Piše: Vesna M. Muhoberac

19.12.2025. – August Cilić, hrvatski glumac, komičar i redatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu nije završio glumačku školu jer tad nije postojala, tako da mu je pozornica bila škola. Rodio se u Vrapču 1891, pučku školu završio je u Stenjevcu, gimnaziju je počeo pohađati u Zagrebu. Neki se povjesničari i teatrolozi ne mogu složiti oko činjenice kad zapravo počinje Cilićeva umjetnička karijera. U jednome biografsko-anegdotskom raportu pronalazimo anegdotu kako su u Vrapče, koje je nekad bilo mjesto prilično daleko od Zagreba, u koje se odlazilo na izlet fijakerom, 1895. godine, simbolično, upravo one godine kad se otvara nova zgrada HNK-a, došla cirkuska kola s troje putujućih artista. Otac, majka i mali sin na vrhuncu su večeri skupa nastupali u živoj slici Genoveva. Međutim, mali se glumac iznenada razbolio, a kako se mali Gustl stalno vrtio oko glumačkih kola, ne zna se je li to bio poziv ili dječja radoznalost, glumci su ga posudili a da nisu rekli njegovoj majci Tereziji. Glumački debut zadivio je sve pa tako i žandare, koji su ga trebali spasiti. I zato su ga samo vratili majci s nastupa kod pekara Vrančića, bez kazni putujućim glumcima. Ipak, ta dječja glumačka epizoda nije mogla promijeniti godinu sama početka glumačkoga djelovanja – službeno se ono obilježava od 1909., kad je kao osamnaestogodišnjak statirao u HNK-u.

Još 1907. nastupio je Cilić na amaterskoj pozornici u Hrvatskom sokolu, na zabavi na kojoj se davao Zagorkin skeč Nespretni ljubavnik i u toj ga je ulozi prvi put vidio poznati glumac HNK-a Franjo Sotošek koji ga je poslao u nauk ondašnjem velikom komičaru Vaclavu Antonu u kojega je sat bio 1 forint i kojemu se pokazao „potpuno bohemski zahvalnim“ ostavši mu 8 forinti dužan. Cilić je napustio Antonov komplicirani način učenja koji svojim metodama iziskuje puno strpljenja. Sa šesnaest godina Cilić nastupa u diletantskim društvima, a već sa osamnaest napušta svoj dom i priključuje se putujućoj glumačkoj družini. U svom je životu putujućega glumca prošao sve hrvatske krajeve, ali i Sloveniju, Bugarsku, Mađarsku i dio Italije, igrajući heroje i ljubavnike, danju lijepeći plakate, a prvi je pljesak publike dobio u aktovki Miš, dok je najpoznatija Cilićeva predstava tada Schöncherov Zavičaj.

Cilić se glumeći u putujućim družinama nadao zagrebačkoj velikoj pozornici na kojoj je povremeno, kao i Viktor Bek i Zvonimir Rogoz, nastupao kao statist. Kako je imao interni sporazum sa šefom statista Kornicerom, on ga je za pola Cilićeva honorara koji mu je prema dogovoru davao – od 6 forinta davao mu je 3, protežirao u nekim predstavama. Međutim, unatoč povremenom statiranju, kao i radu u putujućoj glumačkoj trupi, morao se vratiti roditeljima u Vrapče jer se trupa raspala, tako da je financijski oslabljen morao raditi i u zagrebačkoj Tvornici koža u Novoj Vesi i kod jednoga brusara.

Od 1912. putuje kao član glumačke družine poznatoga glumca Mike Stojkovića nekoliko godina od mjesta do mjesta utvrđujući osnove glumačkog umijeća i proživljavajući različite peripetije. Godine 1914. gotovo je bio angažiran u jednom sarajevskom kazalištu, ali je zbog atentata na austrijskog princa i početka rata i mobilizacije u Zagreb krenuo pješice, pa opet pješice u Sloveniju gdje ga je lijepo dočekao Ivan Cankar, ali nastavio je dalje i iscrpljen se našao u Trstu u bolnici, nakon čega je pješice pošao u Rijeku. Na Kantridi ga je angažirao atleta Marijan Matijević. Cilić je u pauzama govorio Preradovićevu poeziju i izvodio duhovita sola. Nije se predavao, sam je puno učio i čitao i javio se, uz preporuku, Andri Mitroviću kako bi ga zaposlio u novoosnovanome stalnome Gradskom varaždinskom kazalištu, što se pokazalo, nakon anegdotalnoga početnog razgovora, kao pun pogodak i za njega i za kazalište: angažirali su ga kao komičara, plesača i pjevača (iako note nije poznavao). U Varaždinu je ostao sedam godina kao redatelj i kao glumac, a režirao je Molièreova Škrtca, u kojemu je glumio, kao i u komedijama Umišljeni bolesnik i Georges Dandin, komediji koju je prvi u Europi, i to u zatvoru, preveo Fran Krsto Frankopan. U to vrijeme gostuje i u HNK-u u Zagrebu s Dubrovačkom trilogijom i Protekcijom. Svoju je sedmu godinu u Varaždinu završio, jer su se počeli susretati s financijskim problemima, gostovanjem u zagrebačkome Music-hallu s varaždinskom operetom. Iako operetu kao žanr nije obožavao, cijeli je lipanj 1922. svakodnevno igrao Fallovu Stambulsku ružu, cijeli srpanj svaki dan Stolzov Ples u sreću, a svaku večer nakon toga, u 23 sata,  započinjao je varijete-kabaret.

