
Piše: Branka Primorac
Kazališni, filmski i televizijski glumac Dragan Despot (Mostar, 1956.) – od 2015. odlukom Ministarstva kulture RH sa statusom nacionalnog prvaka Drame HNK u Zagrebu – u srpnju ove godine navršit će šezdeset i pet godina i po hrvatskom zakonu mora u mirovinu. Tko je gledao bar jednu epizodu Đikić-Matanićeve TV-serije Novine s Despotom (3. sezona, 10 epizoda) ili neku od njegovih zadnjih uloga, poput one Japanca Nakate u drami Kafka na žalu rađenoj prema H. Murakamiju u HNK u Zagrebu (2020.), tko iole nešto zna o glumi, jasno mu je da umirovljenje glumca u zreloj dobi nema smisla. No zakon ne razlikuje činovnika od umjetnika i tu prestaje svaka rasprava (uz rijetke izuzetke).
Tko prati Despotov opus, mogao je primijetiti u njegovoj interpretaciji gradonačelnika Ludviga Tomaševića u TV-seriji Novine veliku transformaciju glumca, za kojeg su nekako bile predodređene uloge „pozitivaca“, ljepotana. Od početaka pa dugo, dugo „njegovi“ likovi su velike role iz najcjenjenije klasične dramske literature poput Hamleta, Romea, baruna Christiana de Neuvillettea (Cyrano de Bergerac) i sličnih zgodnih momaka. Možda su slabići, romantične duše, neki na granici ludila poput danskog princa, ali nikako pokvarenjaci, moralne krpe, prepredenjaci, podmuklice. Kao primjer može poslužiti podjela uloga u Shakespeareovu Otelu Ivice Boban na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama (2016.): Despot igra Otela, a osvetoljubiva Jaga Rakan Rushaidat.
Preteča Despotove uloge negativca našeg vremena iz Novina (2016.) jest uloga udbaša Mate Šušnjare/Zdenka Jurkovića u TV-seriji Počivali u miru (2013.), čiju 3. sezonu upravo gledamo ponedjeljkom na Prvom programu HTV-a. Osim glume i maska (u grivu zarasla čovjeka) skriva još uvijek mladoliko lice šezdesetogodišnjaka. Na iznenađenje pasioniranih gledatelja domaćih TV-serija Despot je, utjelovljujući dva mračna karaktera – političara i špijuna – koji ne prezaju ni pred čim, postao faca. No, mnogo, mnogo ranije on je igrajući ljepuškastog i nesretnog Romea na Dubrovačkim ljetnim igrama (1986.) jednoj srednjoškolki, budućoj glumici, neizravno a jasno dao do znanja što znači biti u glumačkom svijetu faca. U jednom je intervjuu o tome nedavno govorila Dubrovčanka Nataša Dangubić (1974.), danas cijenjena glumica zagrebačkog ZKM-a. „Sjećam se osamdesetih godina kada su na Lovrijencu izvodili Romea i Juliju da su sve prijateljice moje mame bile fatalno zaljubljene u mladog Dragana Despota koji je, naravno, glumio Romea. Ludile su za njim. Iz te perspektive sam shvatila da biti glumac znači biti – faca.“
Dragan Despot (Stanley), HNK u Zagrebu: Tennessee Williams, Tramvaj zvan žudnja, red. Steven Kent, 1997. Dragan Despot u monodrami Na rubu pameti nastaloj prema istoimenom predlošku Miroslava Krleže, 2004.
Bio faca ili ne, prošle godine (2020.) Despot je upravo za dojmljivu i dobro profiliranu ulogu gradonačelnika Tomaševića – koji melje kosti protivnicima kad mu zasmetaju – dobio priznanje struke: Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje glumačko ostvarenje u TV-drami. Na Wikipediji okarakterizirana je kao njegov magnum opus – „dosad najznačajnijom i najutjecajnijom ulogom na TV-u“. Kolega sa seta Zdenko Jelčić (Blago Antić), koji mu radi o glavi i na kraju ga ubija, ovako se oprostio od Despotova Tomaševića. Kaže: „Cijelu noć smo bili u nekoj tvorničkoj hali, žureći iscrpljeni da još za mraka snimimo zadnju scenu u kojoj pucam u Tomaševića. On upucan u glavu, krvav, leži na podu. Ulazi producent Nebojša Taraba, a ja mu, iznenađenom, govorim da za današnji dan ne tražim plaću. ‘Zašto?’ pita. ‘Dobro sam plaćen, ovog ovdje već trideset godina želim ubiti. To mi je nagrada!’ Tajac. Možda minutu. A onda odjednom, za ulogu izmasakrirani Despot, mrtav, na podu se trese od smijeha. Tako raspoloženi završili smo snimanje Novina.“
Draško Zidar, glumac Kazališta Virovitica, kratko se susreo s Draganom Despotom u istoj seriji, ali i to kratko zajedničko igranje i druženje bilo mu je dovoljno za dojam: „To malo iskustva što ga imam mogu reći da je gospodin Despot vjerojatno najveći profesionalac s kojim sam imao prilike raditi. Uvijek maksimalno pripremljen, studiozan, točan, spreman pomoći savjetom, sugestijom, uputom. Pravo je zadovoljstvo s njime dijeliti scenu i kadar. Privatno je vrlo ugodan, odmjeren, duhovit, ali uvijek nekako posvećen poslu.“
HNK u Zagrebu: Arthur Miller, Smrt trgovačkog putnika, red. Steven Kent, 1998.
Toliko o Novinama. Vratimo se Despotu koji se poslije dvije godine mostarske ekonomije u trećem pokušaju upisao 1977. u Zagrebu na Akademiju dramske umjetnosti te u roku diplomirao u klasi prof. Tonka Lonze ulogom u Shakespeareovu Macbethu. Gledajući popis njegovih uloga, koje teško da možemo i približno nabrojati za potrebe ovog portreta, može se reći da mu je diplomski rad i njegov mentor Lonza odredio „fah“ već na samom početku karijere. Iako mu je profesionalni angažman počeo u GK Trešnja, pa kratko bio u ZGK Komediji, od 1983. do danas stalni je član ansambla Drame nacionalnog kazališta u Zagrebu na čijoj se pozornici pojavio već 1980.
Prvu kazališnu ulogu, još kao student, odigrao je u dramaturškoj kompilaciji dviju Molierèovih komedija (Scapinove spletke i Ženidba na silu) u jednu, dramaturga i redatelja Eduarda Tomičića Buntaulija. I kao po difoltu od prve role Despot igra ljubavnika, lik Leandra, u komadu koji je dobio ime Scapin ili kako ispuniti dosadu življenja. Uskoro Tomičić – vječiti slobodnjak, pokretač mnogih manifestacija, zaslužni samozatajni umjetnik – postavlja za tadašnje Malo kazalište Trešnjevka, danas Trešnja, vlastitu predstavu Zdrokintopićno slijetanje i za ulogu Nerona opet angažira Dragana Despota, nakon koje on s trešnjevačkim kazalištem za djecu potpisuje stalni angažman. Postaje prepoznatljiv kazališnom establišmentu, što ga vodi na najpoželjnije daske u Hrvatskoj – u zagrebački HNK.
Dragan Despot i Tara Rosandić, Glumačka družina Histrion: Amir Bukvić, Tko je srušio berlinski zid, red. Zoran Mužić, 2010.
U njegovoj riznici je šezdesetak kazališnih uloga najšireg raspona, mahom glavnih, odigranih u matičnoj kući i na Ljetnim igrama u Dubrovniku i u drugim kazalištima. Spomenimo neke: Ferdinand (Oluja W. Shakespearea), 1980.; Laert (Hamlet W. Shakespearea), 1982.; Dmitrij (Braća Karamazovi F. M. Dostojevskoga), 1983.; Duždev časnik (Otelo W. Shakespearea), 1984.; Bezdomni (Majstor i Margarita M. Bulgakova), 1985.; Melkior (Kiklop R. Marinkovića), 1986.; Krešimir Horvat (Vučjak M. Krleže), 1986.; Don Juan Tenorio (Seviljski zavodnik i kameni uzvanik Tirsa de Moline), 1987.; Horh, idealist (Svadba E. Canettija), 1990.; Jean, sluga (Gospođica Julija A. Strindberga), 1990.; Osman (Osman I. Gundulića), 1992.; Nikola Gorjanski (Kletva A. Šenoe), 1995.; Stanley Kowalski (Tramvaj zvan žudnja T. Williamsa), 1997.; Biff (Smrt trgovačkog putnika A. Millera), 1998.; Hasanaga (Hasanaga T. Bakarića), 1999; Heraklo (Heraklo / Alkestida Euripida), 2004.; Lazar Margetić (Vučjak M. Krleže), 2014.; Leont (Zimska priča W. Shakespearea), 2017. Koliko su značajne uloge koje je odigrao, toliko su veliki redatelji (danas većina pokojni) s kojima je radio: G. Paro, M. Škiljan, H. Popescu, K. Spaić, J. Juvančić, T. Durbešić, M. Carić, J. Menzel, P. Magelli…
Dragan Despot (Othello), Anja Đurinović (Desdemona), Dubrovačke ljetne igre: William Shakespeare, Othello, red. Ivica Boban, 2016. Dragan Despot (Vladimir Kos), HNK u Zagrebu: Tena Štivičić, Tri zime, red. Ivica Buljan, 2016.
Osobito važna godina za Despota bila je 2004.
