Razgovarala: Narcisa Vekić

10.6.2026. – Više od dva desetljeća Jadranka Đokić u vrhu je hrvatskoga glumišta, potvrđujući iz predstave u predstavu svoju iznimnu glumačku širinu, preciznost i umjetničku posvećenost. Publika je prepoznaje po nizu zapaženih kazališnih, filmskih i televizijskih uloga, a kritika redovito ističe njezinu rijetku suptilnost i sugestivnu scensku prisutnost. Njezinu glumu resi emocionalna dubina, inteligentna interpretacija likova i prividna lakoća iza koje stoje godine predanoga rada. Brojne nagrade i priznanja koje je tijekom karijere osvojila potvrda su toga.

Najnovije priznanje stiglo je na 33. Festivalu glumca, gdje je nagrađena Nagradom Fabijan Šovagović za ulogu psihijatrice u predstavi Vrata do. U razgovoru ističe da vjeruje da kazalište i danas može duboko dotaknuti čovjeka.

Kako danas, s jednogodišnjim odmakom od premijerne euforije i nakon nagrade na Festivalu glumca, gledate na ulogu psihijatrice u predstavi Vrata do?

Ne znam može li se ijedna uloga  do kraja zatvoriti, jer je kazalište živi organizam, a ne gotov proizvod. Ljudi često misle da je repriziranje predstave ponavljanje jednoga te istoga, ali meni je sjajno upravo to koliko se jedna uloga mijenja kroz vrijeme, iskustvo i život koji živimo između izvedbi. Čar je u detaljima. Mi možemo i nakon deset godina igranja iste predstave razgovarati o nekoj pauzi, pogledu ili tišini s gotovo jednakim uzbuđenjem kao prvoga dana. Ova predstava ima sreću da govori o stvarima koje ne stare: usamljenosti, potrebi za bliskošću, obrambenim mehanizmima koje gradimo oko sebe. Zato vjerujem da će se i moj odnos prema toj ženi nastaviti mijenjati kako budem starjela s njom. I upravo je u tome ljepota kazališta.

Vaš lik „dijagnosticira svijet”, ali ne i sebe. Koliko je ta arogancija bila opasna za lik?

Onoliko koliko je opasna za svakoga od nas. Ljudi vrlo lako prepoznaju tuđe slabosti, obrasce i pukotine, a puno teže vlastite. A  svi mi imamo određene zone samozaštite i mjesta koja skrivamo čak i od sebe samih. Kod ovog lika bilo mi je važno površnu antipatičnost nadići. Ona nije odrješita i hladna zato što nema emocije, nego zato što je razvila sofisticiran sustav obrane. Zanimala me njezina usamljenost, nespretnost u običnoj komunikaciji, strah od razotkrivanja nježnosti i ranjivosti. Mislim da publika prepoznaje kada netko iza oklopa zapravo očajnički pokušava ostati nepovrijeđen.

Psihijatrica se postupno smekšava. Je li to napredak ili razotkrivanje koje možda i ne želi?

Mislim da je to prije trenutak u kojem joj više nije moguće održavati kontrolu nad vlastitom konstrukcijom. Ona sigurno ima teorijski uvid u sebe – ipak je riječ o osobi koja profesionalno analizira druge, pa je zasigurno i samu sebe analizirala. No, ipak postoji velika razlika između razumijevanja na intelektualnoj razini i pravoga emocionalnoga priznanja stvari. Postoji ona stara izreka kako su „u postolara najgore cipele”, i mislim da je upravo to njezin slučaj. Ona zna sve mehanizme, ali ih ne uspijeva primijeniti na vlastiti život. Zato njezino smekšavanje nije sentimentalni zaokret, nego trenutak pucanja kontrole.

Kritika govori o vašoj „začuđujućoj lakoći” glume. Je li to kompliment ili umanjivanje svega onoga što iza toga stoji?

Doživljavam to kao kompliment, jer lakoća nije spontanost bez rada, nije površna. Vještina je takav složeni proces kao što je to gluma učiniti da djeluje jednostavno i prirodno. Iza te lakoće stoje godine rada, učenja, discipline, promatranja ljudi, proučavanja tehnika, neprestanoga preispitivanja i potpunoga predavanja procesima,  čak i onda kada publika ne vidi koliko je toga utkano ispod površine. A postoji i nešto što se ne može objasniti tehnikom, a to je duboka vjera da ono što radiš ima smisla. Vjera u susret s publikom, u mogućnost da se netko u tebi prepozna. Za mene je umjetnost možda i najhumaniji mogući odnos s čovjekom u potrebi – potrebi da bude viđen, prepoznat, utješen ili da barem na trenutak osjeti da nije sam.

Tko je imao zadnju riječ kad su se lomile interpretacije – Vi, redatelj ili tekst?

Rajko Minković i Matko Raguž pristupili su Živku i meni s velikim povjerenjem i iskrenom željom za suradnjom. To je odmah odredilo i proces. Nije bilo rigidnoga nametanja, nego puno razgovora, razmjene iskustava i zajedničkoga traganja i dogovora.

Rajko je vrlo jasno znao kakvu predstavu želi – glumačku, bez viška konceptualnih ukrasa, u kojoj su tekst i odnos između dvoje glumaca u prvom planu. Upravo ta jednostavnost traži najveću preciznost, jer se nemaš iza čega sakriti. U tom smislu predstava potpuno pripada estetici Teatra Exit: čistom, živom i glumački ogoljenom teatru.

Odnos psihijatrice i menadžera djeluje kao borba moći. Koliko je toga bilo planski, a koliko organski?

Ako odnos izgleda kao borba moći, onda znači da smo pogodili srž odnosa tih likova. Oni neprestano pokušavaju preuzeti kontrolu nad situacijom i jedno nad drugim. Ali privatno, meni je igranje sa Živkom Anočićem veliko zadovoljstvo. Obožavam njegovu suptilnost, samozatajnost i specifičan šarm. Lako je raditi s takvim partnerom, koji zna slušati. Zanimljivo je da se prije ove predstave gotovo uopće nismo glumački susreli. Upravo zato me veseli koliko smo brzo razvili zajednički ritam i međusobno povjerenje. Postoji neka posebna vrsta glumačke sinergije kada vas partner stvarno iznenađuje na sceni. To održava živost predstave. I iskreno, koliko god se trudila ostati potpuno disciplinirana, ponekad me njegov humor na sceni doista odvede u privatni smijeh koji je teško kontrolirati.

Može li se u duodrami izbjeći borba ega dvoje jakih glumaca?

Možda zvuči neobično, ali kada izađem na scenu, ego me prestaje zanimati; u protivnom mi se čini da više igraš sebe nego predstavu i lik. Vjerujem da slično vrijedi i za Živka. Mi se zapravo ne borimo jedno protiv drugoga i ne oduzimamo si prostor; dobri partneri jedno drugomu prostor stvaraju. Nemamo osjećaj međusobne borbe, nego međusobnog oslanjanja. Dijelimo nekako i sličan ukus za humor, ritam, odnos prema kazalištu, glumi. Naravna stvar je da imamo i razlike, međutim one nisu prepreka nego dodatna vrijednost za odnos tih likova, a pametan redatelj takve razlike ne pokušava izbrisati nego ih pretvara u energiju predstave.

Oboje ste nagrađeni za uloge u istoj predstavi. Što Vam znači takvo zajedničko priznanje?

To mi je možda i najljepši aspekt cijele priče, jer duodrama doslovno ovisi o međusobnom povjerenju i slušanju. Prije predstave sam Živku rekla: „Večeras igramo za tvoju nagradu.” Na kraju smo je dobili oboje i to mi je bilo posebno lijepo. Naravno da nagrade vesele, ali najveća potvrda ipak ostaje ono što se dogodi između nas i publike. Onaj trenutak kada padne mrak, a nas dvoje znamo da smo stvarno „prešli rampu”, da smo se i sami iznenadili, zabavili i otvorili nešto živo – takvi odnosi s godinama samo rastu. To osjećam i u duodrami Pluća koju već deset godina igram s Amarom Bukvićem. Vrijeme, zapravo, donese onu pravu lakoću i preciznost među partnerima.

Završetak predstave ide prema gotovo romantičnoj iluziji bliskosti. Igrate li tu nadu iskreno ili je prodajete publici?

Igram je potpuno iskreno, ali ne kao naivan hepiend, više kao trenutak u kojem dvoje ljudi svjesno ulazi u nešto što neće biti jednostavno. Mislim da su oni dovoljno zreli da već u toj bliskosti vide buduće probleme, sudare i teškoće zajedničkoga života, ali istodobno prepoznaju i rijetkost trenutka u kojem su se stvarno otvorili jedno drugomu. I možda prvi put riskiraju mogućnost ljubavi bez ironije i cinizma.

Predstava se bavi urbanom otuđenošću. Koliko Vas zabrinjava taj trend?

Pripadam generaciji koja je odrastala fizički zajedno – na ulici, ispred zgrade, u kvartovskim odnosima. Postojala je neka spontanost susreta i zajedništva, a bliskost se podrazumijevala kroz zajednički prostor i vrijeme. Danas se to sve više gubi. Zabrinjava me kada vidim koliko se odrasli, a pogotovo mladi, pa i djeca danas oslanjaju na online mreže kako bi pronašli prijatelje ili ostvarili kontakte. Tehnologija nam je donijela ogromne mogućnosti povezivanja, ali paradoksalno živimo emotivno udaljeniji nego ikada. A čovjek je ipak biće stvarne prisutnosti. Mislim da kazalište upravo zato i dalje opstaje – jer nas podsjeća da sjedimo zajedno u istom prostoru i dijelimo isto ili slično iskustvo u stvarnom vremenu.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 10. lipnja 2026.