Foto: Ana Batarelo

Razgovarala: Maja Đurinović

15.5.2026. – Netom po završetku drugoga ravnateljskog mandata u Baletu HNK Zagreb i svečanog oproštaja od Kazališta u kojem je 25 godina umjetnički djelovala, Almira Osmanović, svježe imenovana ravnateljica splitskog Baleta, na pitanje Branimira Pofuka što joj je to sad trebalo, priznaje:  „Svojedobno sam nastupala u sjajnoj koreodrami Nade Kokotović u kojoj sam, glumeći naslovni lik Anite Berber plačući govorila: „U meni kao da je nekakav vrag koji mi ne da mira“. Tako bih mogla odgovoriti…“ (Jutarnji list, 11. listopada 2002.) Čini se da su taj duboki, vitalistički, strasni nemir i neiscrpna energija pri nalaženju i rješavanju uvijek novih izazova upisani u lik i djelo nacionalne prvakinje Almire Osmanović, koja je krajem 2025. primila Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.

Nagradu ste dobili nakon nekih prvih pola stoljeća djelovanja. Koliko Vas poznajem, i kako sam shvatila iz Vašeg govora: nema predaje?

Naravno da za mene, i za moj karakter, zapravo nikada nema predaje. Jednostavno nisam osoba koja bi mogla sjediti doma, kuhati, štrikati i živjeti nekakav, uvjetno rečeno, miran i normalan život, čak ni uz svu sreću koju mi danas donose moje unuke i obitelj. To me veseli, ispunjava i smiruje na jedan poseban način, ali očito u meni cijelo vrijeme postoji i nešto drugo – neki unutarnji nemir, potreba za stvaranjem, za pokretom, za novim izazovima. Ne znam kamo će me to još odvesti, niti koliko još snage i ideja čovjek u sebi može pronaći, ali jedno znam: riječ „mirovina“ u mom slučaju vjerojatno nikada neće značiti kraj stvaranja, rada i potrebe da budem aktivno prisutna u svijetu kojem pripadam.

Žiri za balet Nagrade hrvatskog glumišta u sastavu Davor Schopf, Lidija Mila-Milovac i Mladen Mordej Vučković u svom obrazloženju između ostalog konstatira: „Njezina karijera tekla je glatko, u stalnom usponu i prirodnim je putem došla do vrhunca. Uvijek je držala konce u svojim rukama što je poželjno i u karijeri, a još više u uredu baletne ravnateljice.“ Jeste li stvarno uvijek „držali konce“ ili biste (češće ili koji put?), bez predumišljaja hrabro zažmirili i skočili, pritisnuli i prisilili sreću da Vas poprati?

Ne znam jesam li baš uvijek čvrsto držala konce u svojim rukama, ali znam da je u meni oduvijek postojala hrabrost, neka unutarnja potreba za borbom, za kretanjem naprijed i za tim da budem oslonac drugima. Još od najranijih dana, još tamo u školi tete Silvije, imala sam u sebi nešto od vođe, naravno u onom najljepšem smislu te riječi – ne potrebu za vlašću, nego za energijom koja okuplja, pokreće i nosi dalje.

Kad mi je Georgij Paro ponudio mjesto ravnateljice Baleta HNK-a, nisam previše kalkulirala. Naprosto sam skočila. To je bio moj način: kao da se bacate uzvodno u rijeku ili ravno u slap, pa tek onda vidite imate li snage preplivati. Ali ja sam tu ogromnu energiju, želju i snagu tada zaista imala. I možda je upravo zato sve nekako išlo prirodno, čak i onda kada je bilo teško. A bilo je teških trenutaka, naravno. Bilo je noći kada sam mislila da više ne mogu, kada sam htjela odustati. Ali kod mene je uvijek postojalo to nešto da prespavam, pokleknem možda na trenutak, a onda se probudim i kažem sama sebi: „Idemo dalje.“ Nikada nisam znala dugo ostati poražena.

