Intervju: TOMISLAV PETRANOVIĆ

Balet nije umjetnost samo za mlada tijela

„Mislim da se klasičnom baletu nameće paradigma da moramo zadovoljiti publiku ili privući sve mlađe gledatelje i repertoar se tome prilagođava. Od plesača se danas puno više traži, baletni plesač danas mora znati sve vrste plesa – od street dancea preko klasičnog baleta do gage... Također, veliki je naglasak na tehnici te se pred mlade plesače postavlja izuzetno visoke kriterije.“ Tomislav Petranović dobitnik je Nagrade hrvatskog glumišta za 2021. godinu za ulogu Princa u baletu Orašar Vladimira Malahova u izvođenju HNK-a u Zagrebu

Razgovarala: Mihaela Devald Roksandić

Tomislav Petranović nacionalni je prvak Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ovaj temperamentni plesač izuzetno bogate međunarodne karijere plesački se usavršavao na prestižnoj Münchenskoj baletnoj akademiji,  da bi svoje umjetničke vrhunce ostvario kao solist Baleta Bečke državne opere te kao prvak Portugalskog nacionalnog baleta. Ove godine zagrebačka ga je publika imala prilike gledati u dvije premijere – Decadanceu izraelskog koreografa Ohada Naharina te Giselle koju je za zagrebački Balet postavio španjolski plesač i koreograf Jose Carlos Martinez. Naime, unatoč uvriježenom mišljenju da karijera baletnog plesača završava u četrdesetima, Tomislav svoje zrele plesačke godine živi punim plućima i uživa u njima. Razgovaramo o njegovoj karijeri, ulogama, ali i brojnim nagradama koje je za njih dobio…

Ove godine ste Nagradu hrvatskog glumišta dobili za ulogu Princa u baletu Orašar Vladimira Malahova. Time kao da ste zatvorili krug. Naime, prva nagrada glumišta koju ste dobili sezone 2012/2013. bila je također za ulogu Princa u Orašaru, samo u drugoj koreografiji. U međuvremenu naredali ste još i one za uloge u baletima Alisa, Derviš i smrt, Opasne veze… To je pet nagrada zaredom – rekord!

Bila je tu i još jedna nominacija koju godinu ranije, ali ta me nekako mimoišla (smijeh)

Osobno Vas vidim kao plesača koji voli uloge s glumačkim izazovom. Kako se u tom smislu nosite s ulogom Princa u Orašaru koju bi, ako ju uspoređujemo s nekim drugim ulogama, mogli možda nazvati plošnom tj. ulogom koja ne pruža osobiti izazov u nekom ekspresivnom smislu?

Ovaj novi Orašar koji je na zagrebačku pozornicu postavio Vladimir Malahov napravljen je jednostavno i na neki način čisto, poput dječje predstave, pa sam to i sam iskoristio pri stvaranju lika. Dakle, pristupio sam ulozi prisjećajući se vlastitih uspomena iz djetinjstva, prisjećajući se sebe iz baletne škole i svega onoga što sam tada osjećao na sceni. Jer Princ u ovoj verziji baleta i jest mlad tj. na neki način se rodi na sceni. On ne postoji ranije, pa se njegov karakter stvara tek s prvim koracima koje izvodi. Postoji taj trenutak u kojem se vojnik Orašar pretvara u Princa, u kojem se skida maska i on se rađa kao nekakva nova duša. Iskoristio sam taj osjećaj nevine čistoće i to mi je zaista pomoglo da pronađem pravu notu. Čak sada, kada razmišljam o ulozi, čini mi se kako ovaj Princ i nije toliko plošan jer za razliku od nekih drugih verzija u kojima već u trećem koraku počinjete plesati, ovdje imate više vremena kreirati atmosferu i odnos s Klarom, što je jako važno za ulogu.

U Malahovljevoj verziji Orašara i sam lik Klare doživio je jednu značajnu promjenu te ona sama u 2. činu pleše dionice Vile šećera, što nije bilo tako u prošlim verzijama koje smo gledali na zagrebačkoj sceni. Što je Vama kao Princu značila ta promjena?

Meni je dramaturški puno logičnije da su Klara i Vila šećera jedna uloga. Ali svaka verzija je drugačija i ima svoje posebnosti. Na primjer, gledali smo prije puno godina verziju Orlikowskog, koja se često spominje kao jedna od najboljih produkcija Orašara, koja je bila malo mračnija i vjerojatno je više odgovarala izvornoj Hoffmanovoj priči. Suprotno tome, zadnja verzija Vladimira Malahova je izrazito bajkovita i u tom smislu možemo reći da prikazuje nekakvu nježnu prvu ljubav dvoje interpreta koju u ovom slučaju, budući da su Klara i Vila šećera jedna uloga, možemo postepeno graditi i razvijati kroz predstavu.

Vi ste danas plesač u zrelim godinama, ali to Vas nije ni na koji način zaustavilo. Istovremeno plešete uloge koje su kreirane baš za Vas, kao što je npr. uloga Vikonta u Opasnim vezama, ali i prinčevske uloge u klasičnim baletima. I dok uloge koje su Vaše kreacije mogu biti napravljene tako da istaknu ono najbolje što kao umjetnik možete izraziti, uloge u klasičnim baletima postavljene su jednako za sve interprete. Naime, paralelno s Vama, istu ulogu plešu još barem četiri podjele Prinčeva i svi su oni mlađi od Vas. Osjećaš li u tom smislu pritisak?

Ja sam Princa prvi puta plesao prije dvadeset pet godina. Tada je baletna tehnika bila puno drugačija nego danas. Danas djevojke već vrte pet, šest pirueta na špici, a tada su one koje su vrtjele tri pobjeđivale na svim natjecanjima. Dakle tada, u mlađima danima bio sam puno opterećeniji s uspoređivanjem i s tehnikom i uvijek sam si otežavao solističke dionice kako bih se dokazao i pokazao. Uglavnom, to me dosta opterećivalo. No bez obzira na to što sam to radio, reakcija nije bila onakva kakvu sam očekivao. Sad u biti radim te iste stvari, ali imam puno više iskustva i ne zamaram se više nekim očekivanjima. No zanimljivo je da unatoč tome što nastojim održati visoku razinu izvedbe, na meni ipak nije toliko veliki pritisak. Naime, u dvadesetima si uvijek mlad i talentiran što god napravio. Dakle koju god grešku napraviš pripisat će se tvojoj mladosti, u tridesetima radiš duplo više, puno bolje plešeš, no očekivanja se nekako povećaju i teško dobivaš pozitivan feedback… Naprosto se od tebe puno očekuje. I onda se sve opet okrene i nakon četrdesete su svi sretni da si još uopće na sceni, tako da sam sada u ovoj dobroj fazi. (smijeh

Što Vam je donijelo iskustvo? Je li Vam danas lakše plesati Princa nego prije deset godina? Uživate li na sceni?

Da, sada konačno uživam! Naprosto sam spreman na sve opcije. Prošao sam sve situacije na sceni, svjestan sam da mogu plesati odlično, ali i ne moram i ta spoznaja me nekako oslobodila.

Možda se radi o tome da se karijera neminovno bliži kraju i da zaista ne znate koliko ćete još dugo moći plesati, pa želite svaki trenutak iskoristiti do maksimuma?

Da, apsolutno! Recimo, do prije par godina mislio sam – joj, ovom nema kraja… (smijeh) No, onda se dogode neke stvari, dogode se neke ozlijede, shvatiš koliko ti je vremena potrebno za oporavak i više ne uzimaš stvari zdravo za gotovo. Odnedavno o svakoj predstavi razmišljam kao da mi je posljednja i to doživljavam dosta emotivno. I onda dam sve od sebe, pa makar kasnije ne mogu hodati (smijeh) jer nikad ne znaš, možda je baš ova zadnja… Uglavnom, ta moja starost mi je otvorila cijelu jednu novu perspektivu.

Moram reći da zaista ne volim riječ starost jer se tu ne radi o starosti nego o plesački i životno zrelim godinama. Ovo je jako važna tema i u kontekstu novog Zakona o kazalištima koji je upravo baletnoj umjetnosti pristupio izuzetno restriktivno. Mislite li, dakle, da baletni plesači imaju što za reći u zrelim godinama?

