Piše: Branka Primorac

19.12.2024. – Žarko Savić, hrvatski i srpski kazališni, filmski i televizijski glumac, umro je u Zagrebu 26. studenoga 2024. godine poslije teške bolesti s kojom se, kažu kolege, nosio hrabro i strpljivo. Kremiran je i pokopan 28. studenoga na zagrebačkom krematoriju. U sličnim teškim trenucima, kad je trebalo ispratiti kolege, on bi prvi stao na pozornicu i toplim, dostojanstvenim riječima uime svih oprostio se od preminulih dugogodišnjih kolega i prijatelja. Znalo se da je hodajuća glumačka enciklopedija, da nema glumca koji ga ne poznaje, o kojem on ne zna ništa i da će njegov nekrolog uvijek biti korektan. Kad je trebalo, znalo se reći: „To će Žare, naš Milo“.

Ovaj put drugi su morali stati na pozornicu Zagrebačkog kazališta lutaka, njegove posljednje stalne teatarske adrese prije mirovine. Nije bilo lako Ranku Grliću, Đuri Roiću i Marini Poklepović Kostelac na komemoraciji, u ulozi koju nitko ne voli, za koju treba više snage nego za najtežu rolu kod najzahtjevnijeg redatelja. I bilo je vrlo tužno, jer u mislima je svima bilo veliko toplo srce kolege Savića. I gle glumačkog apsurda – takva karakterna i dobra osoba, sjajan glumac, po mišljenju mnogih bio je najbolji kad je glumio zlikovce, osobito sinkronizirane likove iz animiranih filmova. A posudio je među ostalim svoj glas Shere Khanu u Knjizi o džungli i Kaiu u Kung Fu Pandi 3, Raži Zlobnom u animiranoj seriji Mala sirena, kao i golemom tigru čuvaru špilje čuda u Aladdinu, te u Potrazi za Nemom, Tarzanu, Tomu i Jerryju te Štrumpfovima, u kojem je u filmskoj verziji Žarko Savić uz Josipa Bobija Marottija posudio glas zloći Gargamelu.  

Za promjenu, u dječjem filmu Anka redatelja Dejana Aćimovića zapala ga je uloga dobrog i poštenog čovjeka pored legendarnog francuskog nogometaša Erica Cantona, koji igra bivšeg zatvorenika Brazilijanca. „Bila mi je čast glumiti pored velikog nogometaša, a dobroga glumca“, rekao je Savić u jednom intervjuu poslije premijere 2017. godine.

Savić je školovan glumac. Završio je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu 1972. i ostao u Zagrebu, u svom radnom vijeku stalno zaposlen u zagrebačkom HNK, Teatru &TD, Dramskom kazalištu Gavella, Malom kazalištu Trešnjevka, a od 1988. do umirovljenja najduže u stalnom angažmanu u ZKL-u. Nastupao je i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Odigrao je niz glavnih uloga. Bio je Bukara u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja, najpoznatijem djelu Ive Brešana, grotesknoj tragikomediji napisanoj 1965. godine, Erhard (H. Ibsen, John Gabriel Borkmann), Hamlet i Polonije (W. Shakespeare, Hamlet), Kardinal (S. Mihalić, Grbavica) te Limenko (Lyman Frank Baum, Čarobnjak iz Oza)…

Ostvario je brojne televizijske i filmske uloge, igrao je u serijama Na granici, Novine, Larin izbor, Stipe u gostima, Bitange i princeze… i u filmovima Zapamtite Vukovar, Duga mračna noć, Je li jasno, prijatelju?, Božić u Beču, Kad mrtvi zapjevaju, Crvena prašina, Snivaj, zlato moje, Moram spavat’, anđele… U seriji Nove TV Na granici iz 2019. bio je gostujući glumac u ulozi Ljube, kojeg je odlično odigrao, osobito u komičnim scenama. Tumačio je lokalnog kriminalca i bajkera smrtno zaljubljenog u glavnu seosku krijumčarku Zorku, koju je maestralno utjelovila Nina Erak. Bio je sretan i zadovoljan serijom i ulogom, ističući da je lik dede Ljube dobro napisan. Pohvalio je ekipu, pisce scenarija i dijaloga, a za glumicu Erak, za Showbuzz, izdanje Nove TV, rekao: „Ona ima karizmu, osobnost i glumačku vještinu, kao i snagu i energiju da izdrži naporno i zahtjevno svakodnevno snimanje. Svaka joj čast.“

Savić je snimao gotovo do posljednjeg daha. Još 2022. godine isticao je da mu nije teško raditi iako je već bio bolestan i bez voljene supruge Irme Kovačić Savić, knjižničarke, profesorice, književnice, kulturne radnice, koja je umrla u proljeće 2022. Živjeli su u prirodi, u Vukomeričkim goricama, a Savić se bavio zemljom i životinjama… Poslije proba i predstava žurio je u svoju zelenu oazu u Bukovčak. „Otišao sam iz centra Zagreba, iz Šubićeve, jer je ovdje ljepše, harmoničnije. Grad je gužva, strka… ali kad se toga poželim, za pola sata sam gdje god treba. Gradsko sam dijete, ali ipak mislim da je dobro okrenuti se prirodi. Ja to volim. Volim i fizički raditi, biti aktivan. Najgore je biti pasivan, tako si skraćujemo život”, govorio je glumac.

„Dragi Žarko”, obratila mu se kolegica glumica ZKL-a Marina Poklepović Kostelaac na komemoraciji, „mnogo si nam značio, sve što si radio, kako si se za nas borio, bez zadrške, bez fige u džepu”, rekla je i podsjetila: „Iako je gradio paralelno zavidnu filmsku, kazališnu i televizijsku karijeru, nikada, baš nikada nije zlorabio posao u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Nije tražio privilegije: s nama je dijelio radne zadatke, s nama je putovao, bio na probama, sve svoje uloge s puno žara i energije stvarao i igrao. Žarko Savić je bio častan glumac, divan prijatelj. Strahu je gledao u oči i nije dopuštao nepravde, borio se za kolege, bio aktivan u glumačkom sindikatu, suprotstavljao se nadređenima, nije mislio na sebe, već na kolektiv. Sa Žarkom sam dijelila pozornicu u mnogim predstavama: igrali smo zajedno u Jupinu Čarobnjaku iz Oza, zatim u dvije predivne predstave Božidara Violića Ljepotica i zvijer i Palčić, zajedno smo glumili i u Čehovljevu Medvjedu – komadu koji Violić nikad nije završio zbog moje trudnoće; glumili smo i u Mužićevoj Pipi Dugoj Čarapi, u Pepeljuzi Saše Broz, zatim u predstavi Kad kralju ne sviđa se gluma u Histronima, Maškaratama ispod kuplja u HNK, snimali smo zajedno Zabranjenu ljubav. Popis time nije gotov jer Žarko je puno radio”, rekla je, spominjući još mnoge lijepe trenutke s duhovitim Savićem.

Na kraju se Marina Poklepović Kostelac oprostila snažnom porukom, koju vrijedi zabilježiti i ovdje: „Žare je bio uvijek pun energije, pucao je od zdravlja i dobrog duha, mislila sam da takvu ljudinu ne može pokositi nikakva bolest, i kada se razbolio, bio je hrabar, jak i snažna duha. Zbogom, dragi kolega. Zbogom, Milo, zbogom, časni čovječe i velika glumčino. Ostavio si neizbrisiv trag u našim životima, pamtit ćemo te kao hrabrog i jakog čovjeka i pokušat ćemo biti ne miševi nego lavovi i zauzimati se za slabije kako si nas ti učio”.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. prosinca 2024.