Foto: Saša Novković

Razgovarala: Iva Višak

30.4.2026. – „A minha alma é uma orquestra oculta; não sei que instrumentos tangem e rangem, cordas e harpas, timbales e tambores, no meu interior. Só me conheço como sinfonia.“  („Moja duša je skroviti, tajanstveni orkestar; ne znam koji instrumenti sviraju i stružu u meni, žice i harfe, timpani i bubnjevi. Poznajem sebe samo kao simfoniju.“) Fernando Pessoa

Guilherme Gameiro Alves, nacionalni prvak baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, dobitnik je Nagrade hrvatskog glumišta 2025. za izuzetna umjetnička ostvarenja. Nagrađen je za ulogu Klaudija u baletu Hamlet na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog i Camillea Saint-Saënsa u koreografiji i režiji Lea Mujića i produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Ova značajna nagrada bila je povod intervjuu koji se ubrzo pretvorio u razgovor o mnogobrojnim temama jer Guilhermeova razmišljanja granaju svako sljedeće pitanje i teme nisu vezane samo uz baletnu umjetnost kojoj je posvetio većinu svog života, i koja je njegova profesija, poziv i strast. Parafrazirajući citat Pessoe, ovaj je intervju omogućio tek djelić, natruhu, svega par taktova Gameiro Alves „simfonije”, ali bilo je zanimljivo razotkrivati što to skrovito bruji i zveči soto voce dok naš laureat priča o svom životu i svemu što priželjkuje u budućnosti.

Dobitnik ste Nagrade hrvatskog glumišta za ulogu Klaudija u baletu Hamlet koreografa Lea Mujića. Je li bilo drugačije pripremati se za ulogu u kojoj ste prvi put antagonist, punokrvni zlikovac?

Možda ne bih rekao da sam se prvi put susreo i pripremao za lik osebujnog karaktera, jer ulogu Karenjina sam također doživio kao vrlo kompleksni lik, ali da, ovo je prvi put da imam ulogu koja uistinu predstavlja onog koji čini zlo te tako pokreće radnju. U njegovom liku bilo mi je posebno zanimljivo istražiti postoji li ikakav dio koji traži oprost za počinjena (ne)djela, koji je predstavljen kroz solo varijaciju u crkvi u predstavi. Fizički gledano, to je vrlo teška i zahtjevna uloga, kao i sve uloge u baletima Lea Mujića u kojima sam plesao. Mujićeve kreacije dovode do emocionalnih i fizičkih ekstrema, te zahtijevaju neizmjernu količinu izdržljivosti, snage i plesne tehnike, no u isto vrijeme te uloge zahtijevaju i puno umjetničke vještine i kvalitete. To su sve razlozi zašto toliko uživam u njegovim koreografijama i ulogama koje kreira jer mi omoguće i daje određenu slobodu u stvaranju pojedinog lika. Takvim pristupom uspijevam unijeti svoje emocije i podijeliti ih s publikom na sceni. Zanimljivo je i izazovno kreirati lik s kojim se ne mogu poistovjetiti, poput Klaudija, gdje sam morao zaroniti u neki mračniji aspekt ljudske osobnosti. Možda sam kroz tu ulogu uspio izbaciti neke svoje frustracije (smijeh).

S obzirom na to da toliko surađujete s Mujićem i da ste plesali glavne uloge u svim njegovim najvećim naslovima, možete li još malo opisati suradnju s Mujićem?

Surađujem s njim otkad sam došao u Zagreb. Leo je taman koreografirao svoj prvi veliki narativni balet Ana Karenjina i odlučio da ću plesati Karenjina, što je ujedno bila i moja prava solo uloga na sceni HNK. S obzirom na to koliko dugo surađujemo, jako me dobro poznaje i daje mi određenu, a meni jako potrebnu, slobodu. Iako postoji koreografski i interpretativni okvir koji on nesmiljeno traži – jer Leo je vrlo jasan i precizan u onome što potražuje od plesača, ipak mi daje umjetničku slobodu unutar njegova plesnog vokabulara, koja onda dolazi do izražaja na sceni. Taj pristup mi se jako sviđa jer tako mogu dublje i više istraživati lik koji utjelovljujem. Moje iskustvo s Leom je da mi daje umjetničku, ali djelomično i tehničku slobodu jer mi dopušta da se okušam i u pokretima, koracima (npr. skokovima) koji mi naizgled ne idu, ali me vuku da ih isprobam i pokušam izvesti. Kroz takav način rada lik kojeg plešem postaje i moj jer unosim u tkivo uloge ne samo sebe kao plesača, nego i sebe kao osobu.