Mislim da se klasičnom baletu nameće paradigma da moramo zadovoljiti publiku ili privući sve mlađe gledatelje i repertoar se tome prilagođava. Od plesača se danas puno više traži, baletni plesač danas mora znati sve vrste plesa – od street dancea preko klasičnog baleta do gage… Također, postoji veliki naglasak na tehnici koji se pojačava terorom natjecanja te pred mlade plesače postavlja izuzetno visoke kriterije. Svi ti klinci se toliko iscrpe od tog tempa da im se nakon dvadeset pete godine više i ne da plesati. Ti tehnički zahtjevi se odražavaju i na repertoar te sve više iscrpljuju plesače, utječu na njihovo zdravlje, što utječe i na njihovo trajanje. Također, tijela trebaju biti sve mršavija – pritom mislim i na muška i ženska. Onda imamo i te Instagram momente tj. utjecaj društvenih mreža, na kojima fotografije koje se fotošopiraju u beskonačnost prikazuju mlade plesače koji se rastežu do te mjere da ostaju bez snage, što je problem jer balet je na koncu konca predstava od sat i pol; to je priča koju treba ispričati, a ne tehnički nabrijana varijacija od dvije minute… Svi ti ekstremni momenti mogu izgledati lijepo i nisam protiv toga, no na kraju plesači plaćaju ceh jer je ljestvica podignuta nenormalno visoko. Također, ti Instagram momenti oblikuju očekivanja publike, a koreografi onda to pokušavaju zadovoljiti. Na Instagramu nema odnosa, postoje samo isječci, fotografije… a današnji baleti često izgledaju upravo tako, poput Instagram isječaka.

U stvarnosti smo sve manje plaćeni, sve više radimo, predstave su sve zahtjevnije, a stilski totalno različite, što jako troši tijelo i to je možda razlog da se o baletu razmišlja samo kao o umjetnosti za mlada tijela.

Zazire li balet od starih/starijih tijela?

Mislim da ne zazire, samo tako nešto traži drugačiji pristup i drugačiji koreografski senzibilitet.

Susan Leigh Foster u svom tekstu Dancing Bodies opisuje visoko istrenirana plesačka tijela upotrebljavajući pojam hired body. Prema Foster, „unajmljeno tijelo“ postaje tijelo „konstruirano izvana“, vođeno zahtjevima koreografa, plesnim tehnikama ili specifičnim estetskim vizijama. Kako ste se u svojoj karijeri nosili s tim fenomenom te jesu li Vas detaljizirane upute koreografa po kojima morate izvesti korak/gestu/pogled na točno određeni način i točno određenu glazbu iritirale ili su Vam pružale okvir za djelovanje?

Meni je to uvijek bio izazov zato što sam to naprosto mogao ispuniti. Relativno dobro sam se prilagođavao nečijem stilu i kopirao ono što koreograf traži, do te mjere da bi me uznemiravala suprotna situacija tj. bilo bi mi nelagodno kada bi mi netko rekao „radi što god hoćeš“. Možda sam dio te generacije koja je plesački odrasla na Kylianu, Van Manenu, a to su koreografi koji su izuzetno precizni i u tome su zahtjevni, dakle žele da su njihove koreografije prenesene na točno određen način i to do zadnjeg detalja.

Što za Vas znači Nagrada hrvatskog glumišta?

Prva mi je značila zaista jako puno, druga mi je isto tako značila puno jer sam nekako potvrdio da prva nije bila slučajna, ne trećoj sam tek shvatio što se događa, na četvrtoj sam bio opušten i zadovoljan, a na petoj se dogodilo to što se dogodilo pa mi je malo prisjela.

Ipak to je nagrada struke i lijepo ju je dobiti. Problem je samo što ju ne mogu dobiti plesači koji nemaju hrvatsko državljanstvo.

Sada ste preduhitrili jedno moje pitanje – mislite li da je nagrada oslabljena time što ju ne mogu dobivati strani plesači te utječe li to na njezinu kvalitetu?

Da, apsolutno. U tom smislu je možda nagrada neke kazališne kuće relevantnija ili barem jednako relevantna jer su baletni ansambli danas uglavnom većinom međunarodni i trebali bi svi biti uključeni u konkurenciju.

Podupirete li onda inicijativu da se promijene propozicije nagrade?

Naravno, jer kad malo bolje razmislim, da mi se tako nešto dogodilo kad sam plesao vani, to bi me jako smetalo.

©Mihaela Devald Roksandić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 11. svibnja 2022.