Piše: Branka Primorac

8.4.2026. – Kad netko poput glumice Dare Vukić premine u stotoj, a 1998. u prigodnom razgovoru uz pedeset godina na sceni u intervju s Goranom Pelaićem spomene plejadu glumaca i redatelja s kojima je dijelio scenu, povijest hrvatske dramske umjetnosti 20. stoljeća pruži se na dlanu. Bile su to sve teatarske veličine: Vika Podgorska, Tito Strozzi, Bojan Stupica, Marko Fotez, Zdravka Krstulović, Asja Kisjić, Zoja Odak, Tomislav Tanhofer, Josip Genda, Boris Dvornik… Viku Podgorsku upoznala je još vrlo mlada, za svoga prvoga glumačkog angažmana u rodnom Karlovcu. Prisjetila se kako je Vika morala u mirovinu sa 55 godina jer je tako tada nalagao zakon. Dara, koja je svoju zadnju ulogu odigrala sa 99 godina, zgrozila se nad tom činjenicom, rekavši otprilike ovako: „Glumci ne bi trebali ići u mirovinu ni sa 65 jer za njih uvijek ima posla i kad su mladi i kad su stari”.

Kad je mlada Karlovčanka u sezoni 1953/’54. došla u splitski HNK, nije bila jedina nova snaga. U grad pod Marjanom dolazili su glumci odasvud: iz Mostara, Osijeka, Sarajeva, većinom bez akademske naobrazbe. Splitski teatar ih je trebao sve. Došla je i glumica Dina Dožić s diplomom glumačke škole Tita Strozzija. Iako su svi bili u statusu glumca, respekt prema njezinoj diplomi bio je velik. Postepeno je talent pokazao koliko je tko stvoren biti glumcem.

U to vrijeme Tanhofer je spremao Sofoklovu Antigonu dok je Tito Strozzi režirao Krležinu dramu U agoniji. U obje je glavne uloge, Antigonu i Lauru, igrala diva splitskog teatra Maria Danira. Došljakinja Dara, iako nije imala akademsku naobrazbu, brzo je dostigla Daniru. Vrlo mlada i talentirana, odmah je započela niz velikih uloga. Tumačila je naslovnu rolu u Tanhoferovoj Antigoni na Peristilu, najpoznatijoj splitskoj ambijentalnoj pozornici, potom Ofeliju u Hamletu, Rosu u Tetoviranoj ruži, Grušenjku u Braći Karamazovima te Silviju u Zločinu na kozjem otoku. Ukratko, tijekom pedesetih i šezdesetih godina igrala je u gotovo svakoj predstavi postavljenoj na sceni HNK Split. Talent je potvrđen u predstavama koje se pamte: Zatočenik Altone i Povratk Filipa Latinovicza u režiji Tita Strozzija, Marat-Sadea u režiji Bojana Stupice, Skupa i Dunda Maroja u režiji Marka Foteza, kao i u mnogim drugima.

Dara Vukić bila je i ostala glumica čije su ime i umjetnički rad trajno obilježili kazališnu scenu Splita i hrvatsko glumište. Bila je umjetnica rijetke mudrosti, snage i skromnosti, i glumica, kako je napisala Lada Martinac,  koja je: „ispunjavala ponosom svaki novi kazališni naraštaj“ i koja je duboko vjerovala da se živo kazalište uvijek rađa iznova. Njezino iskustvo nije bilo teret, nego oslonac; nikad prepreka znatiželji nego poticaj za nove „eksperimente“, kako ih je sama nazivala. Od vremena kad je prvi put 1953. zaigrala u predstavi Inspektor se vraća, ostala je pouzdana, nenametljiva te snažno uporište ansambla i u kasnijim desetljećima.

Za ulogu Antigone u Antigona, kraljica u Tebi 1981. godine nagrađena je nagradom Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, a bila je i dobitnica Nagrade Grada Splita za životno djelo, grada u čijem je kazalištu ostvarila karijeru dužu od šezdeset godina. Cijeli svoj glumački vijek provela je na sceni, nikad ne izgubivši ono najvažnije – živu prisutnost. „Ona to ne radi, ne pravi, ona jednostavno jest“, zapisano je o njoj, i upravo je ta unutarnja transformacija činila Daru Vukić glumicom koju se vidi, sluša i pamti.

Ona nije bila samo glumica za daske koje život znače; njezino izražajno lice i talent za sve izvedbene dramske umjetnosti vodili su je bezbroj puta na film i televiziju. Bila je angažirana za najpoznatije kultne televizijske serije kao što su iz 1972. Prosjaci i sinovi autora Ivana Raosa i redatelja Antuna Vrdoljaka, i 1980. za 3. epizodu Marušićeva i Smojina Velog mista, te za, kažu, naš najbolji sitcom Bitange i princeze 2008., autora i redatelja Gorana Kulenovića.

Prvi put je na filmskom platnu zaigrala ulogu tajnice u remek-djelu Vatroslava Mimice Prometej s otoka Viševice 1964. sa 38 godina, a zadnji put ulogu babe u 99. u filmu Koke, redatelja i scenarista Igora Jelinovića. Nije imala sreću dočekati premijeru zakazanu za 31. siječnja 2026. u Rotterdamu – umrla je devet dana prije prikazivanja filma u kojem je igrala zadnju filmsku ulogu.

Oprostimo se od legendarne dramske prvakinje njezinim odgovorom na pitanje novinara 1998. godine o tome što bi ponovila nakon svega doživljenog i proživljenog. Kaže: „Mislite li na to da li bih opet bila glumica? Pa naravno! Vjerojatno sam negdje i u prošlom životu bila isto. Mislim da je to sreća, tko zna tko je koga izabrao, gluma mene ili ja glumu. Ali lijepo je prošlo. Ma nije prošlo. Još traje!”

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. travnja 2026.