikina u Tri sestre. Čehov tako fantastično piše pa kada imate vremena baviti se tom ulogom, redatelja koji vam to dopusti i dobar ansambl…

Kada bi ovaj današnji Davor mogao razgovarati s Davorom iz 1980., što bi mu savjetovao a što prešutio u svezi s teatrom, da ga ne uplaši onim što ga čeka? Bi li onaj Davor odustao?

Ništa mu ne bih prešutio. Mislim da ne bi odustao. Treba biti otvoren za sva iskustva koja nosi život i glumačko poslanje. Biti posvećen glumi. Ako niste posvećeni, u prosjeku ste, ispod prosjeka, uloge idu jedna za drugom, brojite ih, pišete, ali ne ostaju doživljaji. Usto, morate biti uporni, strpljivi i znatiželjni. Usponi i padovi preduvjeti su za stalni rast.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. travnja 2026.