Piše: Zlatko Vidačković, na fotografiji Takuya Sumitomo (Leone Glembay), Guilherme Gameiro Alves (Ignjat Glembay), Milka Hribar (Irena Danielli Glembay)

Baleti hrvatskih narodnih kazališta – poput onih u Zagrebu, Splitu i Rijeci – već se godinama oslanjaju na značajan broj stranih plesača, što je vidljivo u gotovo svim sezonama posljednjeg desetljeća. Ovo ne samo da oblikuje estetski i repertoarni karakter predstava, već otvara šira pitanja o ulozi domaćih umjetnika, kulturnoj politici te mogućnostima razvoja nacionalnog plesačkog kadra. Pitanje “Tko pleše za Hrvatsku?” postaje, u tom kontekstu, i pitanje o tome tko – i na koji način – reprezentira hrvatski identitet na baletnoj sceni.

Jedan od temeljnih razloga za ovakvu situaciju jest ograničenost obrazovne i profesionalne infrastrukture. Hrvatska, poput drugih manjih država, nema dovoljan broj institucija koje bi sustavno obrazovale baletne plesače od rane do profesionalne dobi. Prema Sečaku, zemlje poput Hrvatske teško mogu održati stabilan sustav baletnog obrazovanja, što mlade plesače često potiče na odlazak u inozemstvo. Istodobno, domaće institucije sve češće posežu za već formiranim inozemnim umjetnicima. Tako se stvara začarani krug u kojem domaći plesači imaju sve manje prostora za razvoj, dok nacionalni ansambli sve više ovise o uvoznom kadru.

Većina stranih plesača dolazi kao tehnički potpuno formirani izvođači, spremni za najzahtjevnije uloge. Njihova prisutnost smanjuje pritisak na institucije da razvijaju dugoročne programe za domaće plesače, što dodatno produbljuje ovisnost o vanjskim izvorima. U tom kontekstu, prisutnost stranaca nije nužno rezultat kulturne politike, već dio strategije održavanja visoke umjetničke razine, osobito s obzirom na kompetitivnost suvremenog baletnog tržišta. Ipak, takav pristup ima i svoju cijenu: domaći plesači nerijetko ostaju na margini, a publika se sve rjeđe može identificirati s izvođačima na sceni.

Dodatnu složenost ovoj slici donosi povijesna komponenta. Kulturni transferi i prisutnost stranih umjetnika u regiji imaju dugu tradiciju. Milin opisuje kako su ruski, ukrajinski i drugi istočnoeuropski umjetnici već tijekom 20. stoljeća igrali ključnu ulogu u razvoju baletne scene na prostoru bivše Jugoslavije. Njihovo znanje i iskustvo bili su presudni za osnivanje i održavanje profesionalnih ansambala, uključujući i one u Hrvatskoj. I nakon osamostaljenja, ta se praksa nastavila, no bez paralelnog ulaganja u domaće kadrove. Na simboličkoj razini, pitanje ostaje: može li (i treba li) strana osoba reprezentirati nacionalnu kulturu na pozornici, osobito kada je riječ o državnim, javno financiranim institucijama? Odgovor je svakako pozitivan, što dokazuje niz umjetnika koji su igrali glavne uloge u nacionalnim baletima, a neki od njih postali su i nacionalni prvaci, od Ilira Kernija do Takuye Sumitomoa.

Nasuprot tome, narodna plesna scena u Hrvatskoj nudi drugačiju perspektivu. Ansambl LADO, jedini profesionalni folklorni ansambl u zemlji, zapošljava isključivo domaće plesače, često s izraženim regionalnim identitetima. To je rezultat jasne misije – očuvanja i prezentacije hrvatske folklorne baštine – ali i institucionalne strategije koja daje prednost lokalnim izvođačima. Uspješan model Lada pokazuje da je moguće graditi izvrsnost i reprezentativnost bez ovisnosti o stranim umjetnicima. Postavlja se pitanje zašto slična situacija ne postoji i u nacionalnim baletnim kućama, koje također nose nacionalni predznak. O tome ćemo nastojati pronaći odgovore kroz ovaj feljton.

Ovaj fenomen nije ograničen samo na Hrvatsku. I druge zemlje slične veličine i kulturnih resursa – poput Slovenije i Sjeverne Makedonije – suočavaju se s istim izazovima. Petkovski i Latifić u svojim analizama prikazuju kako su i u tim državama institucionalne i umjetničke politike često u kontradikciji s idejom nacionalne reprezentacije. Neke institucije pokušavaju uspostaviti ravnotežu putem kvota, natječaja i stipendijskih programa za lokalne umjetnike – modeli koji bi mogli poslužiti i Hrvatskoj kao inspiracija za reformu.

U tom kontekstu, posebno vrijedi istaknuti pozitivan primjer Baletnog studija Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, obnovljenog 2024., koji radi na otkrivanju i odgoju mladih baletnih talenata. Riječ je o edukativnom programu koji ne samo da prenosi tehničke i scenske vještine, već i aktivno uključuje učenike u repertoar HNK-a. Time se osigurava rana profesionalna socijalizacija mladih plesača i kontakt s institucionalnom scenom, što je rijetkost i u mnogo većim europskim sredinama. Iako Baletni studio ne može u potpunosti nadomjestiti nedostatak sveučilišnog obrazovanja, njegova uloga u održavanju kontinuiteta domaće plesne scene je neupitna.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu ističe da je pokrenulo Baletni studio kao stratešku inicijativu za osnaživanje domaćeg baletnog kadra. Cilj programa jest omogućiti mladim plesačima, osobito polaznicima i diplomantima baletnih škola, dodatno usavršavanje u područjima koja su nedovoljno zastupljena u formalnom obrazovanju. Studio je zamišljen kao most između školovanja i profesionalnog angažmana, nudeći priliku za stjecanje scenskog iskustva i rad u realnim uvjetima ansambla HNK-a. Program traje do tri godine i prima najviše pet perspektivnih polaznika. Voditelj studija je nacionalni prvak Tomislav Petranović, koji mladim plesačima prenosi znanja stečena u međunarodnoj karijeri. Polaznici aktivno sudjeluju u repertoaru kazališta i surađuju s istaknutim pedagozima. Projekt je dio šireg plana HNK-a za revitalizaciju domaće baletne scene, koji uključuje i stipendiranje učenika te zapošljavanje hrvatskih plesača. Trenutni članovi studija, Vera Kreitmeyer i Vito Križnjak, predstavljaju prve primjere nove generacije plesača koja se razvija unutar ove inicijative. Studio tako postaje važna točka povezivanja obrazovanja, scene i kulturne politike.

U konačnici, pitanje “Tko pleše za Hrvatsku?” ne traži jednostavan odgovor. Dominacija inozemnih plesača u nacionalnim baletnim ansamblima reflektira širi kontekst – od ulaganja u domaće obrazovanje i zapošljavanje, preko ujednačavanja kriterija kulturne reprezentacije, do sve izraženije globalizacije umjetničkog tržišta. Ako želimo da hrvatska baletna scena uistinu reprezentira nacionalni identitet – ne samo estetski, već i kadrovski – potrebne su sustavne promjene. Tek uz dugoročnu viziju, političku volju i ulaganje u domaće ljude moguće je stvoriti održivu i reprezentativnu scenu u 21. stoljeću.

©Zlatko Vidačković, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. rujna 2025.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije
iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti. Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora.