Piše: Branka Primorac

28.11.2024. – „Glazba mi je bila suđena“, govorio je za života Ivica Krajač, hrvatski multitalentirani glazbenik koji je preminuo 7. studenoga u 87. godini – pionir u mnogim glazbenim žanrovima, uspješni skladatelj zabavne glazbe i šansona, pjevač, tekstopisac, kazališni redatelj, filmski i televizijski scenarist te libretist. U nabrajanju područja kojima su se bavili svestrani umjetnici poput njega uvijek nešto promakne, a nije zanemarivo. To se odnosi na njegovo prevođenje djela za pozornicu, među kojima su primjerice Opera za tri groša (Brecht-Weil), Komedija zabluda (Shakespeare), Cezar i Kleopatra (Shaw), Pred mirovinom (Bernhard), Šišmiš (Strauss) – što je bonus domaćoj publici koja je tako razvijala ukus, ali i dizala kriterije domaćim autorima. Na hrvatski je prepjevao kultnu pjesmu Ne me quitte pas Jacquesa Brela, koju je interpretirao Ibrica Jusić. 

Glazba mu je bila suđena, ali da nije bilo ozljede kralježnice, tko zna,  možda bismo u vrijeme Krajačeve mladosti imali zlatom okićena reprezentativca. Olimpijca, jer kad se Krajač nečega dohvati, to ne može biti prosječan rezultat. Naime, dijete iz senjske aristokratske obitelji (otud razlog za glazbene posvete gradu uskoka), odmalena razvija duh i tijelo, a što je plemenitije u sportu nego mačevanje i gimnastika. Ozljeda mu je oduzela sportske medalje, a nagradila ga onim glazbenim. Bio bi velik i zapamćen da nam je ostavio i samo bezvremenske note, tekstove i lepršave nastupe vokalnog sastava 4M, koji je osnovao 1956. (sjetimo se pjesme Platno, boje, kist i tvist koja je pobijedila 1963. na Zagrebačkom festivalu) u duhu plesnog ritma koji je tada uz rock and roll dominirao u svijetu. Scenske izvedbe sastava 4M šezdesetih i sedamdesetih godina bile su jedinstvene. Bili su to osmišljeni mali skečevi, nerijetko kostimirani, duhoviti i s upečatljivom koreografijom, što je bio revolucionaran estradni nastup na sceni koja je priznavala jedino vrhunski glas i suzdržanost. Umnogome je tom imidžu pridonijela televizija. Za sav trud i originalnost godine 1995. kvartet je dobio Porina za životno djelo, nagradu za posebne zasluge u području televizijske zabave. 

Konceptualni album Dnevnik jedne ljubavi iz 1973., prvi napisan za Josipu Lisac, mnogi smatraju njegovim vrhuncem. Zapravo, ne samo njegovim, jer zaslužan je dvojac Karlo Metikoš i Ivica Krajač, autori glazbe i teksta. Album je dobio na originalnosti među ostalim i zbog akrostiha posvećena Josipi, koji je sastavljen od prvih slova teksta svake pjesme i završnog slova teksta albuma. I to je umjetnička dosjetljivost. Taj album nastao je kad je Krajaču bilo trideset i pet godina. Uz dvojicu glavnih aktera, svoj umjetnički potpis na taj povijesni nosač zvuka dodala je nekolicina umjetnika, svaki majstor za nešto. Neka vrsta suzvučja među kreativcima. U takvom je ozračju Krajač najbolje funkcionirao.

Suradnja, suradnja! Isto načelo iznjedrilo je prvu hrvatsku rock-operu Gubec-beg, a petu svjetsku. Zajedničko je djelo tandema Metikoš-Krajač, aranžera Miljenka Prohaske i legendarnog Vlade Štefančića, redatelja. Nastajala je dugo, a praizvedena u ožujku 1975. te postala najveći kazališni uspjeh rokerske glazbe u nas, do danas nenadmašen. Zagrebačko kazalište Komedija, specijalizirano za glazbeno-scenska djela, od praizvedbe Gubec-bega pa nadalje izvodilo je predstavu u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski i s gotovo pola milijuna gledatelja i 212 izvedbi u njoj ima najgledaniju produkciju. Najpoznatija arija je Ave Maria, koju je u prvoj postavi pjevala Josipa Lisac. Gubec-beg obnavljan je nekoliko puta s novim izvođačima, ali ga je od praizvedbe do smrti režirao Vlado Štefančić.

Krajač je bio plodan autor. Pisao je za emovce, ali i za druge pjevače. Slao je pjesme na festivale od Zagreba do Mostara, Krapine i Splita, Opatije, gdje je 1963. pobijedio s Oprosti, volim te u briljantnoj izvedbi Drage Diklića. Bez svojevrsne kajkavske himne Mi smo dečki kaj pijemo stoječki, napisane za Krapinski festival, ne prođe ni jedna hrvatska veselica. Znao je kako biti originalan. Pionirski hrabro koračao je u nove glazbene stilove, mladim generacijama na veselje. Univerzalnu poruku poslao je u pjesmi Pozdrav svijetu izvedenoj na Euroviziji 1969., koja bi i danas bila korektna politička poruka. Zgodne anegdotice prepričavaju se uz njegov šlager Nima Splita do Splita. Splićani se naime nađu u čudu kad otkriju da je najpopularniju himnu njihovu gradu napisao Zagrepčanin Krajač. Ona, i ne samo ona, imaju sudbinu kao pjesme Vlahe Paljetka Fala i Marijana, koje se pjevaju kao narodne. Veliku čast i priznanje za sveukupni rad u zabavnoj glazbi doživio je na 57. Splitskom festivalu 2017. kada su najpoznatije skladbe iz bogatoga Krajačeva opusa otpjevali Tereza Kesovija, Zorica Kondža, Đorđi Peruzović, Mia Dimšić, Ivo Amulić…  

Bio je član Hrvatskog društva skladatelja, Zajednice hrvatskih umjetnika i glazbenika, a u zrelijim godina posvetio se teatru te je postao i članom Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Posvetio se režiji, a taj posao nije uzeo zdravo za gotovo. Osim diplome za glazbu na Pedagoškoj akademiji, završio je kazališnu režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, učeći od majstora Koste Spaića. Od 1983. godine radio je kao redatelj u Operi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, režirajući brojne dramske i operne predstave. Ali glazbu nije napustio. Malotko zna da je napisao mjuzikl o Draženu Petroviću, koji nikad nije izveden. U intervjuu za Moje vrijeme rekao je da mu je taj mjuzikl zbog legendarnog košarkaša posebno drag.

„Taj se tekst zove Okovani Amadeus – po grčkoj mitologiji i Prometeju koji je bogovima ukrao vatru i donio je ljudima. Dražen je, tako, donio loptu. Stalno mi obećavaju da će mi to postaviti, ali ništa se ne događa. Sve je zaustavio Covid, nitko nema love. To će sve ostati iza mene. Veliki je to poklon hrvatskoj glazbi, možda nekad kasnije ta predstava ipak bude postavljena”, kazao je Krajač 2022. godine novinarki Silviji Novak, svjestan da je na odlasku.

Da je mjuzikl izveden uz veliku feštu za šezdeseti Draženov rođendan u rujnu 2024., doživio bi ga i autor Ivica Krajač. Neka za kraj to bude bubica u uho onih kojih se to tiče.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. studenog 2024.