Možete li izdvojiti lik/ulogu u Mujićevim narativnim baletima koji Vam je bio najveći izazov i najveće zadovoljstvo izvoditi?

Da, uloga Karenjina je definitivno uloga koja mi je najviše prirasla srcu i koju sam nakon Zagreba nastavio izvoditi i u drugim zemljama koje su izvodile Mujićevu Anu Karenjinu na repertoaru. Ta uloga mi je važna jer je to bila i moja prva prava, glavna solistička uloga koja mi je pokrenula plesačku karijeru u tom smjeru. U kompaniji se promijenila percepcija kako me se doživljava kao plesača jer sam nakon te predstave počeo dobivati velike solističke uloge i počeli su me gledati na drugačiji način, da sam umjetnički i tehnički spreman za velike izazove. Jako volim ulogu Karenjina jer njegov karakter ima toliko slojeva i nijansi, nebrojeno oprečnih emocionalnih stanja, grubost i nježnost, rastrganost spram dužnosti i očekivanja društva. U knjizi on se doima kao vrlo staložen čovjek, a kroz Mujićevu koreografsku verziju pokazali smo svu turbulentnost tog lika, ispoljili smo njegov unutarnji emocionalni svijet na vidjelo. Čini mi se da je i to jedan od razloga zašto publika, gdje god sam izvodio tu ulogu, tako dobro i strastveno doživljava predstavu. Karenjin u Mujićevoj predstavi ima dosta momenata kad je sam na sceni i tu je stvoren prostor u kojem se prikazuje ta unutarnja borba i muka Karenjina, njegova zdvojnost oko osjećaja i dužnosti, žene i djeteta, izdaje, osude, utega i očekivanja društva. Ako se ne varam, tu ulogu plešem već jedanaest ili dvanaest godina, ali još uvijek imam osjećaj da imam nešto novo za dati.

Nagrade – jesu li motivacija za sljedeći rad ili uistinu nagrada za sav uloženi trud u pojedinu ulogu ili čak cijelu sezonu?

Prvo što bih naglasio je velika promjena specifikacije Nagrade hrvatskog glumišta, tj. donesena je odluka da je mogu dobiti i stranci. To je jako velika stvar za sve nas, jer u baletnom ansamblu je najveći broj stranaca te nosimo repertoar. Tako da mi je ova nagrada i s tog aspekta vrlo važna jer sam kao stranac dobio nagradu zemlje koju već jako dugo doživljavam kao svoju i koja mi predstavlja i obitelj i dom, te mi stvara osjećaj veće pripadnosti, većeg prihvaćanja, dobrodošlice te da se cijeni to što radim. Motivacija je svaka uloga koju dobiješ za otplesati, a nagrada je i pljesak publike, tako da nagrade puno više doživljavam kako izraz poštovanja, da se cijeni i prepoznaje ono što sam napravio.

Nagrade nisu samo još jedan kipić na polici?

Nisu sigurno, mada nisam siguran jesu li na polici (smijeh). Kada nagrada ima veze s nacionalnim, onda mi kao strancu to daje veću važnost i značaj. Tako nešto nije čest slučaj u inozemstvu i stvarno osjećam kako su me Zagreb i Hrvatsko narodno kazalište prihvatili, cijene me kao umjetnika. To nije nešto uobičajeno i ovdje osjećam ljubav i poštovanje publike za koju nastupam.

Zanimljivo mi je to što govorite, jer mi koji smo rođeni ovdje često prigovaramo kako se kultura ne cijeni dovoljno te imamo osjećaj da je kultura, kolokvijalno rečeno, „zadnja rupa na svirali”, pa je lijepo čuti drugačije viđenje situacije jer imate iskustvo rada u inozemstvu i kod nas.

