Piše: Marija Filipović

Boris Geršak bio je dugogodišnji djelatnik Satiričkog kazališta Kerempuh. Na hrvatskoj kazališnoj sceni bio je prisutan i kao izvršni producent Nagrade hrvatskog glumišta od samog početka te manifestacije. Isto tako, istaknuo se kao izvršni producent i glavni organizator međunarodno afirmiranog Kazališta Ulysses. Tijekom Domovinskog rata bio je jedan od glavnih osnivača i aktivni član Croatian Art Forces (CAF), inicijative koju je pokrenulo Hrvatsko društvo dramskih umjetnika u suradnji s Ministarstvom kulture i prosvjete.

U svoje matično kazalište došao je 1. srpnja 1976. i punih četrdeset godina bio je nezamjenjiv član Uprave. Obnašao je dužnost inspicijenta, izvršnog producenta, organizatora i ravnatelja tehnike. Bio je s Kerempuhom od njegovih samih početaka, još od doba varijetea, kada se kao dijete igrao u tom kazalištu u kojem je bila zaposlena njegova majka. Ovaj istinski zaljubljenik u teatar živio je za scenu, dajući joj svaki atom svoje energije. Stoga nije čudo da je stekao status jedne od najomiljenijih figura domaće kazališne scene.

Odlazak Borisa Geršaka nenadomjestiv je gubitak, kako za Satiričko kazalište Kerempuh, tako i za cijelo hrvatsko glumište. Bio je dobri duh kazališta u kojem je proveo doslovno cijeli svoj život, svakim je svojim djelom i postupkom dokazivao nesvakidašnju plemenitost, poštenje i dobrotu. Znao je voljeti i ta mu je ljubav bila uzvraćena. 

Kada bi se mogao mjeriti intenzitet tihe radosti življenja, posvećenosti svom pozivu i svojoj obitelji, smirenosti, požrtvovnosti, strpljivosti, skromnosti, samozatajnosti, obazrivosti, nenametljivosti, humora, dobrote i ljudskosti, neka vrsta kvocijenta svih dobrih osobina, mislim da bi rijetko tko nadmašio našeg prijatelja Borisa. To nije fraza i to znaju svi koji su ga poznavali. Tim je snažnija bol što taj predobar čovjek više nije s nama.

Boris je preko 30 godina bio cijenjen, ugledan i iznimno omiljen član Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Tijekom Domovinskog rata, ranih 90-tih, bio je aktivan član CAF-a (Croatian Art Forces) i Ad hoc teatra, koji su nastali i djelovali u okviru Hrvatskog društva dramskih umjetnika. 24 godine bio je izvršni producent Nagrade hrvatskog glumišta, sve od njenog osnutka. Dadoše nam izvršnog producenta, a mi dobismo i izvrsnog organizatora i vrhunskog profesionalca, ali i divnog kolegu, suradnika, mentora, prijatelja. Razmišljajući ovih dana o povijesti Borisovog velikog doprinosa svim dodjelama Nagrada glumišta, ali i povijesti mojih osobnih susreta i rada s Borisom, i razgovarajući s prijateljima, kolegama i suradnicima, zaključujem: naviru samo sjećanja puna topline, dragosti, zahvalnosti i dubokog poštovanja.

Kad se 24. studenog spustio zastor 24. dodjele Nagrade hrvatskog glumišta, ni u dnu najdubljih snova nismo mogli sanjati niti naslutiti da će se uskoro zauvijek spustiti još jedan, nama neprocjenjivo vrijedan, životni i ovozemaljski zastor našeg prijatelja Borisa. U ovom trenutku nemoguće je i zamisliti kako ćemo opet danonoćno, ponekad i mukotrpno raditi u našem „potpalublju“ (kako smo se u šali voljeli titulirati) bez njegove smirene energije, njegovog znanja, iskustva i stručnosti, bez njegovih bezbrojnih šala koje su poput najučinkovitijeg sedativa ublažavale sva naša hektična stanja i nemile okolnosti. I kako dalje bez smijeha i zafrkancije tog zaigranog dječarca koji često nije mario za ionako precijenjene društvene konvencije? Kako bez osebujnog i neponovljivog hodočasnika duše kojemu je taština bila nepoznanica, a samozatajnost i skromnost imperativ?

Čovjek kao što si ti, dragi Borise, zapravo nikada ne napušta one koje je toliko zadužio. Hvala ti na tome. Hvala ti što si prošetao kroz naše živote i hvala ti na vedrini i neizbrisivim sjećanjima i tragovima koje si ostavio. Poznavati te i raditi s tobom bila je privilegija. Biti tvoj prijatelj bila je osobita privilegija. Nedostajat će nam tvoj osmijeh, tvoje prijateljstvo, tvoj humor, tvoj pognuti lik… Osvrtat ćemo se, tražiti te, potom oslanjati na sjećanja, ali i dalje s ljubavlju spominjati tvoje ime i tvoja djela.

U ime svih članova Hrvatskog društva dramskih umjetnika i u svoje osobno, dragom Borisu želimo vječni mir kao nagradu za sve dobro i svu ljubav koju je svojoj obitelji i svima nama nesebično darivao, a poštovanoj i dragoj obitelji Geršak u njihovoj dubokoj boli želimo puno hrabrosti i snage.

Govor Željka Königsknechta prilikom posljednjeg ispraćaja Borisa Geršaka:

„Doviđenja, dragi, doviđenja! Ti mi prijatelju jednom bješe sve…

Znaš, Gerš, ljudi će te u hrvatskom glumištu pamtiti i po tvojoj dobroti i plemenitosti i po svemu onome što si bio. Ali ja mislim da glumce pamte po nekim ulogama, ali isto tako, kao i ostale ljude iz kazališta, najviše pamte po anegdotama. Mi iz kazališta ustvari živimo onoliko dugo, koliko o nama ima anegdota.

Kao kad si Relji Bašiću, koji nije bio potpuno siguran u tekst, pa si je napisao velike šalabahtere-transparente koje si mu ti držao u portalima, okrenuo naopačke, a Relja se znojio, lupkao štapom o pod i pokazivao ti rukama da ih okreneš na pravu stranu… Kao kad je veliki Mustafa Nadarević zaboravio tekst u Zabunama, krenuo prema tvome inspicijentskom pultu da mu šapneš, a ti otišao van… Drugi puta, kada je došao do tebe da te pita što sad ide, a ti ga samo okrenuo za 180 stupnjeva, pogurnuo ga nazad na scenu i rekao mu : „Samo ti šibaj dalje…“

I uvijek si svima bio spreman pomoći, ohrabriti ga… Kada je umro Gumbek, kada smo skrušeno plakali u našem vlakiću, govorio si: „Hajmo ljudi, idemo to danas odigrati za našeg Gumbača…“ I zato, prijatelju moj, kada da si ti otišao na neko bolje mjesto od ovoga ovdje, znao sam da moramo igrati. Rekao sam: „Hajmo ljudi, saberimo se i odigrajmo ovo za našega Gerša !“ I čitavo se gledalište nakon predstave diglo na noge i aplaudiralo našem Geršu, dobrom duhu Kerempuha… 

Hvala ti na svemu.“

©Marija Filipović, Željko Königsknecht, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. veljače 2021.