Isto tako, vjerujem da je sreća strašno važan faktor u životu. Gdje se nađemo, u kojem trenutku, koga sretnemo i tko nas prepozna… to nije nevažno. Mislim da sam imala sreću da me život ipak na neki način pratio. Nikada neću zaboraviti jedan trenutak nakon izvedbe Anite Berber. Predstavu smo izvodili u Njemačkoj, a gledao ju je i veliki režiser Roberto Ciulli. Nakon izvedbe prišao mi je, poklonio ogroman buket žutih ruža i rekao: „Almira, tebe je Bog poljubio u čelo.“ To su rečenice koje ću pamti cijeli život. Čak mi je tada ponudio i glumački angažman u svojoj kompaniji, uvjeren da ću kroz nekoliko godina glumiti i na njemačkom jeziku. Naravno, nisam pristala, jer je moj život oduvijek bio prije svega ples. Ali taj trenutak mi je ostao kao potvrda da ponekad ipak postoji nešto više od samog plana i kontrole.

Zato danas možda najiskrenije mogu reći: pokušavala sam držati konce u svojim rukama, ali sam istovremeno znala hrabro skočiti u nepoznato i nadati se, dapače vjerovati da će me život, sreća i neka viša sila ipak pratiti.

Vodstvo zagrebačkog Baleta preuzeli ste 1995. naslijedivši „legendarnog Milka Šparembleka, koji je zajedno s intendantom, drugim velikanom hrvatskog glumišta, Georgijem Parom, započeo realizaciju jednog iznimno važnog projekta čiju smo svjetsku premijeru, unatoč ratu, trebali izvesti baš ovdje… a zatim s njim otići u svijet i našim baletnim jezikom ispričati priču u Hrvatskoj“ (citiram Vaš tekst s obilježavanja 10. obljetnice raketiranja Zagreba). Riječ je o velikom međunarodnom projektu Donaubalet koji je, nažalost, uistinu zorno ispričao „priču o Hrvatskoj“, ali ne onako kako je zamišljeno. Jasna Jakovljević u svom Dnevniku razaranja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1. – 7. svibnja 1995. (Hrvatsko glumište br. 10, 2000.) bilježi kako Vas je 6. svibnja zatekla u bolnici ozbiljno zabrinutu (a ne onako optimističnu kako je navikla) jer Vam se noga inficirala i natekla, te ste odmah upućeni na operacijski zahvat. Kakav je bio tvoj „povratak ratnice“ u Kazalište? Plesači su navikli na bol i povrede, ali ne baš na gelere? (Ne ponovilo se!)

Treći svibnja 1995. sigurno je jedan od onih datuma koji nikada neću zaboraviti. Mnogo toga čovjek tijekom života izgubi iz sjećanja, mnoge slike izblijede, ali taj trenutak ostao je trajno u meni, gotovo fizički urezan.

Tada sam tek preuzela ravnateljstvo Baleta HNK-a nakon Milka Šparembleka i radili smo veliki međunarodni projekt Donauballet, snažan umjetnički odgovor na rat i stradanja kroz koja je prolazila Hrvatska. U projektu su sudjelovali naši plesači i brojni inozemni umjetnici, a radili smo s mladim međunarodnim koreografima. Trebala je to biti večer koja će plesnim jezikom govoriti o vremenu u kojem živimo. A onda se dogodio napad na Zagreb. Bila sam u baletnoj dvorani kada su joj rakete probile stakleni krov. Geleri su nas doslovno pokosili. Taj prizor: krv, strah, ljudi koji plaču, šok na licima plesača – to nikada neću zaboraviti. I danas se pitam otkud mi tada tolika prisebnost, jer sam u svemu tome ostala gotovo nevjerojatno mirna. Bila sam i sama ranjena, ali tek kada su svi ranjeni plesači bili zbrinuti, rekla sam bolničaru da bih i ja trebala u bolnicu. Pogledao me začuđeno i rekao: „Pa vi ste ranjeni, brzo u vozilo!“

Nas osamnaestero završilo je po zagrebačkim bolnicama. Odjednom smo postali neka vrsta simbola tog strašnog događaja. Stizala su nam pisma podrške iz cijelog svijeta: iz Amerike, Europe, od umjetnika, kazališta i potpuno nepoznatih ljudi. Svi su bili šokirani činjenicom da je granatirana jedna baletna dvorana, jedna kulturna institucija, civilni prostor umjetnosti. Ali ono čega se možda najviše sjećam jest nevjerojatan osjećaj zajedništva. Ljudi su dolazili u bolnice, donosili cvijeće, djeca su crtala za nas, donosile su se krunice, riječi podrške… Osjećala se povezanost cijele Hrvatske, neka snaga zajedničkog preživljavanja i obrane života usred ludila rata.

I da, plesači jesu navikli na bol, ozljede i disciplinu tijela, ali ne na gelere… i kao što si i sama rekla: ne ponovilo se nikada i nikome!

Više ste puta (ali kasnije, kad ste već pokorila Split) znala spomenuti da ste u Zagrebu dobro istesali zanat ravnateljice, ali da nije bilo lako. Uostalom i u to ste se bacil naglavačke u vrijeme kad ste na plesačkom vrhuncu i majka dvoje djece, ali bio je preveliki izazov  i – kao što reče u svojoj slobodarskoj maniri: „ako mi već netko mora biti šef, zašto ne bih to bila sama sebi?“ (H. Konsa, Extra, br. 227, 2006.) U Split ste došli kao zrela umjetnica spremnija za tu delikatnu poziciju moći (i nemoći). Pratila sam Vaš borbu za postavljanje splitskog Baleta, kvalitetnih plesača i primjerena repertoara, koja je, u sudaru sa stalnim suštinskim nerazumijevanjem i neprestanim banaliziranjem struke, znala poprimiti epske razmjere gnjeva (iskazivanog kako tjelesnom, tako i neobično žestokom verbalnom reakcijom). Npr. početkom 2004. najavili ste intendantu Štrljiću svoj otkaz nakon odluke o skidanju već dogovorene Šparemblekove premijere. Koji su trenuci, ili koje su Vam bitke bile najkritičnije u smislu ishoda?

U Zagrebu sam zaista ispekla zanat. Tada sam još uvijek bila aktivna balerina, plesala sam cijeli repertoar kao prvakinja Baleta, a paralelno vodila ansambl kao ravnateljica i to u ratnim okolnostima. Kada danas gledam na to vrijeme, ne mogu vjerovati da sam uspijevala istovremeno plesati, voditi sastanke, tražiti sponzore, organizirati repertoar i nositi svu težinu administracije i odgovornosti koju takva funkcija nosi. Zagreb me očvrsnuo i izgradio.

A u Split sam došla potpuno nesvjesna što me zapravo čeka. Grad sam obožavala, ali ga nikada prije nisam upoznala iznutra. Vrlo brzo sam shvatila da dolazim u sredinu u kojoj nije bilo ni dovoljno novca, ni ansambla kakav sam trebala, a često ni stvarnog interesa za ono što sam željela napraviti. Upravo tamo prvi put u životu susrela sam se i s depresijom. Borbe su bile svakodnevne: sa sustavom, s nezainteresiranošću, s mentalitetom, ali i s vječnim pitanjem financija. S intendantom Milanom Štrljićem često sam ulazila u sukobe jer sam se fanatično borila za ono zbog čega sam pristala doći u Split. Ako je cilj bio napraviti Labuđe jezero (naime on mi ga je sam postavio), onda se taj cilj morao i ostvariti. I uspjeli smo, samo zahvaljujući mojoj borbenosti. U moje vrijeme Split nije imao samo cjelovito Labuđe jezero nego i čitav niz velikih naslova klasičnog i suvremenog repertoara, brojnih zahtjevnih produkcija i vrhunskih domaćih i međunarodnih koreografa.

Danas, s velikim odmakom, svega se sjećam s nekom toplinom. Jedanaest sam godina bila ravnateljica i mnogi me i danas zovu „šefice“. Plesači, ljudi iz kazališta, tehničari – svi se i danas sa sjetom prisjećamo predstava, turneja i posebnog zajedništva koje smo tada imali. Iskreno vjerujem da je to bilo jedno renesansno razdoblje splitskog Baleta i ponosna sam što sam bila dio toga. Isto  tako znam da Split ne bih preživjela da prije toga nisam prošla sve ono što sam prošla u Zagrebu: rat, disciplinu, kazalište, životnu školu, odrastanje bez današnjih komfora i sve ono što me očeličilo kao čovjeka i umjetnicu. A posebno sam ponosna što sam na kraju, nakon svih tih godina, dobila i Nagradu Grada Splita. To mi je bila potvrda da ništa od te velike borbe ipak nije bilo uzalud.

Niz godina proveli ste na intenzivno trošenoj relaciji Zagreb-Split (i obrnuto); dugogodišnja ste članica međunarodnih žirija plesnih natjecanja. Po vlastitim riječima, umjetnica ste brzog pakiranja kojoj „sve stane u jednu torbu“ i „pravi kaubojski tip koji puni baterije na putu“. Ali u tom svom životnom horror vacui ste, kao pravi celebrity, vozili ženski rally – humanitarnu trku vozačica u škodama na Grobniku. Opisuju Vas i kao prvakinju ženstvenosti, koja dijeli osobna iskustva na temu ljubavi, obitelji i majčinstva, mode, održavanja zdravlja, forme i ljepote te zagovara makrobiotiku…  Bili ste gošća Salona Nedjeljnog jutarnjeg (2003.), gdje ste s Brankom Vukelićem i Tomislavom Horvatinčićem komentirali teme alimentacijskog fonda, ministarskih putovanja i Eurosonga, a kad ste povodom promocije časopisa Konji „na besprijekorno uređen travnjak zagrebačkog hipodroma ujahali na Concordeu i najavili početak programa, utihnula je brojna publika na tribinama obrubljenim upaljenim bakljama.“ (D.K. Večernji list, 9. lipnja 2006.) U jednom trenutku ste, uz sve obaveze i interese, najavili da biste se možda mogli baviti i konjima. Ima li kraja? Može li se smiriti onaj vrag Anite Berber s početka naše priče?

Na ovo pitanje sam se morala i nasmijati. Da, istina je, zaista me je bilo posvuda. Putovanja su oduvijek dio mog života i moj kufer je gotovo uvijek spreman. Voljela sam putovati odmalena, puno sam putovala i u tome iskreno uživala. I sva sreća da je tako, zar ne?

Plesala sam doslovno posvuda – na Palićkom jezeru, na teniskom terenu, po splitskoj rivi, vrelu Bosne, u Dioklecijanovim podrumima… plesala sam čak i na kranu, na dizalici… tko bi se svega sjetio! Zaista sam plesala svugdje i u svemu tome neizmjerno uživala. Kad se danas prisjećam svega toga, moram priznati da mi je pomalo nevjerojatno koliko sam energije imala i koliko sam različitih stvari stizala.

Pa ima li kraja? Očito ona rečenica o „vragu“ iz Anite Berber nije bila slučajna. Naravno, mislim to u pozitivnom smislu. Mislim da u meni jednostavno postoji neki nemir, neka životna energija i radoznalost koja mi nikada nije dala da mirno stojim na mjestu.

Znam da ste, posve obrnuto od mnogih na vodećim pozicijama, u bitke za spas i razinu profesije mobilizirali sve prijatelje, potezali privatne i profesionalne veze (od Zagreba do Sankt Petersburga), tražili sponzore i aktivirali cijelu mrežu podrške za ostvarenje profesionalnih projekata?

Kao što sam već rekla, svoj sam život u potpunosti posvetila plesu, umjetnosti i kazalištu. Ljudi s kojima sam radila nikada za mene nisu bili samo kolege – bili su moja druga obitelj. I upravo zato sam osjećala odgovornost da zajedno opstajemo, rastemo i stvaramo, bez obzira na okolnosti.

A okolnosti su, iskreno, vrlo često bile teške. Gotovo cijeli svoj profesionalni put susretala sam se s nedostatkom novca, osobito u ratnim i poratnim godinama, kada ga zaista nije bilo. No tada čovjek posegne za onim što ima, a ja sam imala ljude, prijateljstva, kontakte, uspomene i povjerenje koje sam godinama gradila. Školovanje na Akademiji Agripine Vaganove u tadašnjem Lenjingradu donijelo mi je ne samo vrhunsku edukaciju, nego i poznanstva s mnogim značajnim ljudima koji su mi kasnije u životu nesebično pomagali.

Iznova sam aktivirala sve svoje veze i prijateljstva, od Zagreba preko Sankt Peterburga, Amerike, Italije… tražila podršku, sponzore, pomoć i razumijevanje. Znala sam nazvati ljude i iskreno reći: „Nemam novca, ali imam ideju, imam ansambl i imam potrebu stvarati.“ Jer sam duboko vjerovala da ansambl može rasti samo ako u njemu kola energija različitih kultura, poetika i umjetničkih iskustava. Smatrala sam važnim graditi širok repertoar: od velikih klasičnih baleta do suvremenog plesa, kao i domaćih i stranih autora, a nisam zaboravljala ni naša nacionalna djela.

Nikada me nije bilo sram zamoliti za pomoć, pregovarati, tražiti povoljnije uvjete ili pokušati pronaći rješenje tamo gdje ga naizgled nije bilo. Nisam voljela primati poklone, uvijek sam željela da se tuđi rad i trud plate… ali sam znala improvizirati, snalaziti se i iz ničega stvarati mogućnosti. Danas, kada pogledam unatrag, mislim da me upravo to razdoblje najviše očvrsnulo i profesionalno oblikovalo. I u Zagrebu i u Splitu naučila sam da se uz vjeru, upornost i ljubav prema umjetnosti mogu ostvariti i oni projekti koji se u jednom trenutku čine potpuno nedostižnima.

Uz Split je najvidljivije vezan i Vaš pedagoški rad. Predajete pokret studentima glume na Umjetničkoj akademiji. No, zapravo ste već u Zagrebu 1990-ih zajedno sa Silvijom Hercigonja (Vašom prvom baletnom pedagoginjom, koja Vas je, prepoznavši talent i potencijale, dobro usmjerila i pripremila), otvorili baletni studio. U jednom razgovoru spominjete tu zajedničku pustolovinu i ideju da Silvija svoje veliko pedagoško iskustvo prenese na Vas.

Dakle, Silvija Hercigonja, ili kako smo je svi zvali – teta Silvija, bila je moj prvi plesni pedagog i osoba koja me, na neki način, usmjerila, odgojila i utkala u mene ljubav prema teatru. Ponekad imam osjećaj da sam od nje naslijedila i onu posebnu borbenost, ali i nevjerojatnu pozitivnu energiju koju je širila oko sebe.

Ne sjećam se više točno koje je to godine bilo, znam samo da sam tada bila prvakinja i ravnateljica Baleta HNK u Zagrebu. Imala sam i svoju djecu, Tina i Saru, puno obaveza i vrlo intenzivan život, ali duh mi nije dao mira. Željela sam iskoristiti Silvijino golemo znanje i iskustvo, ne samo za sebe nego i za svoje kolegice koje su se tada već polako pripremale za završetak plesačke karijere. Tako smo pokrenule plesni studio – jednu lijepu, zajedničku pustolovinu.

Studio je neko vrijeme vrlo lijepo živio, no ubrzo sam shvatila da mu se ne mogu posvetiti onako kako sam željela i kako je zasluživao. Morala sam priznati sebi da jednostavno nemam dovoljno vremena. Moje kolegice i danas uspješno rade taj posao u Zagrebu i okolici, a ja sam tada krenula nekim drugim putem. Upravo tada, dok sam bila ravnateljica Baleta u Splitu, otvorila se Akademija dramskih umjetnosti i pojavila potreba za profesorom scenskog pokreta. Više nisam aktivno plesala pa mi je, unatoč stalnom životu na relaciji Zagreb–Split, bilo nešto jednostavnije prihvatiti taj izazov. Tako sam počela raditi s mladim studentima glume, ne sluteći da će me taj put odvesti u dugogodišnji pedagoški rad koji i danas traje. I danas osjećam da je upravo taj pedagoški rad postao jedan od najvažnijih i najljepših nastavaka moga umjetničkog života.

Iako ste više puta izjavili da Vam tijelo daje upozoravajuće signale, i da ste se dosta naplesali, i dosta tableta protiv bolova popili (a bilo je tu i operacija), pripremajući 2012. ulogu Carabosse u splitskoj postavi Trnoružice priznali ste: „Ni s čim ne mogu usporediti onaj osjećaj kad se popnem na pozornicu, i kad doživim ovacije publike…“ (K. Šćavina, Gloria, 8. ožujka 2012.). Suvremeno plesno kazalište odbacilo je tradicionalna ograničenja na estetski modificirana mlada tijela; dapače, stariji, zreli izvođači znaju unijeti sasvim nove dimenzije izvedbenosti. Imate li još uvijek taj poriv za scenom?

Mislim da taj poriv nikada neće nestati iz mene. Jednostavno sam cijeli svoj život provela na sceni i scena je, na neki način, postala dio mene. Kad god osjetim da postoji mogućnost da joj se ponovno vratim, ja to poželim iskoristiti. Tako je bilo i s Carabossom u splitskoj Trnoružici. Unatoč boli, umoru i svim upozorenjima tijela, sama pomisao na izlazak na pozornicu i susret s publikom za mene ima neku posebnu, neusporedivu snagu. Doslovno uživam u svakom trenutku.

I danas, radeći sa studentima glume na zahtjevnim ispitnim izvedbama, često se dogodi da s njima nešto i otplešem. U tim trenucima shvatim koliko je ples još uvijek duboko u meni. Studenti se šale, nagovaraju me da im se pridružim, promatraju me s veseljem i znatiželjom, a ja zapravo osjećam koliko je istinita ona rečenica: „Jednom plesač – zauvijek plesač.“ Vjerujem da se pravi plesači s tom ljubavlju jednostavno rode, jer bez nje ne bi bilo moguće izdržati sav napor, disciplinu i odricanja koje ova umjetnost traži.

Slažem se da je suvremeno plesno kazalište odavno odbacilo stroga estetska ograničenja i ideal isključivo mladog tijela. Zreli izvođači sa sobom donose iskustvo, emociju i neku drugu vrstu scenske istine. Jedino je pitanje koliko tijelo još može pratiti ono što duša želi. Jer duša bi plesala uvijek, ali tijelo ponekad više ne sluša kao nekad. No, ne volim reći: „nikad“. Dokle god budem osjećala da mogu, možda ću se ponovno pojaviti na sceni. Taj poriv još uvijek postoji.

Na pitanje koje Vam je najljepše razdoblje u životu, 2004. odgovorili ste: „Sadašnjost je uvijek najljepša.“ Ostajete li pri tome?

Da, ostajem pri tome. Možda danas čak i više nego tada. Naravno da čovjek s godinama postane sentimentalan, da ga neke uspomene dirnu jače nego prije i da se ponekad uhvati kako živi u nekoj lijepoj slici prošlosti. Ali ja sam oduvijek nekako više pripadala sadašnjem trenutku. Uvijek me zanimalo što još mogu napraviti, koga mogu inspirirati, što još mogu doživjeti, naučiti, podijeliti.

I danas, unatoč svemu što sam prošla i privatno i profesionalno, osjećam da je život još uvijek pun izazova, ljepote i uzbuđenja. Imam svoju obitelj, svoje unuke, svoje studente, svoj teatar, putovanja, susrete, prijatelje, smijeh… I zato zaista vjerujem da je najljepše razdoblje ono koje upravo živimo. Jer dok god postoji strast, znatiželja i ljubav prema životu, sadašnjost ima smisao i ljepotu.

©Maja Đurinović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. svibnja 2026.