Piše: Sanja Ivić

27.5.2026. – Tih je godina DK Gavella bilo sjecište kazališnog života u Zagrebu, donoseći nove mlade umjetničke snage na scenu, koje su uz provjerene glumce Gavelleoduševljavale kazališnu publiku. Svojevrsni kraj tog Shakespeareova ciklusa nastupa 1984. godine s premijerom Sna ivanjske noći, u režiji Dine Radojevića. Ta je predstava ostala u pamćenju kao zaigrana disco-verzija slavne Shakespeareove komedije s Duškom Valentićem kao Puckom, uz brojne glumce, među kojima su zanatlije Željka Vukmirice (Vratilo), Slavka Brankova (Gladnica) i  Žarka Potočnjaka (Spretko) još jednom razveselile publiku svojim nespretnim pripremama predstave u predstavi o vječnoj ljubavi Pirama i Tizbe. U tom je razdoblju Potočnjak ostvario glavne i važne uloge u predstavama domaćih i inozemnih autora.

Početkom 1977. izvedena je praizvedba suvremene drame Slobodana Šnajdera Schoking u režiji Darka Tralića donoseći na scenu zbivanja u novinskoj redakciji kojoj ponestaje senzacija, pa spušta svoga Marsijanca u jedno malo provincijsko mjesto koji im posluži za privlačenje turista. Iako su u redakciji već shvatili kako ta lažna senzacija može imati nesagledive posljedice, mještani traže da se akcija nastavi… Kritičar Dalibor Foretić imao je nekih primjedbi na samu strukturu komada i režiju, no naglašava kako je to solidno realizirana predstava, izdvajajući iz velikog ansambla i Žarka Potočnjaka (uloga Slavkovića) kojega hvali jer je „svojom ležernom komikom uspio razgaliti publiku.“

Iste godine u Krležinu Vučjaku u režiji Joška Juvančića Žarko igra Perekova Juru – foringaša, manju, ali nimalo beznačajnu ulogu, kojom je s pravom usmjerio pažnju na svoje glumačko umijeće i prave male scenske čudesne minijature. Uz protagonista Zlatka Viteza i brojni glumački ansambl, predstava je postigla velik uspjeh i kod kritike i kod publike, a to je i zadnja predstava koju je gledao pisac.  

Već iduće godine (1978.) ostvaruje važnu ulogu Jakova Drenskog, pijanista na barskim klavirima koji je nekoć bio veliki talent u predstavi Surove kazališne priče ili priče iz naše šume Dubravka Jelačića Bužimskog u režiji Želimira Mesarića. Riječ je o kazališnoj igri u dvije slike s mnoštvom prizora, koja tematizira odnos realiteta i kazališne predstave, polazeći od stvarnog događaja kada su se u jednom uglednom kazalištu pojavile duple ulaznice za predstavu, sa svim peripetijama koje su iz toga proizašle. U velikom ansamblu Potočnjakov pijanist je prema kritikama bio posebno zanimljiv jer predstavlja groteskni lik propala, alkoholizirana umjetnika koji zrači svojom tragikom, dopadljivo u gesti i dikciji, vukući u hodu cipele po podu poput Tina Ujevića.

Brešanova groteska Smrt predsjednika kućnog savjeta, izvedena u lipnju 1979. godine u režiji Marina Carića, na scenu kazališta Gavella donijela je sukob aktualne situacije uz polemiku sa stvarnošću. Potočnjak igra profesora Cindrića, jednog od protagonista, frustriranog intelektualca koji se ne snalazi u vlastitoj sredini, okruženog likovima koji nisu urbanizirani, uz specifičan brešanovski jezik koji vjerno ocrtava socijalnu i društvenu situaciju. I tu je Potočnjak pokazao kako je nevjerojatno adaptabilan glumac koji s lakoćom prelazi iz komičnih u dramske uloge s notom melankolije. Ta je predstava bila mali mikrokozmos opće društvene situacije u kojoj se razotkrivaju politički sukobi, borba za vlast i pa makar se radilo i o običnom kućnom savjetu; metafora cijelog društva s oštrom analizom strukture moći. Premijera je održana, iako su pokusi bili praćeni i nadzirani od strane tadašnjih predstavnika vlasti koje su nazivali „drugovima iz komiteta“.                  

U lipnju 1979. jedan je od građanina imaginarnog grada Pelinova (Pelinovo, autora Žarka Komanina, u režiji Dina Radojevića), melankoličnog i oporog teksta o metaforičnom crnogorskom zavičaju autora. U listopadu 1983. publika Gavellinih večeri imala je priliku uživati u scenskoj adaptaciji Krležinih novela Hrvatski bog Mars u adaptaciji i režiji Ladislava Vindakijeviča (djelo je prvotno izvedeno na Umjetničkom programu Radio Zagreba, s velikim uspjehom, a Zlatko Vitez je za svoju ulogu Satnika dobio nagradu na Festivalu radiodrame). Kritičar Branko Ježić pohvalno piše o scenskoj produkciji proznoga djela, opisujući gledatelje smještene usred pozornice bombardirane Krležinim tekstom koji prerasta u pravi „krležijanski košmar“. Uz Zlatka Viteza (Satnik), Dragu Meštrovića (Račić), Slavka Brankova (domobrana Ciganina) istaknuo se i Žarko Potočnjak ulogom Kohna, socijalista, kao jedan od najboljih pojedinaca zapamćen po besprijekornom izgovoru i kontroliranim gestama, približivši se britkom Krležinom humoru koji je uvijek samo na korak od tragičnog.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Sanja Ivić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. svibnja 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija