Razgovarala: Katarina Kolega

1.9.2026. – Velika posvećenica teatarske umjetnosti, glumica baršunasta glasa i besprijekorne dikcije, svakako je diva Branka Cvitković. Srčano i strastveno u osmom desetljeću svog života prepušta se novim glumačkim izazovima, a kao članica raznih povjerenstava neumorno prati i stručno komentira rad amatera i profesionalaca, gledajući jedne i druge s jednakim zanimanjem. Krasi je srdačnost u međuljudskim odnosima i ozbiljnost i preciznost u svemu što radi. Struka je tijekom karijere nagradila mnoge njezine uloge, a za životno djelo primila je Nagradu Vladimir Nazor, Nagradu Grada Zagreba te prošle godine (2025.) Nagradu hrvatskog glumišta.

Moram priznati da ste me silno iznenadili kada ste na dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta bili iskreno dirnuti i začuđeni. Unatoč najvišim državnim priznanjima, koja ste za svoj rad dobili, i dalje Vas nagrade iznenađuju. Kako to?

Rekla bih da je to zato što nikad nisam razmišljala o tome da su nagrade nešto što meni pripada. Zaista sam bila zbunjena. Meni je često i sama nominacija bila nagrada. Smatram da od mene ima ljepših, boljih i pametnijih ljudi i voljela bih da svi oni dođu na red. Svim svojim kolegicama i kolegama od srca želim da dobivaju nagrade dok su mladi, da im one budu poticaj za dalje.

Za ulogu Katarine u Majci Courage i njenoj djeci dobili ste Nagradu Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa 1980., za ulogu Sophije u Kavani Torso 1989. nagrađeni ste Prvomajskom nagradom Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Zlatnim smijehom, za ulogu Gospođe Ignazije u Večeras se improvizira primili se Nagradu Mila Dimitrijević 2002. To su samo neka ugledna priznanja koja sam navela. Jeste li sami osjetili taj poticaj kad ste ih dobivali?

Naravno da jesam. Ali uvijek su me i iznenadila.

Kad već spominjem neke od Vaših uloga, često znate govoriti da ne volite one koji glume, da glumac treba tragati za istinom u svakoj ulozi. Tome podučavate i svoje studente na Studiju glume koji ste pri Sveučilištu Libertas pokrenuli 2014. zajedno s pokojnim redateljem Petrom Selemom.

Tako je. Zato što je gluma istina. Tražiti istinu je najteže, no to je naša dužnost. Svojim studentima već prvi dan studija kažem: „Kod mene je gluma zabranjena. Zanima me istina. Istina oko nas, istina u nama. Trebamo tražiti kanale između te dvije istine, a kad se one preklope, postajemo uvjerljivi i stvarni. U sebi trebamo pronalaziti prostore koji su strahovito važni za oblikovanje jedne uloge, za njezin odnos prema drugim ulogama i prema cjelini predstave.“

Gluma je jedno od onih zanimanja u kojemu čovjek najviše radi na sebi i stalno otkriva nešto novo.

Da, jer mi smo taj materijal. Nemamo drugi instrument nego naše tijelo i naš glas koji je možda najupečatljivije sredstvo kojim se služimo. Mnoge glumce pamtimo upravo po glasu. Kad u radiodrami čujem neke kolegice ili kolege kojih više nema, odmah znam tko je to. Prepoznajem ih po glasu.

To je taj glumački pečat, toliko izražajan i točan. Divno je što svatko od nas ima neku svoju nijansu – nema dva slična glasa. To je dio te glumačke osobnosti, naša iskaznica

Kad govorimo o glasu, Vas krasi baršunasti glas i besprijekorna dikcija. Mnoga ste lica utjelovili samo glasom, u radiodramama. Kako Vam je bilo raditi na radiju?

Radiodrama je teren gdje glas najviše ostavlja svoj trag. Uz pomoć glasa tu dočaravate sve ono što biste na pozornici vidjeli. U kazalištu si možete pomoći  tijelom, gestom, pogledom. U radiodrami toga nema. Sve mora biti sadržano u misaonoj cjelini koju želimo oblikovati. Puno sam radila u Dramskom programu Hrvatskog radija i uvijek mi je bilo predivno. Znala bih nakon probe u kazalištu juriti na radio, gdje bih imala probu ili snimanje. Tu bih se susretala s mnogim kolegicama i kolegama iz drugih kazališta koje nisam često vidjela. To mi je bilo jedno od najljepših okupljališta gdje smo mogli biti opušteni i sretni. Vodili smo poticajne razgovore koji su nas veselili, čitali smo prekrasne tekstove i na kraju smo napravili lijep posao. Svaka nova drama za nas je bila izazovna i često su to bili predlošci koji su nudili duboko traganje za istinom. I ti procesi su nam bili silno dragi.

