Piše: Branka Primorac
15.3.2026. – Tahir Mujičić preminuo je u nedjelju, 22. veljače 2026. godine, a još istu večer zažarile su se društvene mreže. Tužna se vijest brzo proširila, javljali su se prijatelji, znanci i suradnici iz različitih umjetničkih područja, koja su sva kao rijetko kod koga živjela u Tahirovu liku: dramski pisac, pisac za djecu, pjesnik, prozaist, scenarist, redatelj, scenograf, kostimograf, lutkar, kazališni i filmski djelatnik, kazališni kritičar, karikaturist, urednik… Svatko ponaosob imao je potrebu iz svog kuta podsjetiti kakav je umjetnik napustio svijet, ali i kakav je bio čovjek, veseljak koji se volio družiti uz kavu i piće ne samo iz razbibrige nego i zbog razmjene mišljenja, dogovora zainteresiranih kreativaca oko različitih kreativnih platformi. Tako književnik Boris Domagoj Biletić ne pamti „kada ga nije nasmijan dočekao i otvoreno susreo taj svestrani pisac i stvaralac“, a Sarajlija Mile Stojić, koji je pisao pogovor jednoj njegovoj knjizi, pamti druženja u Zagrebu i na Hvaru „uz vino i mudre beside“. Književna kritičarka Jadranka Pintarić pak naglašava: „Uvijek i u svemu bio je ponajprije hodajući teatar, ali shvaćen kao život sam“. Novinski naslovi na web-stranicama brzo su poentirali Mujičića kao „svestranog genija hrvatske pozornice i pisane riječi“ te „jednog od posljednjih istinskih ‘renesansnih ljudi’ hrvatske kulture“.
Kad je riječ o Mujičićevu stvaralačkom putu, njegovim iskoracima iz omiljena dramskog tla (najpoznatiji je mjuzikl O’Kaj – mnogo puta izvođena pučka veselica), prvo u poeziju pa najzad i u prozu, književni kritičar Strahimir Primorac u Forumu 10-12/2012 u povodu izlaska njegova prvog romana Budi Hamlet, pane Hamlete!, (za koji je dobio T-portalovu nagradu), piše: „Nikako se ne može kazati da mu je ovo prvi iskorak s dramskog terena u neko sasvim novo literarno područje, u drugi književni rod. Podsjetit ću: afirmaciju je stekao kao dramski autor (njegov opus broji 42 teksta), najprije u statusu ‘pisca u množini’ (to „kolektivno autorstvo“ ostvareno je u raznim kombinacijama: činio je trojac sa Senkerom i Škrabeom, pa dvojac – jednom sa Senkerom, drugi put s Mrduljašem), a dio dramskog opusa ostvario je i kao samostalan autor. Međutim, 1994. godine u tom njegovu teatarskom svijetu odjednom se našao Kokot u vinu, zbirka pjesama, koja pak nije ostala samo spisateljski hir ili prigodan izlet u poeziju.
Od tada Mujičić je naime objavio čak devet poetskih zbirki stvorivši zanimljiv pjesnički svijet zasnovan na poetici ludizma. Stoga bi autorov „napad“ i na treći književni rod (epika/proza) valjalo gledati u svjetlu njegova nastojanja da, s jedne strane, potvrdi svoj stvaralački status (izlazak iz koautorske pozicije i samostalan nastup), pri čemu se po prirodi stvari najprije bila nametnula lirika, i da, s druge strane, iskuša sve tipove mogućega književnog izražavanja i tako osvoji njegov totalitet. Pri tome valja reći da se kroz sva tri tipa izražavanja konstantno provlače neke ključne karakteristike Mujičićeva stvaralaštva koje ga, uzete skupa, čine samosvojnim, posebnim glasom, pa onda i prepoznatljivim: pojedine teme (npr. politika i erotika), kreativno poigravanje jezikom, ironijski odmak, isticanje komičnoga.“
Zagrepčanin po rođenju, porijeklom iz BiH, imao je mnoge nepresušne talente i veliku radnu energiju. U svemu čega se prihvatio ostavio je trag visoke estetike. Službena biografija mnoge je iznenadila opsegom i raznovrsnošću, jer rijetka je književna niša u kojoj se Tahir nije okušao. Bio je idealist, elokventan i glasan, zafrkant i zabavljač s darom za komično, kako u druženju oko stola tako i u pisanju u tišini, u disciplini koja se manje cijeni a koja traži inteligentan humor kakvog nedostaje u našoj književnosti. I sam je o tome govorio u intervjuima. Duhovitost je bila njegova alfa i omega čak i kad je izmišljao vlastite pseudonime, od kojih su neki Tahigo Mrmull ili npr. Tachomil Mouhnička (ovaj potonji za potrebe češkog čitateljstva).
Diplomant komparativne književnosti i jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Mujičić radio je u Vjesnikovoj izdavačkoj kući, a obnašao je i dužnost direktora Egmonta Hrvatska. Poslije gašenja Vjesnikove press-agencije (VPA) 2004. u statusu je slobodnog umjetnika. Osnivač je kazališta Trešnja, suosnivač kultnih glumačkih družina poput Histriona, kazališnih družina HPK-Hvar, Malik Tintilinić, Lec Manipuli, Ad HOC, Teatra za po doma i UHLOD-a. U vrijeme kada je bio umjetnički direktor Zagreb filma zaslužan je i za povratak kultnoga animiranog serijala Profesor Baltazar. Međunarodni dječji festival Šibenik nije mogao bez njegove kreativne potpore i snage. Njegovu multitaletiranost potvrđuje i članstvo u različitim domaćim i inozemnim strukovnim organizacijama: DHK-u (kao književnik), HDDU-u (kao redatelj), ULUPUH-u (kao kostimograf, scenograf i lutkar) te PEN-u, ITI-ju, UNIMA-i i ASIFA-i. A pisao je i kazališnu kritiku u periodici (TLO, Studentski list i Telegram), surađivao s Hrvatskom televizijom kao urednik emisija o kazalištu i scenarist.
Tahir Mujičić vrlo pažljivo odnosio se prema svojem djelu. Pobrinuo se da sve što je vrijedno napisao ostane zapamćeno u povijesti hrvatske književnosti. Tako se, uz ovdje spomenuta ključna djela, u Hrvatskoj enciklopediji mogu naći uredno nanizani naslovi po godinama i vrstama, sve što je napisao od 1973. do 2025. godine.
Doživio je da mu godinu prije smrti iziđe drugi svezak priča posvećenih zagrebačkim kinima Malo manji romani ili još o filmovima i kinima (izd. V.B.Z.). Bilo mu je važno da iziđe taj drugi svezak kojim taj zafrkant i organizator pred možda slućeni odlazak poziva prijatelje da se okupe, napišu priče o svim nestalim kinima i nastave što je on započeo. Mudro i korisno izazvani pisci. Neka te, Tahire!
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. ožujka 2026.