Te godine izlazi s vlastitim projektom u kojem je glumac, dramaturg i redatelj. Kompletan je naime autor monodrame Na rubu pameti prema romanu Miroslava Krleže u kojoj jednostavnim glumačkim alatom strastveno razlaže Doktorov (Krležin) obračun s pohlepnim industrijalcem Domaćinskim (simbolom zločinačkog profiterstva). Odigrao ju je mnogo puta po manjim i većim mjestima Hrvatske, na raznim obljetničkim manifestacijama, čak i za slaviste u Slavističkoj školi u Dubrovniku itd. Najmanje što se pobrojalo bilo ih je sto i pedeset , a još se izvodi. Nije iznenađenje da je za nju dobio niz kazališnih nagrada te da je 2009. snimljena za HTV. Tako zagrebačka scena Amadeo, desetljeće od prve izvedbe, u ciklusu Majstori monodrame u ljeto 2015. biranim riječima najavljuje njegov nastup: „Despot igra Krležina Doktora u širokom rasponu izražajnih mogućnosti svoga talenta i zrelosti, stvorivši živ i dojmljiv scenski lik: izvanredno sugestivan, u visokom intenzitetu govora, ali nimalo patetičan te u svojoj interpretaciji on uspijeva spojiti emociju i ironiju, sjetnu liričnost i razornu intelektualnu analitičnost.” Tu sjetnu liričnost neposredno nakon premijere spominje i kritičarka Marija Grgičević u Vijencu (u prosincu 2004.): „U Despotovu nastupu melankolija erotskih motiva obogaćuje intimni ton, a glazba Arsena Dedića stvara ozračje povjerenja i tuge”, no istodobno primjećuje da je tu “više osamljeničke lamentacije nego revolta i prosvjeda.”
Dragan despot kao Stjepan Borić u TV-seriji Putovanje u Vučjak, red. Eduard Galić, 1986. Dragan Despot kao Mate Šušnjara u TV-seriji Počivali u miru autora Daria Vince i Koraljke Meštrović, 2013. Dragan Despot kao Ludvih Tomašević u TV-seriji Novine autora Ivice Đikića i redatelja Dalibora Matanića, 2016. Tena Jeić Gajski i Dragan Despot u filmu Narodni heroj Ljiljan Vidić redatelja Ivana-Gorana Viteza, 2015.
Ni filmske uloge nisu ga zaobišle. Prva mu je dodijeljena u ratnom filmu Povratak Antuna Vrdoljaka još 1979., dakle za studentskih dana. Igra Niku, srednju ulogu, pored Borisa Dvornika i Fabijana Šovagovića, budućeg svekra. Kasnije tri puta glumi kod redatelja Eduarda Galića (Putovanje u Vučjak, 1986.; Tuđinac, 1990.; Sokak triju ruža, 1992.), a 2005. igra jednu od važnijih uloga u prvijencu šogora Filipa Šovagovića Pušća Bistra, koja mu na 52. filmskom festival u Puli donosu Zlatnu Arenu za sporednu ulogu. Ona se pridružuje brojnim nagradama, od kojih valja istaknuti godišnju Nagradu “Vladimir Nazor” (2004.) za monodramu Na rubu pameti i Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo (2018.).
Neizbježno je ne dotaknuti se i malo privatnosti ovog dramskog velikana, poznatog po odanosti obitelji. U braku je s Anjom Šovagović, kćerkom Fabijana Šovagovića i sestrom Filipa Šovagovića – svi vezani za glumu i pozornicu. Kako izgleda život s glumicom, pitao ga je Nino Raspudić u intervjuu za Večernji list (2015.). Među ostalim Despot kaže da je njegov moto bio nikada se ne oženiti glumicom. Ispalo je drukčije, pa zaključuje: „Život s glumicom za mene je ispao spas”.
Alma Prica (Gospođica Saeki), Dragan Despot (Nakata), HNK u Zagrebu: Murakami – Galati, Kafka na žalu, red. Ivica Buljan, 2020.
Dolazimo do dvije najteže zagrebačke godine. Stanovnike je, kao i cijeli svijet, pogodila pandemija koronavirusne bolesti, ali usred jedne nevolje sručila se nova. Zagreb je, nakon sto četrdeset godina, zadesio jak, razoran potres i donio mnoge nevolje brojnim obiteljima, pa tako i Despotovima. U emisiji Aleksandra Stankovića Nedjeljom u dva osim o potresu – u kojem je, kazao je, „u deset sekundi sve nestalo, sve nagrade, uloge, čitav naš život” – morao je odgovarati i na mnoga neugodna pitanja, a silina reakcije nepoznatih ljudi na njegov poziv za pomoć stradalima iznenadila ga je i razočarala. Teško je podnio niske udarce u javnom prostoru. A što se tiče profesije i budućnosti, iz njega progovara teški pesimizam. “Nemam koncentracije. U ovom času ne mogu razmišljati o glumi. Počeli smo raditi i na novoj predstavi, ali više ne mogu iz nemira raditi. Ranije sam mogao, nemir me je mogao inspirirati. Ne mogu pogledati ni svoju ulogu na televiziji. S te strane, život mi je u potpunosti stao. Imam koncentracije jedino za brigu o osnovnim stvarima, opskrba i priprema hrane.”
Ali čovjek je žilavo biće; pokazat će to, uvjereni smo, i Dragan Despot.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 10. travnja 2021.