Na radiju, a pogotovo u kazalištu, najvažniji Vam je uvijek bio proces stvaranja predstave. Često ste znali govoriti da je to najljepši dio kazališnog posla i mnogi bi se glumci i glumice s Vama složili. Možete li nam pobliže opisati procese: kako prodirete u pojedino lice, na koji način razotkrivate sve njegove slojeve, što sve tražite sami prije nego što se susretnete s redateljem ili redateljicom?

Istina je da se volim pripremiti prije prve probe i to tako da pročitam tekst. Ako mi on nije poznat, pokušavam zapamtiti neke bljeskove koji mi se događaju tijekom čitanja. Njih zabilježim jer su to punktovi koje bih kasnije trebala intenzivnije otvarati. U svakom procesu rada nastojim prodrijeti dublje u sebe, istražiti i one slojeve koje ni ne znam da postoje. Ako mi se tijekom čitanja upale neke lampice, to znači da se u meni istovremeno nešto događa. I to je alarm za glumca. To su ti punktovi koje na prvo čitanje bilježim. Onda kreće drugo čitanje, pa treće… Zatim se stvari mijenjaju u susretu s ostalim kolegama, autorskim timom, redateljima. Redatelj nas uvede u svoj svijet, u svoju ideju i onda gradimo ulogu služeći partneru. Svaki glumac nudi toliko toga, on ti otvara neke tvoje bljeskove. Kad se svi ti kanali između nas otvore, onda nastaje kazališna čarolija i lice se posloži samo po sebi. Samo treba pomno slušati. To je bitno. Ne treba letjeti preko teksta, tekst se ne smije brbljati. Kod nas se uopće silno brblja. I u kazalištima, i privatno. Brbljamo, brbljamo, brbljamo i ništa ne kažemo. To je kaos u glavi.

A kopati po sebi pritom nije nimalo lako. Posebice izložiti vlastitu ranjivost. Za to treba određena doza hrabrosti.

Teško je kopati. Bolno je kopati. Nije lako razotkriti sebe, svoje mračne strane. Ali glumac mora biti hrabar. On mora otvarati sebe. Velika je hrabrost pokazati ranjivost, ali ona je bitna. Zašto nam je zanimljivo gledati isti komad o kojemu već sve znamo? Upravo zbog toga što uloge tumače drugi glumci. I to je toliko lijepo.

Neki sanjaju da postanu glumci od djetinjstva, a neke je sama gluma odabrala. Vi ste jedna od njih. Studirali ste jugoslavistiku i komparativnu književnost. U jednom intervjuu ste rekli da ste s prijateljicom iz vica otišli na audiciju u Studentsko eksperimentalno kazalište. Prošli ste i nastupali ste u predstavi Druga vrata levo Aleksandra Popovića u režiji Bogdana Jerkovića koju je gledao Fadil Hadžić. Pozvao Vas je u svoje kabaretsko kazalište i tako je sve počelo krajem šezdesetih godina. Zapravo slučajno.

Korak po korak, vratašca do vratašca, sve se samo otvaralo. U životu su me pratile slučajnosti. U djetinjstvu i mladosti išla sam često u kazalište kao gledateljica. Gledala sam sve i bila sam silno opčinjena, fascinirana, impresionirana. Pitala sam se: „Ma, kako bih ja mogla zajedno s tim velikanima biti u HNK-u?!“ No u meni je sve kuhalo, kuhalo, kuhalo… I jednog dana sam si rekla: „ Ući ću ja ondje, pa kako god!“ I to se dogodilo! Prvo sam nastupala u Hadžićevom malom kabaretskom ansamblu sa Sagnerom, Gumbekom i Petrovićem, a Vladimir Gerić me pripremao za Akademiju. Na drugoj godini Akademije, 1972., dobila sam poziv da budem stipendistica u Drami HNK. Odjednom sam počela igrati sa svojim profesorima. Popodne su mi bili na klasi, a navečer smo zajedno glumili.

Tada ste tumačili Amaliju u Krležinoj drami Put u raj, a prvi nastup Vam je bio u Svetozarovu gdje ste tumačili Drugu damu u Krležinoj Ledi. Eliza Gerner je u vašoj monografiji pisala o tome da ste imali strah u očima prije ulaska na pozornicu.