Kad se Varaždinsko kazalište zbog financijskih poteškoća zatvorilo, vraća se konačno i stalno u Zagreb, ali prvo nastupa tri godine na zagrebačkim kabaretnim pozornicama. Objeručke su ga prihvatili u kabaretu, a u Zagrebu je tad i vladala izvrsna klima za kabaret. Cilić je nastupao u novome kabaretu Šperzekser (voditelji i redatelji Đuro Prejac i Tito Strozzi). Preoteo ga je Klub-kabaret Ace Biničkog i on im je učinio krcatim svaku izvedbu. Jedan je nastup zbog mogućega Cilićeva angažmana došao pogledati i ravnatelj drame HNK-a Branko Gavella sa suprugom, pjevačicom Zlatom Gjungjenac i ni on nije mogao odoljeti Cilićevu šarmu i glumi, navodno je morao izići u hodnik kako bi se smirio od smijeha. Gavella ga je predložio HNK-u za angažman koji je ipak čekao godinu dana, ali je, zanimljivo, na samu Novu godinu 1924. uskočio u glavnu ulogu u Umišljenom bolesniku umjesto Dragutina Freudenreicha koji je naglo bio spriječen, a Gavella se sjetio da je Cilić komediju režirao i glumio u Varaždinu. Iako je uskočio u zadnji tren, iz fijakera ušao u šminkernicu i iz nje na scenu, doživio je ogroman uspjeh. Kad je Cilić na poziv Branka Gavelle 1925. prešao u HNK donio je na zagrebačku pozornicu novi tip komike s elementima ekspresionističke groteske, nekada preširoka zamaha i s oštrinom karikature, ali uvijek s notom humanizma. 

Pravi je ispit bila ipak uloga Krojača u Ettlingerovoj komediji Knjiga za pritužbe koju je prije njega također igrao Freudenreich i od te je sezone 1924/1925. bio angažiran u HNK-u 35 godina. Prva uloga s kojom se predstavio publici nakon profesionalnoga angažmana bila je u Calderonovoj Gospođi đavolici, koju je režirao Ivo Raić. Kritika je pisala o „novom originalnome komičaru“ i već se tom ulogom afirmirao i proslavio. Slijedila je jedna od najznačajnijih predstava u povijesti zagrebačkoga kazališta, kako navode povjesničari kazališta, Diogeneš, u kojoj je otkrio još jedan svoj poseban glumački segment, zagrebačku kajkavštinu. I ta ga je uloga kelnera Antona Medobuza u režiji Branka Gavelle odredila, obilježila njegov profesionalni početak i upravo je tom ulogom, ponovno u Gavellinoj režiji, obilježio svoj pedesetogodišnji jubilej.

Još je nešto bilo bitno za Cilićevu karijeru, 1923. otvoreno je kazalište u Tuškancu, druga scena HNK-a na kojoj su se igrale komedije i operete, a intendant Vladimir Treščec i direktor drame Milan Begović shvatili su da bi Cilić bio idealan kao zabavljač koji glumi na visokoj umjetničkoj razini. Tako je odigrao i Švejka u njemačkoj dramatizaciji Hašekovih Doživljaja dobrog vojaka Švejka koju je Begović preveo. Predstava je doživjela pravi trijumf, a Cilić je Begoviću i prije premijere rekao da će dostići 100 izvedbi, na što se on nasmijao; čak su se dogovorili za tantijeme ako predstava bude doživjela više od 40 repriza (odigrana je 92 puta). Nakon što direktor drame postaje 1930. Ivo Rajić, odlučuje se za Molièreova Škrtca, koji je i režirao i s Cilićem u glavnoj ulozi postigao trijumf. „Tek Harpagon otkrio nam je bogatu ljestvicu umjetničkih Cilićevih mogućnosti, otkrio nam glumca duboke inteligencije, smionog kreatora, neiscrpnog talenta. Cilić se u Harpagonu sav predaje svojoj umjetničkoj viziji – to više nije gluma, naučeno uživljavanje u tuđu ličnost – to je samostalno stvaranje, najveći ideal glumačkog zvanja.“ (Josip Horvath, Jutarnji list, 23. listopada 1930.) Puno je puta Cilić znao reći da ne voli plitki teatar; volio je ozbiljnu komiku Molièrea, Hašeka, Gogolja.

(Pročitajte sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. prosinca 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija