15.11.2025. – Žiri za balet u sastavu Davor Schopf, Lidija Mila-Milovac i Mladen Mordej Vučković dodijelio je ovogodišnju nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje Almiri Osmanović.

Nacionalna prvakinja Almira Osmanović puna je tri i pol desetljeća bila aktivna u hrvatskom baletu. Možda bi bolje bilo reći hiperaktivna. Jedna je od naših najboljih klasičnih balerina; otplesala je opsežan klasični, moderni i nacionalni repertoar; u ranoj mladosti plesala je i u predstavama Malog kazališta – današnjeg kazališta Trešnja; a kad je odrasla nastupala je i u koreodramama, filmovima i televizijskim dramama; grijala je dvije stolice baletnih ravnateljica.

Rođena je 1958. godine u Bijeljini. Školovala se u Zagrebu, u baletnom studiju tete Silvije Hercigonje pri Malom kazalištu, a usavršavala u Akademskoj koreografskoj školi Agripine Vaganove u Lenjingradu gdje je diplomirala u razredu Ljudmile Safranove. Članica zagrebačkog Baleta postala je 1977., solistica od 1979., a nakon povratka iz Lenjingrada postaje prvakinja Baleta HNK-a. Prva je baletna umjetnica koja je ponijela titulu nacionalne prvakinje.

Nagrade je nisu zaobišle. Mnogo ih je. Osvojila je zlatnu plaketu i Grand Prix na 1. jugoslavenskom baletnom natjecanju u Novom Sadu, prvu nagradu za umjetničko ostvarenje na Jugoslavenskom baletnom biennalu u Ljubljani, posebnu nagradu za lik Anite Berber na Smotri vojvođanskih kazališta u Novom Sadu, jedinstvenu nagradu za umjetnički dojam na 4. međunarodnom natjecanju baletnih umjetnika u Osaki, Nagradu sedam sekretara SKOJ-a, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu Swanilde u baletu Coppelia 1995., i nagradu Ana Roje za ulogu u baletu Balade… koje donosi vjetar 1999. Nema sumnje da joj je večerašnja nagrada najdraža u životu.

Publika pamti galeriju njezinih uloga, ali se ne može odlučiti koju istaknuti na prvo mjesto: Gamzati u Bajaderi ili Odettu i Odiliju u Labuđem jezeru; Giselle ili Coppeliju; naslovne uloge u baletima Romeo i Julija, Trnoružica, Pepeljuga i Dom Bernarde Albe; ili one koje nisu naslovne ali su isto od presudne važnosti, poput Vile šećera u Orašaru, Đavolice u Đavlu u selu, Djevojke u Licitarskom srcu, Quitri u Don Quijoteu. Da je ne stavi na prvo mjesto nije mogao ni jedan iz plejade istaknutih koreografa s kojima je surađivala, od Pije i Pina Mlakara, Ivice Sertića, Franje Horvata, Waclawa Orlikowskog, Dinka Bogdanića.

U modernom repertoaru temperamentno je prošla plesnim kazalištem Milka Šparembleka, ostavivši vehementan trag u baletima Pjesme ljubavi i smrti, Carmina Krležiana, Čudesni mandarin i Johannes Faust passion. Kao i u Kraljevu koreografa Drage Boldina te Kentauru XII i Carmen koreografa Miljenka Vikića. Ponajveći trag zasigurno u Baladama… koje donosi vjetar… Vasca Wellenkampa, u čudesnoj poetici portugalske fado pjesme. Upravo karakterni plesni fah sa snažnom izražajnošću tijela i pokreta, sugestivnim rukama, mimikom lica i odgovarajućim pogledom – nekad strelovitim, a ponekad milim – ponajviše obilježava umjetnost Almire Osmanović.

Njezina karijera tekla je glatko, u stalnom usponu i prirodnim je putem došla do vrhunca. Uvijek je držala konce u svojim rukama što je poželjno i u karijeri, a još više u uredu baletne ravnateljice. U dva je mandata, od 1994. do 2002. godine bila ravnateljica Baleta HNK-a u Zagrebu, a zatim do 2012. ravnateljica Baleta HNK-a u Splitu. U Splitu je između ostaloga, repertoar obogatila s prvi put postavljenim cjelovitim Labuđim jezerom i hrvatskom praizvedbom Grka Zorbe. U Zagrebu je doživjela ono što ni jedan baletni ravnatelj na svijetu ne bi trebao – raketni napad na središte Zagreba, u svibnju 1995. godine. Uoči završne etape Domovinskog rata za obranu i oslobođenje, granata je pogodila baletnu dvoranu i ranila petnaestoro plesača, petinu ansambla HNK-a, od prvaka, koreografa i baletnog majstora do plesača u ansamblu. I sama ozljeđena, dijelila je sudbinu svojih kolega te je uspješno privela kraju veliki međunardoni projekt dvanaest nacionalnih kazališnih kuća i baletnih trupa srednje Europe Donau Ballett koji se pripremao baš u vrijeme napada.

Velika prirodna nadarenost činila je njezin ples lakim i očaravajućim, u kanonu vrhunske klasične tehnike i izvan njega, u bujicama pokreta što ih donosi moderan balet. Temperamenta joj ni danas ne nedostaje što bismo mogli čuti i vidjeti za koji trenutak. Almira Osmanović snažnom se individualnošću i osebujnošću izdvaja u korpusu hrvatske baletne umjetnosti. Nadamo se da žiriju neće zamjeriti, njoj posvećen, pomalo neobičan ton službenog obrazloženja Nagrade za svekoliko umjetničko ostvarenje. Živjela!

©Izvor: www.hddu.hr, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. studenog 2025.