Joj, Eliza… moja draga kolegica. Sve tadašnje glumice su me stvarno predivno prihvatile. Kad sam dobila tu stipendiju, redatelj Petar Šarčević mi je rekao: „Mala, imaš stipendiju pa nekaj moraš i odraditi. Ideš na turneju.“ Bila sam zbunjena. „Molim? Kako? Što?“, pitala sam ga, a on mi veli: „Moraš upasti u Ledu.“ Ajme meni! Možete samo zamisliti kako sam se osjećala. Ja sam na toj ulozi veoma studiozno radila. Sva sam se tresla od straha. No turneja je dobro prošla i nastavila sam igrati i pri povratku u Zagreb. Već bih u pet popodne bila u teatru. Šminkala sam se, hodala, ponavljala tekst. Sve mi je to bilo silno uzbudljivo. Zatim sam dobila glavnu ulogu u Putu u raj redatelja Dine Radojevića. I onda je sve krenulo.

Zaposlili ste se u Hrvatskom narodnom kazalištu odmah nakon diplome 1975. godine, gdje ste ostali cijeli radni vijek. Vaš je glumački put, rekla bih, obilježen Krležinim djelima. Za prijemni ispit pripremali ste Marijanu iz Vučjaka, uslijedile su spomenute uloge u Ledi i Putu u raj, zatim ste tumačili Marijanu (Vučjak) kao gošća u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku (redatelja Petra Šarčevića), a u Vučjaku tumačili ste i Evu u zagrebačkom HNK-u (redatelja Koste Spaića). Bili ste Laura Lenbach u U agoniji te Ingrid Barutanski u Banketu u Blitvi. Na Splitskom ljetu igrali ste u Krleži posvećenoj predstavi 1918. – Miroslavu Krleži. S Krležom ste početkom ove godine proslavili pedeset godina umjetničkog rada, monodramom Pod maskom koja je bila dio programa 14. festivala Miroslava Krleže. Kako Vam je bilo ponovno se susresti s njegovim rečenicama?

Taj su mi tekst ponudili Lada Čale Feldman i Goran Matović i to upravo u trenutku kada sam bila na putu izlječenja od teške bolesti. Neobavezno sam uzela tekst u ruke i čim sam ga počela čitati, shvatila sam da je to – to. I tada je počela prva faza procesa rada. U ono što je napisano umetala sam neke moje pjesme koje govore o glumici, o strahovima, o tremi, o odnosima u kazalištu, o toj ludnici, o svemu što prati kazališni rad. Izgovarajući ih prošla sam kroz cijeli svoj glumački vijek, a pritom su se prirodno nadopunjavale s monolozima iz odabranih Krležinih drama. Sva su se mjesta točno otvarala, što je bilo fenomenalno. I ja sam to bilježila, bilježila, bilježila. Nakon nekoliko mjeseci samostalnog rada posjetili su me Lada i Goran kako bi čuli što sam napravila. Sjedili smo u slastičarnici i ja sam im za jednim stolom u separeu izgovorila tekst. Gledali su me i kad sam završila, rekli su: „Pa to je gotovo. Imamo predstavu.“ Onda sam se ohrabrila i kontaktirala mladu redateljicu Tamaru Damjanović čija je stalna suradnica beogradska pijanistica Katarina Ranković. Nas tri smo se našle i počele smo raditi. Došle su kod mene doma, Katarina je sjela za klavir i uglazbila moje stihove. Kod mene smo snimili matricu kao u studiju. Tu smo predstavu napravili sa skromnim sredstvima i golemom radošću.

Tumačite lik glumice koja se nalazi u cirkuskoj areni. U mnogim intervjuima spominjete ring. Kada počne predstava, tada ste u ringu. Zašto?

Volim tu športsku terminologiju. Gluma je uvijek borba. To je uvijek stav. To je uvijek izdržljivost. Disciplina. Hrabrost. Nema fuliranja. Istina. Iskrenost. Hrabrost. Divna mi je primjerice predstava Jezik kopačke u Zagrebačkom kazalištu mladih. U njoj sam našla mnogo poveznica s našim glumačkim životom.

U predstavi Pod maskom govorite o strahovima, o tremi. Kako ste se Vi rješavali treme?

