Razgovarao: Borna Vujčić

Ugo Korani glumac je mlađe generacije i istarskog porijekla. Nakon nekoliko važnih uloga u  svojem matičnom Zagrebačkom kazalištu mladih, u adaptaciji klasika Braća Karamazovi u tom kazalištu preuzeo je dvije uloge – one Dmitrija Fjodoroviča Karamazova i Kartašova. Za taj glumački rad primio je Nagradu hrvatskog glumišta za mušku ulogu.

Redakcija časopisa Hrvatsko glumište čestita Vam na primitku nagrade. Ovakva priznanja vrlo povoljno djeluju na reputaciju umjetnika i mogu pridonijeti njihovom usponu ka slavi. U intervjuima ste izjavili da Vas ne zanima status zvijezde te da je on prolazan. Pa ipak, neki će reći da je svakom umjetniku važno da za njegov lik i djelo zna što više ljudi, kako bi došao do značajnijih i bolje plaćenih angažmana. Koji je Vaš komentar?

Hvala na čestitkama. Uspon ka slavi? Gdje? U Hrvatskoj? Zvuči kao početak vica. Ne želim biti slavan, a ako su značajniji i bolje plaćeni angažmani uvjetovani tom slavom – hvala, ali vraćam ulaznicu. Valjda o meni kao umjetniku (i ovo mi zvuči pretenciozno) govore moje uloge, odnos prema radu, posvećenost, a ne medijska eksponiranost. Mene to stvarno ne zanima.

Marite li uopće za druge angažmane kao član ansambla ZKM-a? Rad na, primjerice, TV seriji svakako bi podrazumijevao Vašu manju ili veću odsutnost u matičnoj kući. U jednom intervjuu rekli ste kako je kazalište „najrelevantniji medij u Hrvatskoj”. Imate li želju, dakako ne isključujući potpuno druge forme, razviti se primarno kao kazališni glumac?

Naravno da marim, svako novo iskustvo je dobrodošlo. Širi vidike i propituje, a to su preduvjeti za rast. Mislim da se radeći u kazalištu uči zanatu. Zato sam primarno okrenut tome. Veća je vjerojatnost u kazalištu igrati neku veliku ulogu. Osim toga, volim sporost kazališnog procesa. Volim imati vremena razmisliti, razgovarati, isprobavati razne varijante. Tek nakon premijere predstava počinje živjeti, nadograđuje se, razigrava, sjeda na mjesto. Čudna mi je ideja da kad nešto snimiš više nema povratka. No, to vjerojatno iz mene govori neiskustvo snimanja.

Roman Braća Karamazovi prepoznat je kao važan klasik i svrstava se među najistaknutija djela Dostojevskog. Ujedno je to i njegov posljednji roman – povijest bilježi da je umro nepuna četiri mjeseca nakon objave Karamazovih. Možete li ponuditi svoje viđenje i tumačenje tog klasika mimo interpretacije u ZKM-u?

Teško mi je govoriti o mojoj interpretaciji jer sam roman pročitao netom prije početka proba, pa mi se čini da sam ideje romana tumačio kroz prizmu predstave kakvu smo radili. 

Kad je pala odluka da će Karamazove režirati Oliver Frljić, sigurno nije bila za očekivati klasična interpretacija, primjerice, koja bi dobrodošla đaku u shvaćanju romana bez da ga pročita. U kojoj mjeri ste se držali Dostojevskog? I, govoreći općenito o teatru, mislite li da je važno držati se vizije pisca ili pak da se puno može pronaći što se više odmiče od izvornika?

Prvo trebamo vidjeti što bi to bila vizija pisca i tko to s preciznošću može reći. Pisanje i igranje komada su dvije različite stvari. Autorski tim i glumci su autori kazališnog komada. Imamo pravo ispričati svoju priču. Što se tiče Karamazovih,  imamo iskustvo srednjoškolaca koji su u sklopu nastave filozofije došli gledati Karamazove. Najvrjednije što su rekli je da će se vratiti u ZKM gledati i druge predstave. To je dokaz da ih je predstava na nekoj razini dirnula, otvorila im pitanja, zaintrigirala ih. U tom smislu nebitno je jesu li shvatili kakav je to roman. Zašto bi i trebali shvatiti? Ispod površine krije se puno zanimljivih stvari koje naše predstave otvaraju.

Najčešća asocijacija ljudi na Olivera Frljića je kontroverza. Dakako, režirao je puno predstava koje se nisu isticale po provokativnosti, ali znao je i steći golemu mržnju jer je skretao pozornost na mane i licemjerja društva. Što mislite o namjernom korištenju kontroverze u teatru – opravdava li sredstvo vrijeđanja s pozornice cilj skretanja pozornosti na važna pitanja?

Zanima me je li ta uvrijeđenost razlog zašto Karamazovi nisu nominirani u niti jednoj kategoriji za  Nagradu hrvatskog glumišta? Oliver Frljić, za razliku od mnogih uvrijeđenih, zna svoj posao. Kontroverzan je samo ljudima koji kazalište vide kao mjesto lijepog govorenja, lijepog dekora i razbibrige. Oliver radi kazalište koje prelazi rampu kazališta kao servisa gledatelja – traži sudjelovanje. S glumačke strane to je, uz Tri sestre Bobe Jelčića, najbolji proces u kojem sam bio. Oliver je tražio od nas da artikuliramo stavove, da likove gradimo iz nečeg puno dubljeg od onoga što u predlošku piše. Osim toga, činjenica da smo dvije tako velike predstave napravili u manje od dva mjeseca govori o tome koliko nas je zarazio i koliko smo se svi bespogovorno dali. Igranje Karamazovih dođe nešto kao godišnji odmor. Ne zato što je predstava laka, nego zato što je Oliver izgradio prostor za glumce gdje se mogu sigurno igrati.

Kao glumca oblikovali su Vas prirodni talent, iskustvo i Akademija. Koji je Vaš pogled na ADU kao instituciju, kako pamtite studentske dane i biste li istaknuli mentore koji su Vas najbolje usmjerili?

Ne znam kako je na ADU sada, premalo sam uključen da bih sudio. Dok sam ja studirao, bila je situacija slična kao u kazalištu. Previše produkcija, a premalo procesa. Na kraju se semestar svodi na to da napraviš uspješan ispit/ulogu, a poanta nije u tome. Barem ne dok studiraš.

Unazad godinu dana hrvatsku kulturu obilježili su razni skandali vezani uz ravnatelje i intendante kazališta. Možete li iznijeti općenit sud o vodećem kadru istaknutijih hrvatskih teatara? Imate li želju ili viziju kakvi pojedinci bi trebali doći na vodeća mjesta u kazalištima?

Možda neodgovorno, ali nisam baš pratio. Mislim da je jedino bitno da na čelu hrvatskih teatara budu ljudi koji će znati zaštiti kazalište kao prostor slobode i istine.

Kako biste ocijenili odnos lokalne i nacionalne vlasti prema kulturi?

Smeta mi što se kultura promatra kroz prizmu profita, jer takvo razmišljanje je smrt umjetnosti. Za dobro kazalište najviše su odgovorni ravnatelji i glumci. Ravnatelji bi se trebali brinuti o repertoaru koji sukobljava ideje i stajališta,  koji od publike traži sudjelovanje a ne samo gledanje, koji će provocirati i ansambl, gurati ga u nepoznato, u propitivanje, u prostor napretka. Glumci s druge strane moraju biti čuvari posvećenosti i profesionalnosti, jer jedino tako imaju pravo tražiti da se prema njima i njihovom poslu odnosi s poštovanjem.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 29. ožujak 2023.