Razgovarao: Borna Vujčić

15.6.2025. – Anja Pletikosa pripada redu onih kazališnih autorica čiji se rad ne mjeri samo brojem projekata nego i dubinom etičkog i društvenog promišljanja koje unosi u svaki od njih. Kao dramaturginja i dramska spisateljica svoj je profesionalni put izgradila na razmeđi nezavisne scene, za koju kaže da je „razdrmala klasično uštogljeno kazalište“, i velikih institucionalnih kuća diljem regije. Njezin rad odlikuje se afinitetom prema dokumentarnim praksama, autorskom kazalištu i društveno angažiranim temama, ali i snažnim zagovaranjem profesionalizacije kazališta za djecu i mlade, koje smatra temeljem za razvoj buduće publike i odgovornoga društva. Svojim radom, bilo da se radi o predstavama za najmlađe ili o suočavanju s najbolnijim društvenim traumama, Pletikosa dosljedno traga za kazalištem koje je prostor dijaloga, kritičkog mišljenja i, kako sama navodi, potencijalnog iscjeljenja.

Upravo je predstava Smrt u Dubrovniku, nastala u produkciji crnogorskoga Dramskog studija Prazan prostor, postala paradigmatski primjer njezina dramaturškog pristupa i umjetničke vizije. Riječ je o projektu koji je tijekom trogodišnjeg procesa hrabro zaronio u osjetljivu i kompleksnu temu opsade Dubrovnika 1991. godine, i to iz perspektive crnogorskog ansambla, temeljeći svoj scenski jezik na opsežnom istraživanju, arhivskoj građi i, najvažnije, na desecima svjedočanstava direktnih sudionika s obje strane nemiloga povijesnog događaja. Rezultat nije tek još jedna antiratna predstava nego, kako je istaknuo i žiri 35. Marulićevih dana, „rijetko viđeno kazališno remek-djelo“. Predstava, vođena „asketskom posvećenošću“ i orijentacijom prema „dvjema svetinjama – istini i pomirenju“, potvrdila je snagu kazališta kao medija koji može graditi mostove i otvarati prostor za empatiju tamo gdje dominiraju šutnja i podjele.

Na ovogodišnjim Marulićevim danima, Smrt u Dubrovniku trijumfirala je osvojivši Nagradu za najbolju predstavu u cjelini, dok je Anja Pletikosa nagrađena za dramaturgiju. U obrazloženju njezine nagrade žiri ističe „ozbiljan istraživački rad“ te „izuzetan osjećaj za vrijednost umjetničkog teksta, ali i neophodnost živih tekstova stvarnih svjedoka“. Upravo ta sposobnost da se dokumentarno i poetsko isprepletu u moćnu scensku cjelinu, da se izbjegne dociranje a potakne duboko promišljanje, u središtu je ovog razgovora. Anja Pletikosa u ovom razgovoru opisuje najteži proces u svom dosadašnjem radu, govori o strahovima koji su pratili trogodišnji proces, o ulozi žene u ratnom narativu te o tome zašto je važno stvarati kazalište koje ne podilazi, nego vjeruje u inteligenciju i otvorenost svoje publike.

U katalogu predstave spominjete da ste poziv prihvatili „potpuno nesvjesna izazova“. Možete li nam približiti taj prvi trenutak suočavanja s ovako kompleksnom i osjetljivom temom?

Mislim da je prvi refleks bio želja da radim s tim ljudima. Poziv je došao od moje prijateljice Marije Backović, producentice Praznog prostora, s kojom me veže toliko toga da mi je sada jasno da se ovakve priče događaju samo kada su ljudi toliko bliski. Tu je bila i ogromna želja raditi s Petrom i svim ljudima koji se kreću oko njihove škole glume. Dakle – potpuno nesvjesna izazova, s ogromnom ljubavi prema „mojim Crnogorcima”. A drugi moment je ratna tema koja mi je emotivno bliska, a u umjetnosti preuzbudljiva (kada je dobro i pametno tretirana). I sada, tko bi to odbio? Stvari su postale kompleksne i osjetljive tek puno kasnije – prvo su na pladnju bili samo ljubav i prijateljstvo – sve ono što je tim ratom i uništeno; e to smo mi imali, dugotrajno smo si to uspostavili. Sve što sada proživljavam zbog te predstave rezultat je toga što smo si tijekom procesa stvarali.

Proces rada na predstavi trajao je tri godine. Kako su te pauze u dugotrajnom procesu utjecale na Vaš dramaturški pristup i osobno razumijevanje teme? Koliko u ovakvom procesu osobno i autorsko uopće može biti odvojeno?

Uopće ne krijem da je rad na ovoj predstavi bio najteže što sam u životu napravila. Ne samo zbog uspona i padova, nego zbog određenog straha od materijala, i poštivanja istoga, a potom i poštivanja povijesti koja nas je na ovim prostorima toliko puta prožvakala i ispljunula. U te tri godine svima su nam se preokrenuli životi, a živjeti takvom dinamikom da neko vrijeme levitiraš u procesu, pa se onda vratiš u običan život i praviš se da je sve u redu, samo po sebi je teško. Svakako je luksuz to da smo si mogli priuštiti toliko vremena. Ali Smrt u Dubrovniku nije zaslužila ništa drugo no tri godine posvećenosti i rada. I tek sad s odmakom mogu reći da su u jednom trenu stvari sazrele; tog nisam bila svjesna tijekom procesa uopće. Ganjala su se sredstva, ganjali su se termini, pokušavali smo uskladiti rasporede i istovremeno živjeti tim običnim životima koje sam gore spomenula. I onda se desilo – neke od najuspjelijih i meni najdražih scena nastale su zato što sam ja bila u otporu prema materijalu a Petar ga je vrlo tvrdoglavo prepričavao. To je moralo izaći negdje van, nešto se s time moralo dogoditi, i odjednom su se te priče počele tkati i međusobno prožimati. Baš odjednom, u šetnji kvartom ili redu na placu. Sjećam se da sam u jednom trenu bila začuđena – odakle meni sad baš ta ideja? Suludo! Danas, kada pomislim na tu predstavu, pomislim na ansambl i autorski tim i ushićenje je jednako kao nakon prvog uspjelog progona ili premijere ili igranja na Marulićevim danima. Kada gledam neku drugu predstavu, samo mi kroz glavu prolaze ti naših ljudi, sve naši ljudi. I pomislim kako bih ja, da gledam Smrt u Dubrovniku, htjela biti dio te priče. U tom smislu život nakon ove predstave neće biti kao prije, jer nosim jedan zanos koji rijetko što može prouzročiti, i neki osjećaj pripadnosti (ja, Hrvatica, njima, Crnogorcima) koji mi nitko nikada neće uzeti.

Prelijepo pitanje, hvala Vam na njemu!

Smatrate li da je predstava uspjela u izrečenoj namjeri stvaranja teatra koji ne docira i ne optužuje nego teži dijalogu i razumijevanju?

Apsolutno jest, to je prva stvar na koju sam ponosna u ovoj predstavi – mislim da smo jako fer prema svima prema kojima trebamo biti fer. Još u prvim verzijama nekih pokušaja teksta uspostavila sam poetičan ton teksta, i tako sam se instinktivno odmaknula od klasičnog dokumentarizma u smislu navođenja imena ili kojeg drugog podatka. To me nikako nije zanimalo. Uostalom, sve ovo što nazivate javnim postoji u jednoj online publikaciji koja okuplja brojeve Pobjede iz tog perioda. Ako koga zanima koji je intelektualac ili političar huškao na „srpski Dubrovnik”, tamo sve piše crno na bijelo. Što da se mi bavimo njima, a toliko je sudbina uništeno! Ova predstava je posveta tim uništenim sudbinama i zato mislim da je ona glasnija od bilo koje parole, pamfleta ili mahanja ovom ili onom zastavom. Poetičnost i stiliziranost tih tihih glasova, privatnih, duboko zakopanih priča su ono što Smrt u Dubrovniku čini toliko važnom: u njoj će se prepoznati svatko kome je ijednom nanesena takva bol, i zato vjerujem da ova predstava može graditi mostove i otvarati srca.

Tekst predstave je velikim dijelom temeljen na stvarnim svjedočanstvima, dok je drugi dio „poezija koja je inspirirana nekim citatom ili parafrazom“. Kako ste odlučivali što zadržati u dokumentarnom obliku, a gdje je bilo potrebno posegnuti za poetskom nadogradnjom ili metaforom?

