Piše: Branka Primorac
12.1.2026. – U Osijeku je u 78. godini umrla Tatjana Šuput Raponja – redateljica po zvanju, a po zanimanju dramaturginja i spisateljica. Školovala se u tri kulturno najjača republička centra bivše države. Porijeklom Plitvičanka, osnovnu je školu završila u Ljubljani, gimnaziju u Zagrebu, a Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu. Nakon završene akademije – filmske režije, studirala je filozofiju i psihologiju, te bila umjetnička voditeljica Mini Festa, a obnašala je i dužnost tajnice filmskih radnika Jugoslavije. Potom, dok je u Istri snimala edukativni film o zrakoplovstvu, uslijedio je poziv njezine prijateljice i profesorice Ljubice Ivezić koja je radila na Pedagoškoj akademiji. Slučaj je htio da se, kad je Ivezić odlazila u mirovinu a Tatjana Šuput dolazila da preuzme njezine kolegije filmske i scenske umjetnosti, istodobno ispraznilo mjesto redatelja u Pionirskom kazalištu. Kazalište je djelovalo u sastavu Centra za umjetničko obrazovanje Ivan Matetić Ronjgov, gdje se zaposlila i radila kao redateljica i dramaturginja trideset godina.
Tatjana Raponja dramatizirala je pedesetak tekstova uglavnom za izvedbe matičnog kazališta, ali i nekih drugih. Nerijetko je to bila suradnja sa suprugom, redateljem Robertom Raponjom. Taj umjetnički dvojac radio je zajedno i 2020. u tek osnovanom Teatru Fort Forno u Balama, koji je 2025. u veljači proslavio pet godina djelovanja. U tom kazališnom gnijezdu u sezoni 2021/2022. rođena je tako jedna od mnogih dječjih predstava kreativaca Raponja. Bila je to Zlatna utvica po priči Ivane Brlić Mažuranić Zašto se rodila bijedna Lera i njezino siroče, u koprodukciji Teatra Port Forno, zadarskog Kazališta lutaka i Kazališta Virovitica. Već tada je Tatjana bila u statusu slobodne umjetnice, koji je ishodila 1993. a koji joj je zbog čestih putovanja više odgovarao. Posao je jedno ili drugo vezivao za Celje, Ljubljanu, Varaždin, Tivat, Mostar, Tuzlu, Sarajevo, Sibiu, Cagliari, Split, Pulu i Osijek, ali ona se najbolje osjećala u Zagrebu. Voljela ga je kao svoj grad i najradije je boravila u stanu na Knežiji. Ipak, pred covid-krizu doselila se u Osijek u kojem je boravila do kraja života.
Tatjana Šuput Raponja ostvarila se i kao dramska spisateljica. Zbirku drama pod nazivom Poruke s Asterona i druge drame objavila je 2009. godine, nakon što su sve tri drame bile izvedene: Poruka s Asterona i Anketa o erotskom životu Hrvatica u INK Pula i u zagrebačkom Kerempuhu, Izložba u Epilog teatru. Izdavač je Matica hrvatska, urednik Ivan Trojan, a predgovor je akademika prof. dr. sc. Borisa Senkera.
O njezinom dramskom pismu i o poimanju života u Glasu Istre vrlo nadahnut tekst napisala je prof. dr. sc. Ankica Marinović: „Tatjana Šuput Raponja bila je negdje na pola puta između filozofskog mizantropa i zaljubljenika u ljude. Tanjin front je bio sloboda bez granica, a iznad svega, jezik kao sloboda bez granica. Živjela je povučeno, daleko od ljudi, njegujući zdrav intelekt nasuprot intelektualističkoj ispraznosti. Čitav život pisala je neumorno pod svojim imenom i pseudonimom Kordelije Paladin. Njeni kazališni tekstovi bili su iskričavi, duhoviti, katkad urnebesno smiješni, ali nikad za jednokratnu upotrebu. Uvijek s filozofski ozbiljnom, univerzalnom porukom.”
O supruzi, o braku dramaturginje i redatelja i stalnim seljenjima za poslom u jednom intervju Robert Raponja kaže: „Bio sam jedan od najodsutnijih supruga na svijetu. Da moja žena Tatjana nije imala naš vjenčani list, malo tko bi joj vjerovao, po osnovi prisutnosti i zajedničkog života, da ona uopće ima supruga. Ali oni nisu znali da je moja žena istovremeno, od rane mladosti bila jedna od najviše socijalno distanciranih osoba na svijetu, pa joj nije bilo teško razumjeti moju ekstremnu prirodu, kao ni meni njenu.” Na nadgrobnom spomeniku dao je uklesati : „U ljubavi se i dalje pretapamo, ona je naša mjera i čvrsta vjera.”
Tatjana Šuput Raponja pokopana je 5. prosinca 2024. u Krnici, u Istri, u obiteljskoj grobnici obitelji Raponja, a od nje se u ime prisutnih oprostio književnik i prijatelj Miro Gavran: „Jedan mudri filozof jednom je rekao da čovjek kao vremenito biće zna da tijek vremena sve donosi i sve odnosi, da vrijeme sve daruje i oduzima. I da možeš nekome pokazati ljubav i tako da ga pustiš.“
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 12. siječnja 2026.