Razgovarala: Narcisa Vekić

17.5.2026. – Sandra Lončarić tri desetljeća prisutna je na kazališnoj, filmskoj i televizijskoj sceni, ali njezin umjetnički put teško je svesti samo na broj godina ili odigrane uloge. Od 1996. neprekidno je vezana uz HNK u Osijeku, gdje je stasala u jednu od najprepoznatljivijih glumačkih osobnosti hrvatskog kazališta, a status nacionalne dramske prvakinje potvrdio je kontinuitet rada koji je odavno prerastao lokalne okvire.

Jubilej 30 godina umjetničkog rada došao je uoči praizvedbe predstave Kolumne zaboravljene djece, čime je simbolično zatvoren jedan krug, jer upravo je kazalište za Sandru Lončarić kroz sve te godine ostalo prostorom susreta osobnoga i profesionalnoga, intime i javnosti.

Iza nje su desetci velikih dramskih uloga, nagrade struke i prepoznatljivost na filmu i televiziji, no ono što publika najviše pamti nije samo repertoar, nego glumačka prisutnost koja ostavlja trag. U vremenu u kojem se kazalište stalno mijenja, ostala je dosljedna onomu što je u glumi najteže sačuvati – istini.
Govori o godinama na sceni, odnosu prema ulozi, riziku, tremi i onomu što umjetnika uvijek i dalje vraća novoj probi.

Na sceni i ekranima ste 30 godina. Kada ste osjetili da više ne tražite sebe u ulozi, nego da uloga dolazi iz Vas?

Mislim da se to ne dogodi kao jedan veliki trenutak, nego polako, gotovo neprimjetno. U mladosti često želiš pogoditi lik, dokazati da možeš izvesti transformaciju, da si dovoljno dobra za sve što se traži od tebe. Puno je tada traženja, nesigurnosti, tehnike, kontrole. A onda godine donesu nešto drugo – iskustvo života. Gubitke, radosti, strahove, ljubavi, razočaranja. I odjednom shvatiš da više ne moraš izmišljati emociju, jer je nosiš u sebi. Danas osjećam da uloga dolazi kroz mene, kroz moje iskustvo, moje tijelo, moj glas, moje šutnje. Više ne tražim kako igrati, nego pokušavam biti dovoljno otvorena da lik prođe kroz mene iskreno.

Ograničava li Vas geografska etiketa ili je neodvojivi dio specifičnog identiteta?

Nikada nisam osjećala da me određuje mjesto iz kojega dolazim, ali sam itekako svjesna da me ono oblikovalo. Ponekad u našem poslu postoji ta potreba da te se smjesti u određenu ladicu, ali mislim da umjetnik mora biti veći od etiketa. Zapravo, vjerujem da baš autentičnost mjesta iz kojeg dolaziš može dati univerzalnost tvojoj umjetnosti.

Osječku publiku poznajete godinama, susrećete se i izvan kazališta. Osjećate li tu bliskost dok ste na sceni, u obliku slobode ili dodatne odgovornosti?

Osjećam oboje. To su ljudi koje srećem na ulici, na tržnici, u kafiću i zato između nas postoji jedna posebna vrsta povjerenja. Ponekad ti ta bliskost daje slobodu, jer znaš da te publika prati s ljubavlju i razumijevanjem. Ali istodobno donosi i odgovornost – da nikada ne izađeš na scenu površno ili neiskreno.

Nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, u obljetničkoj godini. Čini li Vam se da neke uloge dođu u pravom trenutku?

Apsolutno. Vjerujem da postoje uloge koje ne bi mogao igrati jednako u nekoj drugoj životnoj fazi. Neke teme moraš emocionalno doživjeti, neke stvari moraš razumjeti iznutra. Ova predstava nosi veliku emotivnu težinu i mislim da je danas mogu igrati s puno više slojeva nego prije deset ili petnaest godina. Zanimljivo je kako se ponekad život i umjetnost susretnu baš onda kada si spreman nešto zaista razumjeti.

U predstavi igrate novinarku koja ulazi u vrlo osjetljiv prostor tuđih sudbina. Što Vam je bilo važnije – njezina profesionalna pozicija ili osobna ranjivost?

Najviše me zanimala njezina ljudskost. Mislim da svi koji rade s ljudskim sudbinama nose taj teret: koliko ostati profesionalan, a koliko dopustiti sebi da osjetiš. Mene je zanimala upravo ta pukotina kroz koju izlazi njezina ranjivost. Nisam htjela igrati negativku. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. Bilo mi je važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.

Postoji li granica preko koje glumac ne želi ili ne može ići – osobno ili profesionalno, kad su u pitanju teške teme?

Mislim da granica mora postojati. Ne zato da bi ograničila umjetnost, nego da bi zaštitila čovjeka. U našem poslu često se očekuje potpuno davanje, ali glumac nije samo instrument – on je i osoba koja nakon predstave mora nastaviti živjeti sa sobom. Neke stvari trebaš znati otvoriti, ali i zatvoriti kada predstava završi.

Je li se promijenio Vaš odnos prema probama? Jeste li danas sigurniji ili možda otvoreniji za rizik nego prije?

Danas sam sigurno mirnija nego prije, ali istodobno i otvorenija. U mladosti često želiš dokazati da sve znaš i možeš. S godinama shvatiš koliko je važno ostati znatiželjan i spreman na pogrešku. Probe su za mene danas prostor istraživanja, a ne dokazivanja. I možda baš zato više riskiram.

Vjerujete li još uvijek u moć kazališta da nešto pokrene ili Vam je važnije ono što se događa između glumca i gledatelja svaku večer?

Vjerujem da kazalište i dalje ima moć, ali ne na način velikih promjena preko noći. Dovoljno je da se jedna osoba prepozna, da izađe iz kazališta s nekim pitanjem ili emocijom koju prije nije mogla imenovati. Mene danas najviše fascinira taj nevidljivi prostor između publike i glumca. Taj trenutak zajedničkog disanja. To je nešto što nijedan ekran ne može zamijeniti.

U tri desetljeća sigurno je bilo uloga koje su vam ostale u tijelu?

Da. Postoje uloge koje ne završe spuštanjem zastora. Ostanu u načinu na koji hodaš, dišeš, razmišljaš. Ponekad te iscrpe, ponekad te promijene. Mislim da tijelo pamti sve što si iskreno proživio na sceni. I zato gluma nikada nije samo posao – ona svakako ostavlja trag.

Koliko Vam danas znači partner na sceni? Mijenja li se povjerenje i zajedničko disanje s godinama i iskustvom?

Partner na sceni danas mi je možda važniji nego prije. Nema dobre scene bez povjerenja. To zajedničko disanje ne događa se automatski – ono nastaje kroz vrijeme, slušanje i međusobnu otvorenost. Kad osjetiš da s nekim možeš otići dalje nego što si planirao, tada nastaje nešto zaista živo i volim te trenutke spoznaje. Kazalište je timski rad i dobar partner u tom timu znači puno.

Kako prepoznajete da s nekim možete riskirati?

Po osjećaju sigurnosti. Zvuči paradoksalno, ali najveći rizik možeš si dopustiti tek kada znaš da te partner neće ostaviti. To nema veze samo s talentom, nego s ljudskošću, pažnjom i povjerenjem. Takvi susreti su rijetki i dragocjeni.

Nakon svih uloga koje ste odigrali, što Vas tjera na novu probu, novu premijeru, novi rizik?

Znatiželja. I dalje imam osjećaj da nisam rekla sve što želim reći. Svaka nova predstava je nova prilika da nešto otkrijem – o sebi, o ljudima, o vremenu u kojem živimo.

Kolege Vas opisuju kao glumicu iznimne preciznosti i fotografskog pamćenja. Koliko Vam je to alat, a koliko opterećenje?

To je svakako alat koji mi pomaže, ali može biti i zamka. Preciznost je korisna dok služi ulozi, ali ne smije gušiti spontanost. Danas pokušavam ostaviti prostor nepredvidivosti, jer upravo tada scena diše.

U tri desetljeća prošli ste kazalište, film i televiziju. Gdje Vam je danas najteže sakriti se, a gdje najlakše biti iskrena i autentična?

Kamera vidi sve. Ona ne oprašta ni najmanju neistinu i zato se pred njom najteže sakriti. Kazalište, s druge strane, dopušta veću stilizaciju, ali traži ogromnu unutrašnju energiju i koncentraciju. Iskrenost je potrebna svugdje, samo se drukčije manifestira.

Publika vidi samo rezultat. Što je najpodcjenjeniji dio glumačkog posla?

Proces. Probe, sumnje, padovi, ponovna traženja. Publika vidi dva sata predstave, ali ne vidi mjesece rada, odricanja i emocionalnog ulaganja. Upravo je taj nevidljivi dio često najteži i najvažniji.

Postoji li uloga ili razdoblje u karijeri kada ste morali iznova učiti glumu?

Samo sam je nadograđivala, ne pamtim razdoblje da sam išla od početka.

Mijenja li se s godinama odnos prema tremi? Nestaje li ili samo mijenja oblik?

Danas je manje panična, a više podsjetnik da mi je stalo. Ne volim tremu i s godinama sam našla alate kako je preduhitriti.

Je li Vam danas važnija kontrola na sceni ili mogućnost da Vas nešto iznenadi?

Iznenađenje. Kontrola daje sigurnost, ali prevelika kontrola može ubiti život u predstavi. Najljepši trenutci često nastanu kada se dogodi nešto neplanirano i improvizirano.

Što se najviše promijenilo u glumi, ne u produkciji, nego načinu kako se gradi lik?

Danas se puno više traži autentičnost. Manje forme, manje glume, a više istine. Publika jako brzo prepozna kada nešto nije stvarno.

Doživljavate li projekte danas drukčije nego prije, s više distance ili više osobnog uloga?

S više osobnog uloga. Možda zato što danas biram srcem više nego ambicijom. Naravno, ambicija je i dalje prisutna, ali više nije presudna na isti način. U mladosti često želite raditi što više, dokazivati se, biti dijelom različitih procesa. Danas mi je važnije osjetiti da projekt ima unutarnji razlog, da me se tiče kao čovjeka i kao glumicu. Biram ono u čemu mogu biti iskrena.

Što Vam titula nacionalne prvakinje danas znači: priznanje za kontinuitet ili dodatna obveza?

Oboje. To je velika čast, ali i podsjetnik da odgovornost prema poslu traje cijeli život.

Postoji li neka vrsta uloge ili izazova koji Vam nedostaje?

Uvijek postoji nešto neostvareno i mislim da je to dobro. Dok postoji glad za novim izazovom, postoji i potreba za stvaranjem.

©Narcisa Vekić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 17. svibnja 2026.