Uvijek sam bila spremna za predstavu. U kazalište bih došla ranije i uvijek sam se sama šminkala. To mi je bio ritual. I vježbala sam tekst… mljela, mljela, mljela…

Jeste li ikada imali strah da ćete ga zaboraviti?

Kako ne! Lice u predstavi Pod maskom ne može se sjetiti prve rečenice. Toga me uvijek bilo strah. Zato sam i prolazila sve to. To je tako istinito i dokaz da je Krleža prije svega izvrsno poznavao ženu, glumicu, atmosferu u kazalištu. I to je prenio u svoje drame. Nevjerojatno je kako je sjajno sabrao sve što postoji u kazalištu. Imao je pritom sjajnu učiteljicu, svoju ženu Belu, bez koje zapravo nije ni znao živjeti.

Zanimljivo je da Vas je Bela Krleža gledala u Gospođi ministarki. Bili ste najmlađa glumica koja je dobila tu ulogu. Što se tiče Krležinih ženskih lica, kritičarka Bojana Radović napisala je u svom osvrtu u Večernjem listu da se upravo u predstavi Pod maskom pokazuje koliko su njegova ženska lica kompleksnija od onoga kako se inače tumače – a to znači jednosmjerno, kao kurve ili kao svetice.

Mnogo su kompleksnije od toga. Kod njega nema crno-bijelog svijeta. Žene puno toga skrivaju i ne žele da se zna, da se vidi. Trebate kao glumica pristati reći nešto o sebi, pokazati nešto što baš nije tako pozitivno, ni atraktivno. Zato trebaš biti hrabra i zaroniti u sebe. Ni sama ne znaš kako će to obogatiti lice koje igraš. To je ta istina. Nema bez istine.

Zvali su vas majstoricom grotesknih lica. Kad govorimo o Krleži, jedno od njih je grofica Madeleine Petrovna. Nije lako biti istinski groteskan i pritom ne skliznuti u karikaturalnost, što je Vama maestralno uspjelo. Od epizodne uloge napravili ste pravo malo čudo.

Htjela sam pokazati grotesknost koju imamo u sebi, što je, priznajem, jako teško. Da bi se to postiglo potrebno je puno umijeća i spomenute hrabrosti. Ta grofica je stvarno genijalna. Evo, otkrit ću vam jedan detalj iz procesa rada. Kad sam dobila tu ulogu, mimo redatelja Georgija Para kontaktirala sam Nataliju Hržić, Ruskinju koja živi u Zagrebu. Krleža je njezine rečenice napisao na književnom štokavskom jeziku, ubacivši tek tu i tamo koju rusku riječ. Meni je to bilo premalo. Došla sam na ideju da prevedem cijeli tekst na ruski pa da vidimo što ćemo dobiti. Gospođa Natalija mi je prevela tekst i tek sam tada sve čula i razumjela. S obzirom na to da ne govorim taj jezik, govorila sam iskrivljenim ruskim i to mi je pomoglo u izgradnji lika. Oni koji žive u inozemstvu često se ne mogu osloboditi svog naglaska. I bilo mi je čudno da jednu rečenicu izgovaram na savršenom književnom jeziku, a drugu ne. Tako sam s gotovom ulogom došla na prvu probu. Zamolila sam Para da me posluša, on me pozvao na pozornicu i ja sam Groficu odigrala kako sam je zamislila. Na kraju mi je rekao: „Ja ti nemam ništa drugo za reći ni dodati.“ Jezik i govor su mi silno važni, do toga jako držim i tu mi se otvorila prilika da napravim nešto drugačije. Moj je prijedlog blagoslovila i naša profesorica i lektorica Đurđa Škavić. Bila je oduševljena i pitala me dopuštam li joj da se i ona, kao suradnica za jezik, ponekad koristi mojim modelom. To mi je bio najveći kompliment i možda najhrabrije što sam u karijeri učinila.

To je dokaz da glumci moraju biti kreativni.

Oni moraju biti kreativni podjednako kao i redatelj. Moraju aktivno sudjelovati u procesu stvaranja. Meni u tome možda pomaže i glumačka pedagogija kojom se ozbiljno bavim. Znam kako je to biti s druge strane. To golemo iskustvo mi je pomoglo i u radu na ovoj monodrami.

Iznenadilo me kad sam čula da je Pod maskom Vaša prva monodrama. Kako to da se niste prije uhvatili ukoštac s njom?

Nisam nikada ni pomislila da bih ja tako nešto mogla napraviti. Uvijek sam bila u velikom ansamblu. Imaš ansambl iza sebe i ideš.

I kako biste opisali to novo iskustvo?

U ansamblu si zaštićen ulogom, partnerima, scenografijom, kostimom, svjetlom… Sve te štiti. U monodrami si potpuno sam i ogoljen. Kažu da je monodrama najzahtjevnija forma. Kad igram, uvijek imam zamišljenog partnera kojemu se obraćam. Ja ga vidim, osjećam.. tu je sa mnom, ne igram sama za sebe. A kad govorim o atmosferi u teatru, vidim lica svih tih ljudi i to mi pomaže.

Znači, ponovno ste se bacili u vatru?

Valjda ne mogu bez tog žara. U tu vatru me tjera moj temperament.

Monodrama je i svojevrsni dijalog sa samim sobom, s mnogim svojim licima utjelovljenima u tom zamišljenom partneru.

To je to. A gluma je neprestano traženje tih novih lica u sebi.

Je li Vas ikada iznenadilo neko lice za koje niste znali da postoji u Vama?

O, kako ne! Ima tu opasnih lica. A najljepše mi je igrati ona negativna i braniti ih kao dobra odvjetnica. Staneš i braniš i ne daš. I opravdavaš ih.

A da bi mogao opravdati neke negativne stvari, moraš duboko uroniti u psihologiju i istražiti povijest tog lica, uzroke i posljedice njegovog ili njezinog ponašanja.

Jeste li znali posezati za psihološkom literaturom?

Naravno. To mi je bila paralelna literatura. Mislim da smo mi glumci sjajni psiholozi jer kroz knjigu i razgovor sve protisnemo kroz sebe, svaki problem.

Zato kazalište i jest ljekovito.

Je, ljekovito je, ako se ne prijeđe granica. U zabludi su svi koji misle da je kazalište psihoterapija. No, u neke svrhe ono može poslužiti. Ljekovitost kazališta je na jednoj višoj razini, podjednako za glumce i za publiku. Kad vas publika čuje i razumije te paralelno promišlja svoj život gledajući vas, onda je to velika stvar. Tada čovjek izlazi iz kazališta s puno pitanja, a možda i s pokojim  odgovorom.

Jeste li ikada doživjeli katarzu u kazalištu?

U jednoj ulozi bila sam posebno uznesena. Bila je to Maša iz Čehovljeva Galeba. Strašno sam voljela tu ulogu. Napravila sam je potpuno drugačije od svega što sam do tada gledala. Zamislila sam da je moja Maša u drugom stanju i to mi je otvorilo neku novu dimenziju. Nije se znalo s kim je ona trudna. Na taj sam način fino protkala to nesretno lice. Tijekom cijele predstave sam vikala: „Kostja! Kostja!“ Trčala sam za njim kao luda, bježeći od svog nesretnog muža Medvedenka i htjela sam joj ugraditi još jedan element. Tako sam došla na ideju trudnoće. Igrala sam Mašu i u Čehovljevim Trima sestrama koje je režirao Branko Brezovec. To je lice toliko uzneseno u svojoj zaljubljenosti da ne može hodati po zemlji. Logično mi je bilo da takva Maša hoda u baletnim papučicama, na špicama. Predložila sam to Brezovcu i odigrala sam Mašu na baletnim špicama jer sam morala lebdjeti.

Onda ste za tu ulogu sigurno imali i drugačije, fizički zahtjevne probe.

Tako je. Svaki dan bila sam u baletnoj dvorani, gdje mi je pomagala Almira Osmanović. Ona mi je uvijek dodavala neke nove stvari. Bila sam u papučicama i u predstavi Magareći otok. Lebdjela sam skrivena u plaštu koji je napravila Ika Škomrlj i kad sam se razotkrila, čula sam golemi pljesak. A pola baleta je stajalo iza kulisa i gledalo. To je bilo baš divno. Baletni ansambl i ja smo se jako voljeli, pa sam čak igrala i u nekoliko baleta.

A balet obožavate i gledati.  

To je moja ljubav i pratim ga cijeli život.

Druga ljubav Vam je nogomet.

Istina. Nogomet pratim strasno, jednako kao i kazalište. Pratim našu ligu i svjetski nogomet, sve. To je meni fenomenalno. Zanima me taktika, a onda kada gledam često im sufliram i tako mi je drago kad vidim da su učinili upravo ono što sam, gledajući ih ispred malog ekrana, predlagala. Uživam gledajući nogomet. Da samo znate kako navijam, ajme meni! Urlam iz sveg glasa! To mi je tako lijepo.

S baletanima i sportašima dijelite istu strast.

Nogometaši se ne mogu štedjeti na terenu. A pozornica je također teren. I to kakav!

Spomenuli ste predstavu Magareći otok u kojoj ste igrali ulogu Katine majke. Pratile su Vas te majčinske uloge. U Goloj Europi Milka Valenta tumačili ste Veselu mamu, u Proslavi tumačili ste Elsu, diplomirali ste tumačeći ulogu Majke u Strindbergovoj drami Otac, a struka je kao najzapaženiju ulogu majke isticala onu u Zeki Zajecu Colinea Serreaua redatelja Janusza Kice. Vi ste u intervjuima govorili da Vam je to jedna od dražih uloga majki. Zašto?

To je bila slobodna produkcija i jedna od prvih režija Janusza Kice kod nas. Radila sam s mladim glumcima iz Zagrebačkog kazališta mladih: Ksenijom Marinković, Reneom Medvešekom i Doris Šarić Kukuljicom. Danas su svi oni veliki glumci, a onda su bili moja djeca. Kica je filigranski redatelj i radili smo veoma precizno. Sjećam se da smo se tjedan dana bavili samo time kako donosim namirnice iz dućana i kojim ih redom slažem na stol. Ta preciznost mi je ostala izuzetno važna. Kica me puno toga naučio. Prije svega da sve mora biti organizirano i da se ništa ne smije prepustiti slučaju. Kasnije sam s njim u Hrvatskom narodnom kazalištu radila Bjesove Dostojevskog i to je bilo fenomenalno. Onda smo radili Goldonijevu Trilogiju… Radila sam mnogo velikih naslova s velikim redateljima.

U Bjesovima ste tumačili autoritativnu i utjecajnu udovicu Varvaru Petrovnu Stavroginu. Ponovno majku.

Da. Ponovno jednu majku koja je toliko jaka da čvrsto drži svoga sina. Taj odnos između majke i sina je ujedno i jedna važna životna škola iz koje možemo izvući mnogo životnih pouka.

Koliko Vam je pomagao kostim u tumačenju određene uloge?

Sretna sam što sam radila s velikim kostimografkinjama kao što su Ika Škomrlj,  Dijana Bourek, Dženisa Pecotić. One poznaju literaturu i svaki je kostim prošao kroz njihove ruke. One nisu kostimografkinje koje kostime traže po dućanima jer to nije to. Ne moramo aktualizirati komad kostimom, obući traperice da bi se razumjelo kako je neka tema aktualna. Publika nije glupa. Njoj trebamo ostaviti prostora da sama slaže svoju priču. Kostim uvijek dođe na kraju procesa i on vas može ubiti, a može vas i otvoriti tako da dobijete osjećaj kao da letite u visinu. Pod rukama velikih kostimografa obično platno može izgledati kao najimpozantniji brokat. To je umjetnost. I takav kostimograf mi je jedan od najvažnijih suradnika. Oni znaju vaše tijelo, poznaju vas i trude se da vas otvore, da vas ne zauzdaju, da se osjećate slobodno. Oni dolaze na probu i gledaju što radite na pozornici, koji su vaši pokreti, što bi vas sputalo, a što vam treba da biste nešto pojačali. Veličanstveno je na taj način surađivati.

Kad ste se osjećali sjajno u svom kostimu?

Već na prvoj premijeri u Hrvatskom narodnom kazalištu kad sam tumačila Amaliju u Putu u raj. Ajki (Ika Škomrlj, op.a) je osmislila golemi šešir koji sam nosila i svilenu haljinu koja je predivno šuštala. S time na sebi i jakom šminkom ne smiješ biti skvrčen. Moraš se prezentirati, moraš znati nositi taj kostim, a ne da on nosi tebe.

Jeste li ikada s nekim kostimografom imali razmirice?

Događalo se da sam se s nekima razilazila u mišljenjima, da nisam htjela nešto obući, ali sve je to bilo u nekom kreativnom zanosu. Rad na kostimu je također metoda pokušaja i promašaja. I bolje je da se greška dogodi u procesu, dok se može još ispraviti, nego da s greškom izađeš na scenu i da te to onda strašno muči. Ako ste dobar glumac, stalo vam je da radite s dobrim redateljem, dramaturgom, kostimografom, scenografom, jer je na kraju najvažnije to zajedništvo. Svi moramo dati sve od sebe.

U Hrvatskom narodnom kazalištu radili ste s uglednim redateljima, tumačili ste karakterna lica iz klasičnog repertoara, ali niste se libili sudjelovati u drugačijim predstavama, igrati predstave pučkog teatra, a prihvaćali ste i ponude mladih umjetnika s nezavisne scene. Hrabro ste se upuštali u mnoge rizike. Sjećam se primjerice da ste u predstavi Nenada Glavana Smrt Sokratova tumačili Sokrata.

Uvijek me zanimalo što se danas događa, kako misle mladi ljudi i što rade. U spomenutoj predstavi moja se uloga koncentrirala kroz misao, a glavnu ulogu imala je tehnologija, što je meni bilo nešto novo i strano. Voljela sam skakutati iz žanra u žanr jer me to održavalo živom. To je bila moja kondicija. A morala sam održavati kondiciju jer se u Hrvatskom narodnom kazalištu znalo događati da sam cijelu sezonu igrala samo stare predstave koje nisu bile često na repertoaru, što mi je bilo premalo. Zato su mi se otvorila vrata za neke druge izazove, neke druge uloge i mlade redatelje. I ja sam se uvijek osjećala jako dobro. Obogaćena jer sam nešto novo naučila. Od mladih ljudi jako puno učim.

To je obostrano učenje, jer oni uče i od Vas.

Tako je. Zato se mi tako volimo i poštujemo i pratimo jedni druge. Predivno mi je što sam u kontaktu sa svim svojim studentima. Pratim što i kako rade.

Svi hvale Vaš pedagoški rad. Kakav treba biti profesor glume?

Treba pomoći mladim ljudima da ostvare sebe i prenijeti im ljubav za kazalište.

Postoje glumci koji nisu sretni kada dobiju epizodnu ulogu. Vi ste tijekom karijere imali čitavu lepezu malih i velikih uloga, a one manje kreacije bile su u Vašem slučaju vrijedne pamćenja. Za njih ste primili i mnogo nagrada.

Svakoj ulozi pristupam kao da je glavna. U svakoj se ima toliko toga za raditi. Ne bih rekla da postoje velike i male uloge. Međutim, postoje glumci koji od velikih uloga naprave male. A neki od malih uloga naprave velike. I to vam je cijela tajna.

Jedna od tih malih velikih uloga je ona šutljive Katarine u Brechtovoj Majci Courage, od koje ste napravili pravi biser.

To je toliko bogata uloga. Igrati šutljivo lice je jako zahtjevno, ali Katarina govori, makar ne izgovara ni jednu riječ – ona govori svojim očima, svojim odnosom prema stvarima. To je lice Brecht fantastično raspisao. Glumac samo to treba dobro iščitati, otkriti i utjeloviti. To mi je najdraža uloga u životu. Možda čudno zvuči, ali uistinu je tako. Voljela sam i one cokule u kojima se vukla i ono prošenje… Ma silno sam je voljela. Predstavu je režirao Tomislav Radić, s kojim sam kasnije radila nekoliko predstava. Od njega bih znala dobivati pismo u kojemu bi mi zahvalio na ugodnoj suradnji i na tome što sam svojim ponašanjem i odnosom prema svima silno pridonijela cjelokupnoj atmosferi. Ta mi je komunikacija bila jako lijepa.

Jeste li sami istraživali kretnje i geste svoga lica?

Da, da, to sam voljela. Nisam htjela suradnike za pokret koji bi me uniformirali i koreografirali. Ja sam gradila svoju unutarnju koreografiju koju sam nazivala unutarnjom geografijom lica. To je nešto po čemu onda kopaš, gdje propadaš, gdje se dižeš, po čemu hodaš i onda iz tebe izađe nešto veličanstveno.

Niste voljeli ni da da Vam redatelji pokazuju kako biste nešto trebali raditi?

Ne, zato što redatelji ne znaju glumiti. Jedini redatelj koji je znao glumiti bio je Božidar Violić. On je odlično glumio. No mnogi od njih vole glumiti, pa skaču na pozornicu i pokazuju ti što da radiš. I to je nama glumcima jako slatko. Sjećam se da je jednom Ivica Kunčević uskočio u ulogu glumca koji nije mogao nastupati na jednoj izvedbi Dubrovačke trilogije. Čim je došao na scenu, umro je od straha. Nije znao gdje će, što će, iz njega je izlazio neki potpuno nepoznat glasić. Srećom, uloga je bila mala pa predstava zbog toga nije zaškripala. Između glumca i redatelja postoji velika razlika.

Ono što ste voljeli jest blizak odnos s publikom. U HNK-u niste imali priliku biti s njom u izravnom odnosu, ali zato ste to nadoknadili u Histrionima, gdje ste proglašeni Najhistrionkom 1996. godine. Tu je Vaš komični potencijal najviše došao do izražaja.

Trideset divnih godina provela sam s Histrionima. Kad sam došla prvi put, nisam znala da ću se tako brzo i dobro snaći. Iznenadila sam samu sebe, ali i svoje kolege. To je jedan sasvim drugačiji tip igre. Pučko kazalište te naprosto zove da komuniciraš na jedan novi način s publikom. Mnogo sam putovala s tom veselom družinom i uvijek je bilo tako živo. Histrioni su za mene moj drugi dom.

Zahtijeva li taj tip teatra istu dubinu u procesu stvaranja lica?

To je najozbiljniji žanr. Komediju moramo raditi veoma ozbiljno. Ako si napravljen kao karakter, kao lice, onda imaš pravo uspostaviti kontakt s publikom. Inače to ne prolazi. Tek kad to postigneš, možeš joj plasirati ono što je bitno i publika to mora brzo uhvatiti. Komedija se mora igrati brzo i inteligentno. U suprotnom propada. I to je njezin najveći rizik. Ja sam svoju školu kabareta srećom prošla kao djevojka. I to s velikim komičarima i glumcima.

I onda ste u Histrionima igrali kabaretsku pjevačicu u Kavani Torso.

Pokojni Tahir Mujičić mi je jednom u šali rekao: „Ti si počela u kabaretu, u kabaretubuš i završila.“

Uz Kavanu Torso, koju je Mujičić napisao zajedno s Ninom Škrabeom i Borisom Senkerom, glumili ste i u njegovom lutkarsko-erotskom kabaretu LEC MManipuli, koji je osnovao zajedno s Igorom Mrduljašem.

Izvodili smo Kulturološko bludilište, potom i Bludološko kulturilište… Bile su to važne predstave. Tu je bio Mladen Crnobrnja – Gumbek, Miljenka Androić-Vlajki, Željko Königsknecht, Željka Marunčić, Darko Janeš… Za mene je to bila jedna lijepa epizoda i jedan lijepi izlet u lutkarstvo za odrasle. Sjećam se da smo na sebi imali velike lutke koje su bile vrlo karakterne pa smo se lijepo mogli pomiriti s tim likovnim dijelom sebe. To je bilo tako duhovito napisano da smo se silno zabavljali i voljeli smo to raditi. Zahvaljujući Tahiru i Igoru, silno sam zavoljela lutkarstvo pa sam jedno vrijeme i predavala na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Tamo sam se susrela s lutkarskim izričajima za koje nisam ni znala da postoje. Tamo sam naučila da svaka stvar može biti lutka. I upoznala sam sjajne profesore iz Rusije, Francuske, Bugarske… velike majstore lutkarstva.

U LEC MManipuli mi je bilo divno, no nakon treće predstave (Teatrološko općilište ili Manipuli 3 – erotsko-sadistički lutkarski cabaret, op.a) su se nažalost ugasili i više nisam imala priliku baviti se time. A bilo je divno i izazovno.

Iza Vas je više od stotinu uloga, tumačili ste široku lepezu lica, jedna ste od rijetkih glumica koja se okušala u svim žanrovima, u pučkom teatru, kabaretu i lutkarstvu, obožavate balet, operu i poeziju, slikarstvo. Rekla bih da je umjetnost u svakoj Vašoj pori.

Ja živim umjetnost. Moja kuća nekome izgleda kao muzej. Puna je slika. Umjetnošću sam neprestano okružena. Stalo mi je da slušam dobru glazbu, da se družim s ljudima koji su mi bliski, s kojima imam mnogo zajedničkih tema, zajedničkih muka, da okupljam supatnike. To je najvažnije. Kad se s nekim prepoznam, onda to prijateljstvo traje.

Postoje još mnoge teme koje bismo mogle otvoriti, no ima li neko pitanje koje biste voljeli da Vam ga na kraju našeg razgovora postavim?

Pitajte me koji su mi planovi za budućnost.

Dakle, koji su Vam planovi?

Moj plan je ostati živjeti, ako je ikako moguće. Punim plućima. Također u  umjetnosti.

Sigurna sam da će Vam se plan ostvariti i da ćemo se ponovno susresti.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. rujna 2026.