Čitava predstava je poetska nadogradnja. U njoj se citati sklapaju u prelijepe, prestrašne i preteške scene i uopće ne mogu govoriti da s jedne strane postoji nešto dokumentarno, a s druge nešto simboličko ili poetično. Znači imamo jednu istinu, izgovorene riječi, proživljene užase, i onda imamo tkanje poetičnih slika u kojima ta istina dobiva svoje mjesto pred publikom. Jednostavnije ne može, a i točnije, usudila bih se reći.

Predstava stavlja naglasak i na „žensku stranu Ilijade“. Kako vidite ulogu Maše Božović kao jedine izvođačice na pozornici i na koji način njezina perspektiva, kao i Vaša kao autorice, pridonosi scenskom narativu u cjelini?

Stvarno više ne mogu podnijeti patrijarhat u kojem živimo i koji, kako se čini, nema ni kraja ni granica. To je moja osobna duboka frustracija, ali je istovremeno i činjenica s kojom se sve žene (ili prevelika većina njih) susreće svakodnevno, svjesno ili nesvjesno. Meni, koja sam 1991. bila djevojčica od 4 godine, nije zamislivo da radim predstavu o tom ratu a da u njoj ne postoji žena. Jer i ja sam žena i zato što mi je nezamislivo sam inzistirala. U nekim prvim idejama i raspisima teksta žena je bila Žena, ali i Povijest ili Smrt. Puno smo se bavili time što nam znači žena. Baricco iščitava žensku stranu Ilijade iz ženine potrebe za mirom, odnosno iz niza situacija u kojima žene Ilijade usporavaju stvar. Odgađaju, pozivaju na odmor. S druge strane, na našem Balkanu žene drže četiri ćoška kuće i trpe dok se stvari ne smire. I otuda ta Mašina trpnja na sceni. Ona je tu, stalno prisutna, nema šanse da je ne vidite, i ona trpi – ali ne deklarativno, ona uistinu čitavo vrijeme aktivno trpi. Maša Božović je predivna mlada žena i glumica koju gledam kako raste i kako se sve više otvara toj predstavi i to je uistinu divno promatrati. Čista je i posvećena tom svom ogromnom zadatku da prenese svima koliko trpi – ne samo ona; koliko trpi svaka žena kada čeka da se netko vrati s ratišta. I onda na kraju Maša progovori, i toliko prija kada joj napokon čujemo glas i kada se napokon dogodi to da nam je došla pomoći, da je došla završiti cijelu tu priču, da je došla usporiti stvar.

Kakav misaoni odjek Smrt u Dubrovniku nastoji potaknuti kod gledatelja? Tu bi vrijedilo staviti naglasak na mlađe gledatelje, sigurno rođene nakon opsade Dubrovnika.

Nisam sigurna da znam odgovor na ovo pitanje. Mislim da su reakcije vrlo različite; ljudima je mučno jer su to proživjeli, jer se pred njima na sceni odvija događaj koji nije lako odmah rezonirati i probaviti. Ovo nije predstava u koju se čovjek uživi, bar ne u onom klasičnom kazališnom smislu. U nekom idealnom svijetu, kada bismo živjeli u državi koja ulaže u razvoj publike i u kojoj mladi idu u kazalište, vjerujem da bi naše gledalište bilo stalno puno jer ova predstava publici nudi jedno vrlo intenzivno i uzbudljivo iskustvo mimo svake lektire ili lekcije iz povijesti. U tom smislu, mislim da je spoj estetike i informativnosti ovdje izvrsna polazišna točka koja može potaknuti mlade da probaju shvatiti i promisliti što se dogodilo devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Mislim da predstava u svom podtekstu – odnosu izvođača na sceni i kolektivnoj energiji koju plasira, šalje i vrlo važnu poruku o zajedništvu, onom koje smo počeli gubiti ratnih devedesetih, a onda ga dodatno zaboravljamo u digitalnoj suvremenosti u kojoj živimo. Sve to zajedno može biti vrlo inspirativno i jedan kotačić koji potiče na kritičko mišljenje u generalnom obrazovnom sustavu, samo kada bismo bili takvo društvo!

Mimo Vašeg doprinosa i izričaja, što su specifično svoje ostavili drugi sudionici predstave?

Milana Matejić, moja asistentica tijekom procesa, nedavno mi je rekla kako je lijepo što uvijek govorim u množini o radu na ovoj predstavi, pa čak i o onom dijelu rada koji je bio samo moj. Ne mogu Vam reći tko je što napravio – Petar je zacijelo predivno izrežirao Smrt u Dubrovniku, glumci svakako nevjerojatno prenose taj kazališni događaj, Lina Leković je pobijedila s kostimima, a Idžo Gajević s muzikom, no za mene smo svi mi zajedno dali sve svoje umjetničko i osobno kako bismo napravili to što smo napravili.

Za nezavisnu izvedbenu scenu kažete da je „razdrmala klasično uštogljeno kazalište“. Osim uvjeta u kojem djelo nastaje, koje izričajne i autorske mogućnosti dopušta nezavisno, a teže tolerira institucionalno kazalište?

Nezavisna scena uglavnom nema dovoljno sredstava da svi budu dostojanstveno plaćeni za svoj rad, ali istovremeno nema ni neke kriterije ili uvjete nametnute odozgo. To je neprocjenjivo. Ono što nastaje primjerice u Zagrebu na sceni nezavisnog kazališta za djecu neusporedivo je iskrenije, pametnije, suvremenije i duhovitije, a ponekad i profesionalnije od onoga što nastaje u institucijama (čast iznimkama). Mi si možemo dopustiti svašta jer nemamo što izgubiti – vrlo malo posjedujemo. U temama i pristupima smo hrabriji, ne bojimo se grešaka, dok istovremeno osjećamo prelijep osjećaj povezanosti s kolegama s kojima radimo. Nema hijerarhije uprava-ansambl-tehnika. Nema kalkulacija. Svi smo zajedno u lijepom i ružnom. Odnosi koje sam tijekom 10 godina na nezavisnoj sceni uspostavila prešli su sve granice profesionalnog ponašanja i postali duboka i iskrena prijateljstva. I neka su!

Pasionirani ste kad je riječ o profesionalizaciji i većem vrednovanju kazališta za djecu i mlade. Koji Vam se čini da bi bili konkretni koraci institucija u smjeru zasluženog vrednovanja ove kazališne grane?

Prije no što sam se bacila u kazalište za djecu, radila sam na radionicama Frooom Bacača sjenki, i tu sam naučila koliko su djeca, za razliku od odraslih, otvorena za razne ideje i koliko brzo upijaju. Dakle, odgovornost ljudi koji se bave bilo kakvim sadržajem za djecu je ogromna. Djeca će čuti, vidjeti, doživjeti sve što im nudimo i na taj način mi na njih utječemo. Unazad nekoliko godina intenzivno pratim regionalno kazalište za djecu, dio sam te scene, i mogu reći da je u Hrvatskoj situacija poprilično loša. Umjetničke organizacije niču na sve strane – dječja publika je zahvalna jer je uvijek prisutna i brzo fluktuira, tako da je distribucija predstava jednostavna, čak i automatizirana. A količina loših predstava koje sam pogledala – bilo po festivalima, bilo u nekim drugim prilikama, svakako prelazi broj korektnih predstava – o dobrima da ne pričamo. Podilaženje publici, nepromišljenost i zarada učestalo su stvaralački impuls, pa onda ljudi na brzinu slože neki poluproizvod koji institucije po defaultu uzimaju jer se nitko suštinski ne bavi kvalitetom ili medijacijom. Mislim da bi svaki kulturni centar ili pučko učilište u svojim strukturama trebali imati osobu za medijaciju i osobu za scouting predstava, ljude koji prate stanje stvari i razumiju teatar. Naravno da postoje pojedinci i kolektivi koji kod nas stvaraju sjajne predstave za djecu, no čini mi se da smo unazad nekoliko godina u ozbiljnom zaostatku (u usporedbi s recimo Srbijom koja ima par vrlo ozbiljnih predstava za djecu, par iznimnih institucija i par važnih festivala). Razlog tome je i nepostojanje kazališta za djecu u visokoobrazovnom sustavu, nepostojanje ozbiljnijega međunarodnog festivala (mimo PIF-a) ili međunarodne suradnje kojom bi djeci prikazali neke druge kazališne tradicije i izostanak bilo kakve agende za razvoj publike (mimo Ruksaka punog kulture, koji je uistinu učinio puno, no ne može jedna osoba sama raditi posao za čitavu državu). Bez razvoja dječje publike nema razvoja publike, a onda ni odgovornoga građanskog društva. Ulaganjem u dječje znanje i iskustvo počinje bolja budućnost.

