Piše: Vesna Aralica
1.4.2025. – Nakon veleuspješnice Comic sans, ovjenčane s čak šest Zlatnih arena i Nagradom publike na Pulskom filmskom festivalu (2017.), Nevio Marasović, perspektivni mladi redatelj, još jednom je osvojio svekoliku hrvatsku kulturnu scenu serioznom dramom Pamtim samo sretne dane (ZFF 2023.) okupivši svojevremeno na filmskom setu plejadu ponajboljih glumaca (Radka Poliča, Leona Lučeva, Almu Pricu itd.). Svojim zadnjim uratkom Šlager (2024.) potvrdio je status kultnog redatelja mlađe generacije – sam film osvojio je iste godine dvije Zlatne arene na PFF-u: za najbolju glumicu i najbolju filmsku glazbu.
Šlager je Marasovićev otklon od nadrealističke poetike, viđene u njegovu prethodnom filmu, i povratak (uvjetno rečeno lakšem) žanru romantične komedije aluzivna naslova. Specifičnost Marasovićeve režije proizlazi iz međaša neposrednog i izrazito komunikativnog dijaloškog obrasca kojim dominiraju četrdesetogodišnja profesorica Sara i filmski redatelj Niko iz Beča, nekadašnji poslovni suradnici u filmskoj industriji i naoko propali ljubavni par. Jednim telefonskim pozivom sjeme zapleta će nepovratno živo proklijati dovodeći na scenu bivše ljubavnike u sasvim novim prilikama i u neočekivanoj sinergiji.
U smirujućoj atmosferi samotnog hotela na Bledu, susreće se dvoje, naoko od prošlosti potpuno oslobođenih sredovječnih ljudi, u tipičnu muško-ženskom srazu razmjene informacija, detaljnih memorabilija i svega onoga što se u jednom trenutku njihova zajedničkog trajanja urušilo kao kula od karata. Marasović njihovu konverzaciju gradi upečatljivom na više razina: slabo filmsko osvjetljenje skreće pozornost s vanjskih detalja na ono unutarnje, dočim razgovor postaje težim sa Sarinom (opravdanom) lavinom riječi koja je u suprotnosti s Nikinom šutljivosti. U trenutku kad se čini da bi se filmska radnja, bar što se tiče njih dvoje, mogla i okončati uslijed enormne eksplozije toksičnih ostataka u njihovoj komunikaciji, vrhunac filmske radnje biva nastavljen Sarinom odlukom da ipak pomogne Niki, pogođenom stvaralačkom krizom, napisati scenarij.
Središnji dio filma katarzičan je u više smislova: dramaturškim zapletom nastaje film u filmu, a samim time jača i idejna prekognicija čitava uratka. Lana Barić i Janko Popović Volarić uigrani su šarmantni dvojac koji neodoljivo svojom potpuno prirodnom pojavom podsjeća na inteligentne i neizmjerno duhovite razgovore između Ethana Hawkea i Julie Delpy u Linklaterovu hitu Prije svitanja. Oboje su autentičnom i suživljenom glumom iznijeli krize srednjih godina koje sa sobom donose brojne kušnje i karakterne promjene. Cijelo vrijeme gledatelj se pita što je ostalo od njihove ljubavi i od njihovih snova, no Marasović namjerno ruši koncept ljubavi koji bi ugađao ukusu publike nudeći promatraču cijeli poligon pitanja, začkoljica, uspona i padova u donošenju zaključaka.
Stvaralački valcer u kojem nastaje novi, svježi scenarij, u suprotnosti je s nekompatibilnošću njih dvoje kao individua, sklonih anksiozno-evazivnu poimanju ljubavna odnosa. Njihov ples oslobođenja uz neodoljivo poletnu filmsku glazbu na izražajnom slovenskom, početak je njihova samoiscjeljenja od status quo situacija nezdrave kontrole s prividnim mirom. Komornost atmosfere, koju se pamti po grozničavim trzajima Sarine duše, razočarane dioništvom nekadašnjih separatnih ljubavnih svjetova, a napose gubitkom vlastita integriteta u iscrpljujuću odnosu s nesigurnim muškarcem, zamjenjuju kadrovi iz kojih emanira trenutna radost, ushit i kreativna energija. Pa tko ne bi navijao za obnovu jedne takve ljubavi?
Je li ljubav uistinu tajna dvaju svjetova, pa i onih umjetničkih, opravdano je zapitati se. Duga historiografija same umjetnosti (pa onda i umjetnika) i ne ide u prilog toj tezi, čak ni onda kad joj se pridruži snažna kršćanska premisa karitativnosti kojom bi trebala biti prožeta svaka ljubavna veza zasnovana na obostranu poštovanju. Umjetnički ego Marasović impostira kao prepreku zdravu ljubavnom odnosu, no teza se vrlo lako može i obrnuti, što otvara one gotovo končetovske sfere iracionalnosti, u umjetnosti tako često opjevane i prispodobljene. Svi smo nekada zanosno pjevušili najveći hit grupe U2 ili ga se konstantno spominjemo: „With or without you, ah-hah / I can’t live / With or without you…“
Ono što je redatelj majstorski izveo, zadržavanje je fokusa na glavnim (anti)junacima ove priče, s diskretnim izletima u kadrove s pejsažem; obične ulične kadrove ili pokoji interijer, čime je pridobio potpunu pozornost promatrača koji se ne odvaja od intrigantnih izraza lica dvoje protagonista. Završetak filma ne pretendira nužno biti i raspletom (uvjetovana je stajalištem recipijenta), čime se otvaraju nove pojmljive vizure ili pokušaj sociološka razmatranja netom viđena isječka suživota dvoje intelektualno angažiranih sredovječnih ljudi.
Žanr romantičarske drame Marasović je svesrdno prihvatio kao zahvalan redateljski koncept koji na ležeran način omogućuje zaron i u one dublje, potisnute sfere (otkrivanje Sarine traume, odnosno abortusa) koje uzdižu personu kao zgradu sazdanu od ida, ega i superega, bačenu u ovaj svijet s neizvjesnom sudbinom. Supisci scenarija (Marasović, Barić, Volarić Popović) željeli su prvenstveno osvojiti i pridobiti svoju publiku, dovesti u balans žensku i mušku energiju do zajedničke točke altruizma, tek nenametljivo zboreći filmskim jezikom i o krilima ljubavi koja te pojedinačne životne usude lakše dovodi do krajnja cilja, gdje god mu bilo pristanište.
©Vesna Aralica, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. travnja 2025.