Razgovarala: Narcisa Vekić

14.8.2026. – Neke glumce na sceni prepoznajemo po tom što zauzmu prostor, no u slučaju Jerka Marčića gluma nikada nije samo stvar prisutnosti, nego i rad na okolnostima u kojima se ta prisutnost događa. Možda zato nije neobično da se posljednjih godina sve više približava autorskom radu i izvedbenim situacijama koje ne počivaju na sigurnim odgovorima. Pritom ne demonstrira vlastitu širinu, nego ga zanima što se može dogoditi izvan uobičajenog reda. U njegovu kazališnom svijetu nema previše interesa za potvrđivanje poznatoga iz zone komfora, pa ni za granicu koja strogo razdvaja glumca od autora. Iza toga ipak ne stoji potreba za eksperimentom radi eksperimenta, nego uvjerenje da je kazalište živa situacija.

Povod za ovaj razgovor bila je nagrada, ali je razgovor otišao tamo gdje je i zanimljivije – prema onomu što se događa kada glumac odluči preuzeti više odgovornosti za ono što se događa pred publikom…

Vaš autorski solo projekt Celebration dobio je Veliku nagradu Večernjeg lista za najbolju predstavu na 50. Danima satire. Mogu li se u takvom formatu, dok stojite sami na sceni, razdvojiti autor i izvođač?

Predstava Celebration igra se u Kući Klajn, u Klajncu, u umjetničkoj rezidenciji, mjestu boravka, izvedbe i kreacije, kući u kojoj i živim sa svojom partnericom Dunjom Bovan, inače i producenticom predstave. Suautorica i dramaturginja predstave Ivana Vuković kaže da je i Kuća Klajn jedan od likova predstave. Celebration je site specific predstava, a u njoj se glumac ili autor ili ja nalazi na sceni onoliko koliko u našoj kući postoji scena, odnosno prostor izvedbe u prizemlju kuće. Radi se o formatu koji je dosta zadan izvedbenim prostorom: to je prostor privatnoga, ali i prostor kazališnog sa svim emocijama koji taj prostor nosi sa sobom. Tako da, zapravo, ja i ne stojim na sceni u predstavi, nego stojim u vlastitoj kući koja postaje scena. Što se tiče odvajanja ili razdvajanja uloga autora i izvođača na sceni, mislim da je to već razdvojeno. Mislim da u svakom izvođaču postoji i njegov autorski dio. Sâm proces rada na predstavi odvaja tê dvije uloge. Dakle, postoji vrijeme proba, kreacije, razmišljanja i postoji vrijeme izvedbe. Svi koji se bavimo glumom ili izvedbom za vrijeme rada na predstavi ulazimo u ta dva različita lika ili dvije različite uloge – izvođačku i autorsku. Često se na izvođačima ta promjena iz jednog lika u drugi vidi kada počnu igrati predstavu, kao da se u njima dogodi neka promjena, posebice nakon više izvedbi, kao da preuzmu odgovornost. Jednom mi je nakon probe redatelj Igor Vuk Torbica rekao: „Sada si počeo ozbiljno kreirati.” Tada sam zapravo osvijestio da redatelj ili autor daje glumcu prostor igre da ga onda razvija, živi i dalje kreira, da postane autor. Na to se veže i jedna misao Ive Serdara – da glumac ne može svoje djelo ponijeti nakon završetka predstave, odnosno da njegovo djelo nakon predstave umire i ne ostaje ništa iza njega.

U obrazloženju žiri ističe da i publika sudjeluje u Vašoj igri. Kako se s publikom gradi povjerenje do te mjere da pristaju s Vama ući u Vašu igru?