Uloga dramaturga može biti vrlo fluidna. Što je za Vas esencija dramaturškog posla?

Mislim da je dramaturgija prije svega pitanje općeg obrazovanja, gledateljskog iskustva i analitike. Kasnije dolaze kombinatorika i onda nešto osobnog štiha, snalažljivosti i kreativnosti. Zapravo, dramaturgija je pitanje inteligencije – i socijalne i emotivne. A naposljetku je dramaturgija i psihologija, i psihoterapija ako želite. Bilo tko tko posjeduje sve ovo može biti dobar dramaturg (uz dozu autoironije i sposobnosti da se smije samom sebi, kao ja sada nakon ovih skromnih rečenica).

Vaša biografija ističe fokus na dokumentarne prakse, autorsko kazalište i društveno angažirane teme. Kako se možete osvrnuti na ovo načelo imajući na umu svoj prošli, trenutačni i planirani rad?

Moja primarna obrazovna pozadina je komparatistika, pa su mi istraživanje, analiza i kontekstualizacija nekakva, nazovimo je, mladenačka strast koja još uvijek traje. Mislim da se za tek jednu ili dvije predstave nisam pripremala kao da pripremam neku disertaciju ili bar ozbiljno izlaganje pred ostatkom tima. Bez toga ne znam i ne želim raditi, mislim da je i to suština dramaturgije. Kada sam tek počela raditi, radila sam s Borisom Bakalom i Bacačima sjenki i tu sam naučila kako lateralno promišljati i kako pristupati materijalu kojim se bavimo. Boris je u svom pristupu uvijek borben i angažiran, što je meni karakterno i intelektualno odgovaralo. Dio tog duha prenijela sam u svoj pristup kazalištu za djecu. Ne moraju to nužno biti eksplicitno društveno angažirane teme, ali su to uvijek iznimni glavni likovi koji svoje male gledatelje uče kako se izboriti za sebe. Pa i na formalnoj razini je meni i mojoj velikoj prijateljici i kućnoj redateljici Morani Dolenc uvijek važno malo isprovocirati. Nekidan sam čitala obrazloženje žirija koji je dao Malog Marulića za najbolju predstavu u cjelini našim Lovcima na snove, gdje piše da je predstava začudna i stoga podiže ljestvicu kazališta za djecu. Mislim da jedino tako možemo aktivirati i emancipirati našu publiku: ponuditi im nešto o čemu će neko vrijeme razmišljati, a ne uljuljkati ih u udobnost zamračenog gledališta. U tom pogledu Smrt u Dubrovniku je najzrelija nadogradnja mog ukusa za kazalište – kako gledateljskog, tako i stvaralačkog.

Nakon ovako značajnog i nagrađivanog projekta, kakvi su Vaši daljnji profesionalni planovi ili možda teme koje biste željeli istraživati u budućnosti? Postoji li nešto što Vas trenutno posebno umjetnički intrigira?

Voljela bih se pozabaviti adaptacijom nekoga ogromnog klasika. Voljela bih raditi s nekim od redatelja s kojima još nisam imala priliku raditi. Strašno me intrigiraju intimne teme smrti, sjećanja i djetinjstva, ali i društvenih nepravdi u ovo neofeudalno doba u kojem živimo. No što god se desilo, želim da moj rad uvijek bude iskren i posvećen kakav je dosad bio, bez fige u džepu, ali i bez kompromisa.

Svakako se nastavljam baviti kazalištem za djecu jer mislim da sam tu vrlo potrebna. Sa svojom Lutkarskom organizacijom koju fakat trebamo i kolegicama iz regije malo probijam granice tog kalupa i u sljedeće dvije-tri godine imamo dosta posla u našoj zajedničkoj borbi.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. lipnja 2025.

©Autor naslovne fotografije: Sanjin Kaštelan