Razgovarala: Narcisa Vekić

22.5.2026. – Lovre Kondža posljednjih se godina profilirao kao jedno od prepoznatljivijih mlađih glumačkih imena hrvatske scene, jednako uvjerljiv u televizijskom, filmskom i kazališnom prostoru. Široj publici poznat je po seriji Kumovi, dok u kazalištu kontinuirano gradi repertoar u kojem spaja preciznu tjelesnu glumu, komiku i generacijski prepoznatljive likove. Njegov glumački izraz počiva na spoju zaigranosti i emocionalne ranjivosti, pa su likovi koje tumači duhoviti i životno bliski. Upravo takav pristup prepoznao je i ocjenjivački sud 33. Festivala glumca, koji ga je nagradio za ulogu Silvija u predstavi Kamo ide ovAI svijet, koja kroz humor progovara o nesigurnosti, frustracijama i tjeskobama suvremene generacije.
Kondža govori o nastanku nagrađene uloge, odnosu s partnerom na sceni, granicama improvizacije te zašto je kazalište, vremenu umjetne inteligencije unatoč, nezamjenjiv prostor žive emocije i susreta s publikom.

Nagrada na Festivalu glumca stigla je ubrzo nakon premijere. Je li to priznanje radu na ovoj ulozi ili potvrda Vašega zvjezdanog glumačkoga puta, iako vam je tek 28 godina?

Spojio bih to dvoje u jedno pa rekao da je i potvrda rada na ovoj ulozi, a ujedno i glumačkog puta. Nagrada nikad nije motivacija za rad, nego samo posljedica koja se može dogoditi i ne mora. Naravno, uvijek je lijepo kada se dogodi.

U obrazloženju žiri ističe Vašu „tehničku lakoću tjelesnosti”. Je li to bio koncept od početka?

Volim si dati slobode u fizičkoj komediji, ali od početka sam u dogovoru s redateljem Draženom gradio ulogu i fizički. Svjesno smo odlučili da lik bude neurotičan i da idem u smjeru tjelesne komedije.

Silvijo stalno balansira između potrebe da zadrži kontrolu i osjećaja da mu se život raspada. Koliko Vam je bilo važno dati mu auru predstavnika svoje generacije, ne samo u Hrvatskoj – mladih koji imaju snove, ali ne i mogućnosti?

Nisam se opterećivao svesti lik na komediju. Tekst je od početka precizno napisan i sam po sebi komičan. Redatelj je inzistirao da moj lik bude predstavnik današnje generacije, malog, običnog čovjeka sa svojim problemima, a komičnost lika došla je kao posljedica glumačke suigre.

U predstavi se AI pojavljuje kao okidač za humor, ali zapravo razotkriva duboku nemoć naraštaja koji ne uspijeva pronaći svoje mjesto pod Suncem. Prepoznaje li publika tu društvenu dimenziju ispod humora ili on prekriva ozbiljnu temu? I Vama je to iskustvo generacijski blisko.

Publika to itekako prepoznaje, a to nam je i bio cilj – zamaskirati ono ozbiljno i strašno u komediju i prikazati to na opušten i zabavan način. Ljudi su nakon predstave znali reći da su se dobro nasmijali, ali da uopće nije smiješno, nego strašno.

S Domagojem Ivankovićem imate precizan partnerski ritam pa se gledateljima čini da predstavu održava vaša međusobna energija. Koliko ste taj odnos gradili kroz probe na ovoj predstavi, a koliko ste povjerenje donijeli iz prethodnih suradnji i projekata? Zajedno glumite u Kumovima.

To povjerenje, naravno, postoji od prije predstave. Dobro se poznajemo, od početka proba smo zaigrani, jedan drugog nasmijavamo, iznenađujemo, provociramo. Predstava je nastala s lakoćom u svakom smislu. Redatelj Dražen, autor teksta Vid Lež, Domagoj i ja funkcionirali smo bez ikakvih problema i uživali smo u procesu rada. Uzet ću si za pravo reći to i u njihovo ime.

Vaš ulazak u predstavu dugim monologom nama je izgledao kao troskok bez zaleta. Kako ste to dramaturški postavili?

Kad sam radio prvu predstavu u životu – Dijete našeg vremena, imao sam isti način predstavljanja lika: uletavanjem u predstavu s dugim monologom. Kaže Domagoj: „najbolji način za predstaviti lik”, a ja se s tim slažem. Ako tim prvim monologom, to jest ulaskom na scenu, lik ne postaviš kako treba, onda dalje ide teško. Redatelj je to od početka znao, pa smo intenzivno poradili na monologu upravo sa sviješću o tome, a s ciljem da sve bude jasno i da publika pronađe razumijevanje za Silvija i stvori dojam o liku kao o nekom tko im je blizak.

Tema AI-ja kod ljudi izaziva smijeh, ali i nelagodu još uvijek uvjetovanu neznanjem. U jednom ste intervjuu spomenuli svoje iskustvo iz svijeta računarstva. Je li Vam nekako pomoglo razumjeti Silvijev strah od tehnologije?

Nisam bio baš uspješan student računarstva pa se ne mogu pohvaliti da mi je to pomoglo u razumijevanju. Ipak, Silvijev strah razumijem iz osobnoga životnog iskustva jednostavno primjećujući koliko je tehnologija uznapredovala i koliko su ljudi naviknuli na instant-rješenja da mogu dobiti što god požele u što kraćem roku. Za razliku od Silvija, nisam toliko neurotičan i isfrustriran zbog toga.

Predstava gostuje po vrlo različitim sredinama i zanimljivo se lokalno prilagođava (Dicmo, Hrvace, itd.). Reagira li publika u manjim sredinama drukčije od većih gradova?

Ovisno o tome gdje igramo, odaberemo što manju općinu u blizini mjesta gdje igramo pa se pretvaramo da se tu prijavljujemo na natječaj za reklamu. Reakcije publike najviše ovise o tome koliko su upoznati sa susjednom općinom, odnosno koliko dobro smo Domagoj i ja proučili teren. A to je uvijek bolje u sredinama s kojima smo mi upoznati. Kad smo npr. igrali u Sinju (na mom terenu) ili u Otoku u Slavoniji (Domagojevom terenu) bili smo najspremniji i publika je vrištala na spomen lokalnih problema i referenci.

Je li ova nagrada promijenila Vaš pogled na ulogu Silvija, dodala joj odgovornost ili slobodu u igri?

Ne gledam baš to na takav način. Pogled na Silvija mi je ostao isti, odgovornost mene kao glumca postoji od početka u cjelokupnom radu na ulozi, a slobode u igri nikad nije nedostajalo – nijanse su u pitanju koristim li je tijekom izvedbe više ili manje; ponekad me ponese, a ponekad Domagoj povuče pa se zaigramo kroz improvizaciju.

Je li teže nasmijati publiku ili u komediji zadržati onu tanku, možda i pomalo neugodnu istinu ispod smijeha?

Rekao bih da je veći izazov zadržati ono što je ispod te komedije. Često se u samom procesu stvaranja predstave znamo previše zaigrati pa da nam ono što je bitno padne u drugi plan. No zato je tu redatelj Dražen Krešić, koji je sigurno navigirao i usmjeravao u kojem smjeru treba voziti, a da pritom nije sputavao zaigranost.

Kamo ide kazalište, Vaša generacija i čovjek u ovom vremenu suludo brzog razvoja tehnologije i posljedično umjetne inteligencije, otuđenosti?

Kazalište ide naprijed, to je živa umjetnost koju nije moguće zamijeniti nikakvom umjetnom inteligencijom. Više me brine kamo ide moja generacija i čovjek u vremenu umjetne inteligencije. Mislim da smo previše okrenuti sebi samima i nedostaje nam empatije za najslabije među nama. Ne bih htio generalizirati pa reći: društvo je ovakvo ili onakvo; ipak smatram da sve kreće od pojedinca i osobne odgovornosti, pa tako i korištenje umjetne inteligencije koja, s jedne strane, može biti nešto korisno, a s druge nešto što nas može odvesti u potpuno krivom smjeru.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 22. svibnja 2026.