Suautorice predstave Ana Dubljević i Ivana Vuković i ja krenuli smo u ovo istraživanje iz prostora cirkusa, odnosno druženja s ljudima iz suvremenog cirkusa, koji često posjećuju Kuću Klajn. Željeli smo se baviti cirkusom, ne izravno, formalno, nego su nam bili zanimljivi neki postupci i mehanizmi imanentni cirkusu. Primjerice sudjelovanje, zapravo pomoć publike u kreiranju neke točke, izvedbe. Publika je u Celebrationu pozvana pomagati, jer je jedan od slojeva predstave i pripreme slavlja. U svakom slavlju trošimo jako puno vremena u pripremi i u tomu ima jako puno emocije i veselja. Možda čak i više nego od slavlja samoga, ako je slavlje pravo. No, da odgovorim na Vaše pitanje kako se gradi povjerenje s publikom do te mjere da pristaje. Pokušavamo stvoriti sigurne uvjete za sudjelovanje. Ako se sjetite cirkuskih predstava u kojima neki izvođač izvuče ljude na scenu, oni baš nemaju puno opcija. Oni zapravo skaču na glavu i pomažu izvođaču; oni nisu u fokusu, nego su samo asistenti i s njih se miče težina izloženosti. Na kraju dobivaju zahvalu, najčešće pljesak zato što su pomogli. I odjednom, zapravo, dok im svi plješću, postaju protagonisti, odnosno središnji izvođači. Jedna mala manipulacija. To pregovaranje između izvođača i publike ovdje je vrlo stalan i trajan proces. Talijanski cirkuski redatelj Roberto Magro kaže da izbor onoga tko će ti pomoći na sceni može potpuno promijeniti osjećaj i smjer predstave i da je zapravo na izvođaču odgovornost procjene tko bi ta osoba mogla biti – kamo želi da prestava ide dalje. Njegov je izbor radi li to intuitivno, svjesno ili kalkulativno.

Kroz vrlo razigran scenski jezik Celebration se bavi čežnjom, nedostajanjem i potrebom za zajedništvom. Jeste li pazili da igra ne postane sama sebi svrhom, nego da uvijek vodi prema emociji?

Pa ja mislim da je okej ako je igra sama sebi svrhom. Igra je da se igra. Što se tiče emocija, mislim da je okej ako se one dogode. U svakom slučaju, mislim da bi se trebale manje događati u glumcu, a više u publici. Možda su bitnija ishodišta tih emocija ili trigeri koje spominjete u pitanju o čežnji, o nedostajanu ili usamljenosti. Ti pojmovi (emocije) nisu bili sama ideja rada na predstavi ili teme kojima smo se isključivo bavili. Oni su neki nusproizvod. Predstava Celebration zapravo se bavi željom da se slavi i kada su nam slavlja nepodnošljiva. Dakle, da bacim na osobno, volio bih slaviti, ali ne volim slavlje. I sada, budući da se radi o neke dvije smjernice, odnosno dvije silnice koje idu potpuno drukčijim smjerovima, u njima se stvara neka vrsta trenja iz kojega onda i (pro)izlaze te emocije. U Celebrationu se radi o čovjeku koji bi htio slaviti sa svojim prijateljima, ali ne bi htio zvati te prijatelje, jer mu, recimo, idu na živce. Htio bi slaviti, ali ne bi htio da je glasna glazba, da svi plešu po stolovima, da pjevaju neke stereotipne poznate pjesme. Htio bi slaviti, ali bi htio slaviti po svojim uvjetima. Dakle, događa se nemogućnost da se slavlje dogodi. Malo tužno. Pa onda u tom nastaju razne emocije, od kojih su neke i koje ste spominjali: usamljenost, čežnja itd.

Nosite cijelu predstavu i to je odgovornost iz izvedbe u izvedbu. Postane li s vremenom to lakše i prirodnije ili je pritisak uvijek tu?

Mislim da je strah od neuspjeha nešto s čim se izvođači stalno susreću i izvedba je uvijek dobra prilika da se to opet dovede u pitanje. Budući da se igra u privatnom prostoru, dakle u našoj vlastitoj kući, privatni prostor odjednom postaje prostorom kazališta, pa je i moja priprema drukčija. Sam sebi sam i tonac i tehničar, sam sebi namještam scenu i igram predstavu (uz Dunjinu pomoć, naravno…) pa je onda klasična glumačka odgovornost (ili pritisak) malo drukčija. Meni predstava počinje puno prije dolaska prvih ljudi u kuću, a kada oni dođu, slavlje je već počelo. Cijela se predstava sastoji od tri dijela: malo prije predstave, predstava i malo poslije predstave. No, kada počne ta predstava, ja sam već toliko dugo u njoj da više nemam vremena taj pritisak možda i osjetiti.

Solo format često je oslobađajuć i iznimno zahtjevan. Što je Vama teže: imati potpunu kontrolu nad svim ili si dopustiti da i Vas izvedba iznenadi?

Pa jednostavno, što je više kontrole, to je više mogućnosti da vas iznenadi. Pod kontrolom mislim na strukturu. Dakle, koliko je ta predstava točna, koliko promišljena, koliko ja kao izvođač znam svaki njezin dio, zašto i kako je napravljen te da se uspijem toga prisjetiti prije izvedbe, toliko to iznenađenje može biti veće. Iznenađenje je svaki pogled s ljudima iz publike, svaka slutnja, osjećanje straha ili sreće publike, svaka moja greška je iznenađenje. Konkretno smo tu predstavu i radili da se taj prostor otvara i da iznenađenje može biti tu.

Predstava koristi elemente igre, fizičkog teatra i gotovo cirkuske logike komunikacije s publikom. Koliko Vam je bilo važno pronaći vlastiti jezik izvedbe izvan klasične dramske strukture?

Jako mi je važno. Za mene je kazalište zanimljivo u njegovim mehanizmima. Zanimljivo mi je u načinima kako se ono radi, kako nastaje, a manje me zanima ta klasična dramska struktura i njezini elementi. Zainteresiran sam za sve procese koji se događaju u nama, za osobne probleme, situacije koje se u životu događaju po nekoj mehanici, kao da su režirane. Zanima me psihologija čovjeka, svi oni kondicionirani i naučeni procesi koje ponavljamo, konteksti u kojima nastaju. Kazalište me zanima kao jedna velika kutija alata koji omogućuje da kreativno iskomuniciramo te situacije i probleme. Kazalište je otišlo toliko daleko u ispitivanju formi, u istraživanjima, u tjelesnosti. Ono nudi mnogo mogućnosti da se spoji toliko različitih i naoko nespojivih umjetničkih disciplina. Manje me, npr. zanima je li to što ja igram u predstavi lik ili je to Jerko i je li neka drama koja se postavlja aktualna ili nije aktualna itd. Klasična dramska struktura? Jednom mi je na Dubrovačkim ljetnim igrama jedan tonac, kada sam ga pitao zašto se ljudima ne sviđa predstava u kojoj sam igrao, rekao: Ljudi ti uglavnom očekuju Crvenkapicu. Dakle, prostor poznatoga.

Publika u Celebrationu nije samo promatrač. Postoji li granica do koje je publiku sigurno povesti u igru i kako Vi prepoznajete, osjećate tu granicu?

Sigurnost je jedan od, kako bih rekao, postulata ili nečega na što u Kući Klajn obraćamo veliku pozornost, jer i Dunja i ja smatramo da osjećaj sigurnosti ljudima omogućuje da postanu kreativni. To uključuje poštivanje tuđih granica i stvaranje uvjeta u kojima je moguće tu granicu prijeći. Prepoznavanje te granice može biti vrlo konkretno, u smislu – je li vama okej da ovo radite, ali može biti intuitivno ili energetsko. Jednostavno, kada čovjek stoji pored tebe, osjetiš je li mu neugodno ili mu je ugodno. Zatim ga možeš to i pitati, a ako mu je neugodno, može li uz to što mu je neugodno ući u nepoznat prostor, u prostor nesigurnoga. Ta se stvar, taj cijeli proces u ovoj predstavi odvija jako brzo i vrlo intuitivno i ne kažem da za njega ne treba rad, ali to je nešto od onoga što me i zanima u teatru: izravan kontakt s publikom, izravan kontakt sa sobom, izravan kontakt s realnošću.

U središtu predstave je ideja zajedništva. Što je kazalište danas više Vama: prostor zajedničkog iskustva ili individualnog izraza?

U središtu predstave je osjećaj usamljenosti. Okej, možda je to čežnja za zajedništvom, ali to je neki opći problem, nešto što me u predstavi žulja i pokreće. To pokreće niz psiholoških mehanizama, asocijacija i načina da se taj osjećaj izbjegne, da se ta rupa zatvori. Ti pokušaji izbjegavanja usamljenosti pokreću Celebration. Za mene je kazalište definitivno više kolektivna stvar, iako je često upravo suprotno, posebice na ovim prostorima. Imamo jake individualce koji, kako ja to vidim, manje brinu za kolektivno. A opet, svi bismo mi htjeli biti u dobrim predstavama, ali da smo najbolji, da svi samo nas gledaju. Takav je to paradoks. Za mene je kolektivno bitnije. Da bi osobno moglo funkcionirati, da bi individualnost mogla izaći lakše na vidjelo, potreban je kolektivni napor.

U tom smislu, kako doživljavate paradoks da upravo jedna vrlo osobna, autorska predstava dobije kolektivno najveće priznanje? Na Danima satire predstava je proglašena najboljom u cjelini.

Jako smo sretni da je žiri izabrao tu predstavu. Lijepo je da predstava koja je nastala na nezavisnoj sceni uspije dobiti nagradu među puno poznatih institucionalnih kazališta iz Hrvatske i regije. Hvala svakako žiriju, izbornici i festivalu. Ne znam, možda na to utječe i energija koju ulažemo u razvoj Kuće Klajn kao polja za razvoj kreativnog življenja i razvoj kreativnih ideja. Možda da se nešto iskomunicira na kvalitetan način ne ovisi o količini ljudi na sceni i iza nje, o budžetu.

Nakon izvedbe predstave u kojoj ste i sami i sve, trebate li tišinu, razgovor s publikom ili se krug zatvori spuštanjem zastora?

Predstava je i nastala iz potrebe za tišinom, za intimnim razgovorom s publikom, za zatvaranjem, ali i otvaranjem kruga, za spuštanjem zastora, pa opet otvaranjem zastora. Dakle – iz potrebe da se formalni kraj predstave dovede u pitanje, da se prostor u kojem smo mi nešto sad odglumili pa se onda susrećemo s publikom pa se komentira: hej, baš si bio dobar; pa kako si inače, kako su tvoji? – da se taj prostor zatvori. Celebration je želja da se ta navika u kojoj živimo unutar kazališnoga prostora razbije. Ako uspijemo za vrijeme predstave svi, i publika i glumci napraviti slavlje, je li je potrebno završiti? Često mi smeta taj naklon nakon predstave, jer zapravo svima daje do znanja i podcrtava da je gotovo, prestaje nešto i počinje nešto drugo. Zahvalnost prema živim ljudima na sceni, koji su upravo nešto nama izvodili, sigurno je lijepa stvar, sigurno. No sâm naklon zatvara izgrađen prostor susreta, produbljuje taj jaz između „tko smo bili do sada” i „tko ćemo biti dalje nakon kraja predstave”. Moja je želja uvijek bila da se nakon odigrane predstave ne ide nikamo, da se glumci ne idu preodjenuti, da ne naprave neki reset, nego da se takvi kakvi jesmo susretnemo, da se nakon toga publika jednostavno popne na scenu Ili glumci siđu i da druženje počne sada i ovdje. Pretpostavljam da bi mnogima bilo i neugodno, ali živo. Taj zastor i taj pljesak i taj naklon stvaraju prostor u kojem se ima vremena dogoditi neka malograđanska pretvorba. Neka nova laž.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 14. kolovoza 2026.