Naravno, uvijek može biti bolje, ali ovdje postoji veliki interes za baletom. I to ne samo za Orašarom, sve baletne predstave su konstantno rasprodane. Postoji i interes medija (u obliku intervjua u novinama, na webu, nastupa na televiziji, itd.), a ako napravim poveznicu s Portugalom, situacija je neusporediva. Tamo postoji briga za kulturom i nasljeđem, ali balet kao dio toga nije eksponiran kao ovdje te ne postoji taj individualni interes za pojedinog umjetnika, plesača. Možda bih u zadnjih tridesetak godina mogao izdvojiti dvojicu koji su dobili određenu medijsku pažnju i priznanje. Naravno, ne znam kako je u pariškoj Operi ili u Londonu, jer to su planetarno poznata umjetnička središta, ali za veličinu Zagreba kao grada i s obzirom na broj stanovnika, mislim da smo jako dobro zastupljeni u kulturnom životu, i mislim da to isto mogu reći i Opera i Drama, jer su predstave većinom rasprodane po nekoliko mjeseci unaprijed.

Vi i Vaša supruga i naša baletna prvakinja Iva Višak Gameiro, novopečeni ste roditelji. Kako usklađujete izazove roditeljstva s ovim zahtjevnim poslom?

Mislim da u zadnje vrijeme više osjećam fizički izazov tog posla, pretpostavljam da je isto i za Ivu, jer imamo dijete, a Liam je dijete koje pršti od energije. Predivno je kad se vraćaš doma svom djetetu, ali istovremeno i fizički iscrpljujuće. Tu bih prvenstveno istaknuo kako je to iznimno zahtjevno i teško za majke, iako sam ja naravno vrlo aktivan i prisutan tata. Psihološki pritisak na poslu se nekako smanjio rođenjem djeteta. To ne znači da nam je posao postao manje važan, ali promijenila se životna perspektiva, prioriteti su drugačiji. Napetost, nervoza, uzbuđenje su naravno još uvijek prisutni, ali ne traju toliko dugo kao nekad, niti imaju takav intenzitet kao što su nekad imali u našim životima. Posao mi je iznimno važan jer sam u njemu većinu svog života, to je ogroman dio mog identiteta. Posebno bih istaknuo ovdje Ivu i koliko je bilo važno da se ona vrati u kazalište nakon rođenja Liama, da ne osjeća grižnju savjesti ili da se ne osjeća kao loša majka kad je osjetila trenutak da je spremna vratiti se baletu.
Ivi i meni, zbog uloga koje plešemo, posao uzima i oduzima puno vremena i energije, pa je često prisutan loš osjećaj što izbivaš puno od kuće, ali istovremeno, bitno je naći tu ravnotežu i ne osjećati krivnju. U početku smo se preispitivali jesmo li mi loši roditelji ako radimo puno, i mislim da je za mame to posebno težak moment, ali bitno je to sve prihvatiti kao dio uravnoteženog života jer mislim da bi zapostavljanje posla iznjedrilo ogromnu frustraciju s obzirom na to koliko posvećenosti i našeg života je uloženo, a i zbog činjenice što je naša profesija tako kratkog vijeka čak i u idealnim uvjetima. Uloga oca mi je toliko bitna da je naprosto sve drugo posljedično, nenamjerno palo u drugi plan jer mi je neizmjerno važno da Liam izraste u pozitivnoga mladog čovjeka.

Je li ponekad teško biti stalno glavna uloga u predstavama? Pronalazite li uzbuđenje i ushit još uvijek ili možda nakon nekog vremena postane zamorno?

Je, teško je (smijeh). Ali ne mogu se žaliti, jer ako želiš biti na toj poziciji moraš imati i tu vrstu ambicije. Ambicija ima cijenu (smijeh) kao i sve drugo u životu, ali da, zna biti poprilično naporno, fizički i psihički. Svaka nova uloga te stavlja u neku drugu poziciju: fizički, psihološki, emotivno, ali i tvoj živčani sustav drugačije reagira na svaku predstavu. Na primjer, bio sam apsolutno miran na premijeri Trnoružice iako je fizički zahtjevna uloga i predstava dugo traje. Često osjećam veću nervozu kada su klasične premijere jer te već i sam kostim ogoljuje, vidi se i najmanja tehnička pogreška i nosiš odgovornost glavne uloge. U Trnoružici prvi put plešem ulogu princa Florimunda i moje iskustvo je vrlo pozitivno, osjećao sam se ugodno prilikom rada na toj ulozi. Fizički je teška uloga, tehnički jako zahtjevna, puno više nego što sam mislio da će biti. Mogu reći da je ovo jedan od najtežih klasičnih baleta, iako sam u nekim predstavama imao više koreografije ili sam izvodio zahtjevnije korake, ali to što predstava dugo traje i što je najvažniji pas de deux na samom kraju predstave, oko 22:45, a ti moraš biti u svojoj naj-top formi, čini veliku razliku i daje na težini predstave. U glavi moraš biti maksimalno prisutan i koncentriran, iako ti tijelo daje signale da je možda vrijeme da odeš na spavanje. Bila mi je jako ugodna i lijepa suradnja s koreografom Paulom Chalmerom i njegovim asistentom Duiliom Ingraffiom, našim nekadašnjim dragim kolegom. Također sam vrlo zahvalan na njihovom povjerenju do samog kraja, jer sam imao poteškoće na generalnoj probi pred premijeru kada sam pomislio da možda nisam najbolji izbor za premijeru. Jaki grčevi u nogama i u tijelu onemogućavali su me da hodam, a kamoli plešem i to je bilo prvi put da mi se tako nešto dogodilo, da nisam imao kontrolu nad svojim tijelom. No Paul i Duilio su mi dali enormnu podršku, a to sam još osjetio i od svojih kolega i od balet-majstora koji su sa mnom radili.

Vjerujem da je pomalo zastrašujuće kada se izgubi kontrola nad tijelom, koja je doslovno sveprisutna u životu plesača. Kad se dogode ozlijede, postajemo li malo više ljudskiji, tj. počinjemo li tijelo shvaćati kao svog prijatelja te mijenja li se način kako plešemo nakon tog trenutka?

U svojoj dosadašnjoj plesačkoj karijeri imao sam najviše problema s koljenima (sveukupno četiri manje operacije) te s dva intervertebralna diska u donjem dijelu leđa prije dvije i pol godine. Godinama intenzivno radim s odličnim fizioterapeutom Ivanom Golubičekom i sada mi je tijelo u puno boljem stanju, pa ako se i dogode neki problemi, sve kraće traju i oporavak je brži. S godinama sam naučio kako stvarno raditi „sa svojim tijelom”. Na primjer, ovo što mi se dogodilo pred premijeru Trnoružice nije bila klasična ozljeda nego sam morao doslovno opustiti i smiriti svoje tijelo. Tu mi jako pomaže kroz razgovore moj prijatelj Alen Gotal, kolega koji je završio plesačku karijeru, ali koji jako dobro zna i razumije kroz što plesač prolazi, jer se često zanemaruje što um može napraviti, tj. koliko može pomoći, ali i odmoći. Tako da sam se pred premijeru smirio, kao da je bilo koji normalni dan s pozitivnim ishodom i sve je prošlo na najbolji mogući način.

Koliko je potrebno dodatnog vremena, dodatnih priprema kako bi tijelo bilo spremno za sve što trebate? Jer očito je da baletni class ne može biti dovoljan za sve ono što trebate odraditi u sezoni.

To se sve promijenilo dolaskom djeteta. Prije sam puno više išao u teretanu, no otkad nam se rodio Liam imam kod kuće i u baletnoj dvorani svoju malu teretanu sa svim potrebnim rekvizitima/spravama koje su mi potrebne da odradim trening. Na posao volim doći sat vremena prije classa i odraditi svoje vježbe. Ako je u pitanju class nakon predstave ili ako sam jako umoran, onda ne dolazim toliko ranije nego se samo fokusiram da si što jednostavnije zagrijem tijelo i posebno pazim na dijelove tijela s kojima inače imam problem. Prije sam odlazio rano ujutro u teretanu, ali sad ta jutra volim provoditi s Liamom. Također, čini mi se da je psihološka priprema ponekad i bitnija; rekao bih da sam sada puno mirniji nego u mladosti i ne dopuštam si da vanjske stvari imaju utjecaj na mene. Ne uspijeva svaki put, naravno, ali taj veći mir koji osjećam i na kojem aktivno radim pomaže mi da imam manje ozljeda.

Osjećate li se ponekad kao hired body? Susan Leigh Foster koristi taj frazem kako bi opisala plesače koji više nisu specijalizirani za samo jednu plesnu tehniku, kako je to nekad bilo, nego vladaju raznim tehnikama iz nužnosti zbog repertoara koji više nije isključivo klasičan. Koreografi se često služe eklektičnim plesnim vokabularom, a plesač, ili njegovo tijelo, mora biti spremno prebacivati se u drugačiji kȏd u furioznom tempu, ponekad u istom danu biti spreman otplesati vrlo klasičnu ulogu i zatim se prebaciti u sasvim drugačiji tip kretanja, tehnike i ekspresije.

Rekao bih da je najteži dio fizički izdržati kombinaciju klasičnog i modernog repertoara, pogotovo to više osjetiš kako stariš. Zna biti dosta teško naglo prijeći iz nekog modernog, suvremenog pokreta u klasičnu rolu, i osjećati bol u nenadanim, nepoznatim dijelovima tijela i mišića. Ali ponekad mi je jako zanimljiv taj prijelaz tijekom dana kada radiš na različitim plesnim tehnikama i što to sve donosi tvom tijelu te kako se tvoje tijelo adaptira na to. Ova sezona je stvarno bila zahtjevna s obzirom na opseg i raspon predstava koje smo odradili, a pritom još nije gotovo jer smo doslovno završili sa zadnjom predstavom Trnoružice i sljedeći dan je počela prva proba Othella. Jako sam sretan jer sam dosad, uz svu tu šarolikost uloga, plesao i premijere svih predstava ove sezone, a to me čini i ponosnim na obavljeni posao i trud. No, to stvarno oduzima puno energije. Puno je rada i kad si druga podjela, ali premijere donose to dodatno uzbuđenje i nervozu jer nemaš samo ti premijeru nego i svi oko tebe; oni isto nose sa sobom svoje uzbuđenje, svoju (pozitivnu) uznemirenost. Kolikogod se pripremaš na to, ne možeš ne biti pod tim utjecajem, a tijelo isto ima reakciju tog vala adrenalina koji nas zapljuskuje prije same premijere. Bila je ovo jako duga sezona, ali i jako posebna, jako lijepa – što zbog plesačkog izazova i uspjeha koje smo iskusili, ali i privatno zbog svega što nam Liam donosi u naš život.

Je li život baletnog prvaka spartanski život ili je moguće živjeti u dobroj ravnoteži odricanja i gušta?

Mislim da možeš imati ravnotežu u životu, ali naravno, postoje stvari koje si ne mogu dopustiti. Volio bih snowboardati, ali to za sobom povlači hrpu mogućih negativnih posljedica, a svaka, i najmanja ozljeda, u baletu znači vrijeme kojeg uvijek imaš premalo. Kad odem u mirovinu još ću biti u dobrim godinama i bit će puno takvih stvari koje ću tada moći puno bezbrižnije isprobati.

Kad smo na temi mirovine, jeste li razmišljali čime biste se željeli baviti u budućnosti kad završi baletna karijera? To je još daleko, jer ste i dalje u najboljim plesačkim godinama i mnogo toga Vas još čeka, ali pokazali ste se kao jako dobar baletni majstor – Rizumu Tanaka i Yuho Yoshioka osvojili su Grand Prix Slavenska pod Vašim mentorstvom, i organizirali ste nekoliko baletnih gala-projekata u inozemstvu. Što Vas najviše zanima?

To je bio jedan lijepi period kad su me kolege Rizumu i Yuho pitali da radim s njima, kao i Seth Clark, koji je osvojio brončanu medalju na tom istom natjecanju. Rad sa svima njima bio je odličan, ali na kraju tog procesa sam bio malo depresivan (smijeh) jer sam shvatio da još nije došlo vrijeme da budem „na drugoj strani dvorane”, osjetio sam da nisam još ni blizu kraja plesačke priče i da još nije vrijeme da radim takav posao. Isti slučaj je s gala-projektima. Organizirao sam npr. galu u Veneciji, pod pokroviteljstvom La Fondazione Giovani Leoni ETS koja promiče znanstvena istraživanja i rehabilitaciju djece oboljele od cerebralne paralize. Guardando le stelle je ime tog događaja te je stvarno i bio takav doživljaj jer su nastupile najveće zvijezde baleta, poput Nicolette Manni i Timofeja Andrarijašenka, koji su nedavno nastupili u Zagrebu u Trnoružici. To je bio vrlo uspješan projekt, ali sam na toj gali i plesao, pa mi je kombinacija organizacije tako opsežnog događaja i nastupa bila naporna. No, i natjecanje i gala su mi bila jako dobra iskustva.

Kad prestanem plesati, to jesu neke od mogućnosti za daljnji rad, ali također ostavljam prostor da se počnem baviti nečim sasvim novim, u čemu se još nisam okušao. Balet ima tu jednu okrutnu crtu: počinješ jako rano sa školovanjem, odlučuješ se vrlo rano za profesiju, donosiš ozbiljnu odluku za koju možda i nisi skroz spreman u tom razdoblju svog života, vrlo rano postaješ svjestan da to nije profesija kojom ćeš se baviti cijeli život i da ćeš i u najboljem slučaju (bez ozljeda) rano završiti svoju karijeru. Rekao bih da je s te psihološke strane balet pomalo destruktivan. Ali naučiš vidjeti i dobre strane tog poziva i uživati u svim radostima koje ti pruža, mada znam da će moment odvajanja od scene biti težak. Zato sam i osjetio da još nije vrijeme da postanem balet-majstor, da krenem s podučavanjem, jer je kod mene zov scene još uvijek jak i prisutan. Volio bih upisati neki studij, jer kad sam bio mlad nisam imao afiniteta za školu, posebno teoretske predmete, pa bih se volio okušati u tome.

Zašto ste upisali baletnu školu u zemlji koja je toliko prepoznatljiva po nogometu?

Zapravo sam na početku paralelno igrao nogomet i išao u baletnu školu (smijeh). Moj stariji brat krenuo je u baletnu školu. Išao je na plivanje i preporučili su mu da zbog zdravlja, zbog debljine i uspravnog držanja upiše baletnu školu, te je na kraju završio kao profesionalni baletni plesač. Ja sam gledao cijeli taj proces školovanja i njegov put te mi se balet jako dopao. Također, moj tata je muzičar, bubnjar, te sam od najranijih dana gledao pozornicu, gledao razne nastupe i mislim da sam se zapravo zaljubio u sam čin nastupa, taj performativni dio. Bio sam više talentiran za balet nego za glazbu i zapravo sam se u nekom trenutku zaljubio u balet. No, imao sam velike krize tijekom školovanja, zbog učitelja koji nisu dobro utjecali na mene i na moju motivaciju i čak sam poželio prestati s baletom. No sa šesnaest, sedamnaest godina otišao sam na audiciju u Zürich, na baletnu akademiju, a za to su zaslužne dvije osobe: moj brat i moj kolega Tomislav Petranović koji me zna od moje dvanaeste godine jer je u tom periodu živio i plesao u Portugalu. Tomislav je vidio potencijal u meni i potaknuo me da nastavim sa školovanjem, preporučio mi je da nastavim školovanje u Münchenu ili u Zürichu. Otišao sam u Zürich, položio audiciju, dobio stipendiju od Fundaçāo Calouste Gulbenkian za prvu godinu studija i život mi se totalno promijenio. Stipendija je također bila važan moment jer inače ne bih mogao studirati. Iako sam imao normalan, lijep život u Portugalu, bez te financijske potpore ne bih mogao studirati u Zürichu jer je tamo školovanje dosta skupo. U Zürichu sam naučio totalno drugačiji princip i sustav školovanja; nije bilo važno koliko si talentiran ili koliko možeš nagrada osvojiti za školu, nego se cijenio rad i bilo je važno koliko si spreman raditi. Tamo sam pronašao svoju disciplinu i motivaciju pod mentorstvom profesora Olivera Matza koji mi je nakon dvije godine akademije rekao da sam spreman za audicije za profesionalni angažman. Zbog mog pristupa radu i ponašanju dobio sam pismo preporuke od Akademije te su mi bili plaćeni svi troškovi putovanja za sve audicije na koje sam odlazio. Akademija u Zürichu bila je uistinu posebno mjesto za mene jer sam do tada gajio negativnu percepciju o školi, ali nakon vremena provedenog tamo moje gledište i pristup školovanju se totalno promijenilo te mi akademija čak ponekad i nedostaje.

U hrvatskim plesnim školama već dulje vrijeme sve više nedostaje djece, a oduvijek je bio slabiji interes dječaka. Kakva je situacija u Portugalu? Možete li možda prokomentirati postoji li nekakav zazor od toga da se dječaci upisuju u baletne škole?

U Portugalu ima jako puno dječaka koji pohađaju baletnu školu. U moje doba je bilo nešto manje, ali npr. ovo ljeto otišao sam pogledati završni razred u kojem je bilo dvanaest mladića. Naravno, ne mogu govoriti u ime svih, ali moje iskustvo je izvrsno jer imam fantastičnu obitelj koja mi je oduvijek pružala puno podrške. I moja mama i moj tata. Cijela naša obitelj je ponosna što smo brat i ja plesači. Ono što mi se čini kao važna razlika jest što se u Portugalu vidi kvalitetna projekcija ove profesije, dok se u Hrvatskoj to ne vidi. Smatram da ima premalo hrvatskih plesača koji aktivno plešu i koji bi poslužili kao uzor djeci i mladim plesačima. Ako obitelj nema predrasude, normalno je da se pita ima li u toj profesiji (kvalitetne) budućnosti, i s toga gledališta mogu razumjeti što roditelji možda nevoljko upisuju djecu u plesne škole. U razdoblju od moje 6. do 9. godine, kada sam paralelno išao na nogomet i balet, ne mogu reći da su me vršnjaci maltretirali zbog toga što idem na balet, nego im naprosto nije bilo jasno zašto idem tamo, bilo im je neobično, ali nikad me nisu ismijavali zbog toga. Jako volim nogomet i jako volim balet, jedno ne isključuje drugo, ali fizički nisam mogao raditi oboje. Možda bih malo bolje financijski prošao da sam odabrao nogomet (smijeh), oduvijek sam ga volio igrati i uživao sam u fizičkom aspektu nogometa, samo sam za balet bio talentiraniji. Mislim da bi situacija bila bolja kad bi imali više domaćih istaknutijih muških plesača poput Tomislava Petranovića. Usporedbe radi, u Njemačkoj postoji puno mogućnosti za posao, bilo da si baletni ili suvremeni plesač, a to sigurno pozitivno utječe na roditelje, pod uvjetom da ne gaje druge predrasude vezane uz balet i ples. O društvenim predrasudama, što ljudi misle i koji su im stavovi glede plesa i baleta, ne mogu govoriti jer premalo znam o tome.

Samo ću reći: Iva. Niste se upoznali u Zürichu, iako ste oboje tamo studirali.

Nismo se sreli tamo jer smo studirali u različito vrijeme. Imamo jako puno zajedničkih prijatelja, poznanika, a upoznala je moju mamu i mog brata prije nego što je uopće znala da postojim (smijeh). Nakon što smo se upoznali, naša priča krenula je u fast forward tempu, jer vezu smo započeli 2010., a vjenčali smo se 2011., kada sam imao 21 godinu.

Kako je raditi sa svojom životnom partnericom, koje su prednosti, a koje mane?

Rekao bih da to prvenstveno ovisi od para do para i kakvu vezu imate. Kad plešemo zajedno, proces može biti teži jer plešeš i radiš sa svojom najbliskijom osobom i u komunikaciji nemaš nikakav filter, izgovaraš stvari vrlo direktno i ne paziš na način kako si nešto rekao jer ni s čime ne dovodiš u pitanje vaš odnos – ljubav je aksiomatska. Ali zato magija koja se dogodi na sceni je neopisiva, pogotovo ako postoji ljubavni odnos u ulogama koje plešemo, postane vrlo emocionalno već u momentu kad nam se susretnu pogledi. Što se tiče naše veze, mislim da smo imali dodatnu sreću jer smo oboje paralelno umjetnički rasli, a to je bitno ako postoji ambicija za napredovanjem prema solističkom rangu. To što smo zajedno napredovali istim tempom za nas je stvorilo super ravnotežu i mogu razumjeti da može biti vrlo izazovno biti u paru koji ne ostvaruje „uspjeh” paralelno te da mogu nastati tenzije i frustracije čak i kad je u odnosu puno ljubavi. To se događa i u obiteljima koje nemaju veze s našom profesijom. Iva i ja uistinu dijelimo trenutke sreće, potpore i razumijevanja. Ali da, ponekad je teško jer smo oboje premoreni u isto vrijeme, a kad si umoran nemaš baš puno strpljenja za razne stvari, ali bez obzira na to, mislim da imamo vrlo kvalitetan petnaestogodišnji brak i da imamo vrlo zdravu vezu.

Nedostaje li Vam Portugal? Što je Vaš saudade?

Nedostaje mi moja obitelj. Otišao sam iz Portugala tako davno, kad sam imao šesnaest, sedamnaest godina, bio sam jako mlad i zapravo sam odrastao i sazrijevao izvan Portugala. Moja obitelj mi nedostaje i svi oni kojih više nema jer više ne postoji vrijeme koje možeš provesti s njima. Naravno, Portugal je predivna zemlja, pogotovo kada tamo odeš na odmor, ali više od grada ili nekog mjesta možda mi najviše nedostaje jezik, zvuk mog jezika. Sada već puno bolje pričam hrvatski, ali još uvijek ga prevodim u svojoj glavi, a kad sam doma, u Portugalu, ne misliš više dok pričaš i slušaš, sve jednostavno razumiješ. Saudade… kako uopće prevesti, objasniti značenje te riječi… Rekao bih da mi nedostaje i hrana jer hranu vežem također uz obitelj, okus hrane koja je obilježila moje djetinjstvo. Kada sam kuham, volim dodati začine ili pripremiti hranu na način koji će možda okusom dozvati neko sjećanje.

Postoji li neka uloga koju još priželjkujete otplesati?

Postoji jedna uloga koju sam oduvijek volio i priželjkivao, a to je Onjegin. Pogotovo Onjegin kojeg je koreografirao John Cranko. To je prekrasan balet kojeg obožavam još od djetinjstva, ali također mi je lijepa verzija Onjegina Valentine Turcu. Volim sve uloge koje sam radio u baletima Lea Mujića i Valentine Turcu, puno su mi značile, te mogu reći da priželjkujem nove suradnje s njima. Upravo počinjemo s pripremama Othella s Valentinom u kojoj imam ulogu Othella. Volio bih i ponovo raditi nešto novo s Leom. Ima puno baleta koje bih volio otplesati, ali ako pričamo o ulozi koju još nisam otplesao, onda je to definitivno Onjegin. Također, volio bih otplesati ulogu Basilia u Don Quijoteu. I naravno: sve što ću u budućnosti plesati sa svojom suprugom bit će čista uživancija. Iva ima ulogu Desdemone u nadolazećem Othellu i s uzbuđenjem čekam cijeli proces jer me zanima kako ćemo kreirati taj odnos. Bit će zanimljivo izraziti i te mračne kutke, pogotovo jer uvijek dijelimo naše iskustvo međusobno i dajemo si feedback.

Za kraj, što biste poručili malom Guilhermeu iz današnje perspektive?

Što bih rekao malom Guilhermeu? Rekao bih mu samo da se smiri. Da ne treba biti tak’ nervozan… jer je sve lakše kad si miran. Ne moraš i ne možeš uvijek biti miran, ali kad nađeš taj poseban unutarnji mir, to je jako zdravo mjesto za biti, dobro sidro za život koji te okružuje.

©Iva Višak, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. travnja 2026.