Piše: Branka Primorac

11.3.2025. – Ivan Ivica Kunej bio je kazališni i filmski glumac te politički i kulturni djelatnik. Polovicu radnog vijeka proveo je u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija (1955. – 1978.), kao član glumačkog ansambla i potom organizacijski tajnik. Rođeni Zagrepčanin sa završenom Srednjom tehničkom školom, na razmeđi srednjeg i visokog obrazovanja donosi odluku koja nije bila ni blizu prirodi struke koju je odabrao poslije osnovne škole. Ta biografska činjenica govori o velikoj želji da se ostvari u jednom posve različitom području i testira svoje višestruke talente.

Glumački debi imao je 1952. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u ulozi Troila, u komadu Trojanskog rata neće biti J. Giraudouxa, koji režira njegov profesor Vlado Habunek. U podjeli rola nije zaboravio učenika, mladog Kuneja, koji u njegovoj klasi i klasi Branka Gavelle završava zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti. Godine 1955., s akademskom diplomom stečenom pred najvećim teatarskim autoritetima toga vremena, postaje članom Komedijina glumačkog ansambla. Izrazito stasit, atletske građe, sportaš, visok gotovo dva metra, crnoput, brzo osvaja Komedijinu scenu. U svojim tridesetima i četrdesetima, kao član Komedijina glumačkog ansambla, u četrnaest je godina ostvario sedamdesetak uloga u repertoaru koji Komedija njeguje od osnutka do danas. Glumio je u drami, ali i plesao i pjevao u komediji i opereti, mjuziklu. Dokazivao se kao komičar, pjevač i plesač, a najplodnije godine bile su mu od 1955. do 1968.

Spomenimo najvažnije predstave – sve redom klasične komade svjetske dramske literature – u kojima je igrao: glumio je Jacka Chesneyja (B. Thomas, Charleyeva tetka, 1955.), Filcha (B. Brecht i K. Weill, Prosjačka opera, 1957.), Igora (P. Ustinov, Romanov i Julija, 1959.), Liječnika, Kurira, Brigadira i Aldina (D. Fo, Kad lopovi štrajkaju, 1961.), Mistera Pont Kiča (V. V. Majakovski, Hladni tuš, 1962.), Doktora Petrovića (B. Nušić, Ožalošćena porodica, 1963.), Vojvodu od Toscane (K. Nachmann i F. Suppé, Boccaccio, 1964.), Minarda (H. de Balzac, Mercadet, 1965.), Svetozara Popovića (Nušić i M. Stanković, Vlast, 1966.), Don Quixotea (M. Krleža, Maskerata, 1967.), Fabrizija (C. Goldoni, Krčmarica Mirandolina, 1968.), Dr. Carrasca i Zrcalnog viteza (D. Wasserman i M. Leigh, Čovjek iz Manche, 1969.). U godini kad igra u Čovjeku iz Manche prihvatio se novog radnog izazova, kao nekad u mladosti, potpuno oprečnog od onog za koji se školovao. Otada radi paraleelno i kao glumac i kao tajnik. Usput stječe znanja o admistrativnim poslovima, neophodna u kulturnoj instituciji da bi mogla normalno fukcionirati, a o kojima glumac na sceni ne mora ništa znati. To znanje postat će dragocjeno koju godinu kasnije.

Dokaz da je volio mjuzikl, pjesmu i ples su tri zadnja djela u glumačkoj karijeri, sve mjuzikli – od Komedijine najpopularnije predstave Jalta, Jalta u kojoj je 1971. odigrado ulogu Makija, šefa američkih agenata, pa Uga Tudeška 1972. na Držićevu predlošku napisanom Dundu Maroju 72, a jedna od zadnjih većih uloga bila je ona O. G. Miltona u mjuziklu O’Kaj 1974., autorskog kvarteta M. Škrabe, B. Senker, T. Mujčić i S. Kalogjera. Godinu kasnije igrao je u filmu Seljačka buna 1573. (1975.) Vatroslava Mimice i 1978. kod Zafranovića u Okupaciji u 26 slika, nagrađenoj Velikom zlatnom arenom u Puli.   

ZGK Komediju napustio je 1978. godine, a radnu je knjižicu preselio u sferu politike. U Skupštini grada Zagreba postaje član Izvršnog vijeća i glavni za kulturu kao predsjednik Komiteta za odgoj, obrazovanje, nauku, kulturu, fizičku i tehničku kulturu. Potom slijede imenovanja za ravnatelja najpoznatijih kulturnih institucija u gradu – svjetski poznatog Zagreb-filma (1982.), od 1985. Zagrebačke filharmonije, a na kraju radnog vijeka na istu je dužnost postavljen u Dramskom kazalištu Gavella. U devedesetima glumci ravnatelji bili su rijetkost, što dva desetljeća kasnije nije slučaj. Spomenimo neke iz novog milenija: Boris Svrtan, Višnja Babić, Marija Sekelez, Ljiljana Štokalo, Drago Utješinović…  

Stalna članica Gavellina glumačkog ansambla, glumica Helena Buljan, dobro se sjeća Kuneja iz vremena kad joj je od 1990. do 1993. bio ravnatelj: „Ne poznajem ga kao glumca”, kaže, „jer smo svaki u svom kazalištu u večernje sate bili zauzeti, no dobro ga pamtim kao ravnatelja. Došao nam je u doba s puno internih problema, kad smo bili prepušteni sami sebi nekoliko godina poslije smrti Krešimira Zidarića. Bio je svjestan da je privremeno uskočio na to nesigurno mjesto da spasi teatar. Nije on imao ambiciju biti ravnatelj već je zamoljen da se prihvati tog posla. Nije se nametao, nije provodio svoju kadrovsku politiku, nije se uopće ponašao kruto kao direktor. Sve što je obavio, obavio je mirno i nenametljivo. Bio je fin gospodin. I kasnije kad smo se sretali izvan kazališta uvijek smo na kavi lijepo o svemu popričali. Bio je izuzetno ugodan sugovornik.”

Kunej nije mogao mirovati ni u mirovini, a ni ljudi kojima je bila poznata njegova energija nisu ga zaboravili. Tako je poslije osamostaljenja, u devedesetima, u vrijeme osnivanja brojnih društava prijateljstva bio suosnivač i dopredsjednik Hrvatsko-poljskoga društva (1992.) te 1996. Hrvatsko-kineskoga društva prijateljstva. Dr. Stjepan Heimer, aktivan u Koordinaciji društava prijateljstva, dobro pamti Kuneja: „Dolazio je na koncerte i brojne manifestacije društava prijateljstva s raznim državama, od američkog do norveškog… Kad je bio zamoljen da sudjeluje u programu, rado se odazivao, čitao tekstove i pjesme na recitalima. Opet je bio glumac, odlične dikcije, pojave, uvijek elegantan, beprijekorno odjeven. Sjećam se da je dao inicijativu za prijateljstvo između Šangaja i Zagreba, kao što je novinar Artur Takač bio zaslužan za veliko prijateljstvo Zagreba i Trondheima i osobito Brekstada.”

Ivan Kunej je, nema sumnje, bio čovjek velike energije. Jedino tako mogao je uspješno broditi iz jednog područja u drugo, svugdje ostavljajući najbolje od sebe i svojih talenata.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 11. ožujka 2025.