Piše: Vesna M. Muhoberac

12.9.2025. – Dujšina je izgled predodredio za glumca; bio je lijep, visok, markantan, skladnih crta lica, uvijek elegantan, tako da su ga oduvijek pratile obožavateljice, a imao je i divan glas – navode se „bogate modulacije Dujšinova baritona“. Međutim, nije se odmah počeo baviti kazalištem. Naime, nakon gimnazije, koju je završio u Splitu 1911. godine, a u koji su se obitelj, majka Judita i otac Stjepan, učitelj iz Zadra preselili, i u kojemu prvi put u pučkoj školi glumi u školskoj božićnoj predstavi, ali i prekida školovanje u petom razredu klasične gimnazije, upisuje slikarsku školu i dokoličari, nakon čega ipak završava realnu gimnaziju, okušao se u novinarstvu kraće vrijeme surađujući u Supilovu Novom listu u Rijeci, a onda u Milanu, na očev nagovor, upisuje studij na glasovitoj trgovačkoj akademiji Università Commerciale Bocconi. U godini početka Prvoga svjetskoga rata u Grazu studira filozofiju, ali se vraća u Split i zapošljava kao knjigovođa i korespondent.

Mobiliziran je i ratne je godine proveo u Boki kotorskoj, od 1916. do 1918., a nakon što je demobiliziran u činu poručnika i zapovjednika Igala, 1919. godine dolazi u Zagreb. Ta je godina, čini se prema svemu, bila presudna za Dujšina. Naime, te godine upoznaje svoju buduću suprugu, a osim prava upisuje i glumu u tek utemeljenoj Državnoj glumačkoj školi Branka Gavelle (profesori su mu, uz Gavellu, Strozzi, Milan Sachs, Stjepan Ivšić, Vladimir Nazor, Slavko Ježić….) koju završava 1922. godine, prekida studij prava, a stalnim članom Drame HNK u Zagrebu postaje već 1. kolovoza 1921. glumeći Andreja u Gavellinoj režiji Krležine Golgote umjesto oboljeloga prvaka Ive Raića. Dujšinu je Stanislavski – ne zna se točno zašto se za njega odlučio, vidjevši predstavu poklonio svoju sliku s posvetom: „Milom drugu u umjetnosti Dujšinu od razdraganog do dubina duše.“ Međutim, unatoč svim je pohvalama na početku glumačkoga života živio siromašno, pa čak piše molbu intendantu Benešiću moleći novčanu pomoć, nastupa istovremeno i u cabaretu Kasino, a liječi se i od početne tuberkuloze.

U cijeloj svojoj impresivnoj karijeri ostvaruje cijeli niz značajnih uloga različitih profila, od mladih ljubavnika do velikih karakternih uloga u dramskim, ali i u operetnim, opernim (W. A. Mozart, Otmica iz saraja), pa i baletnim predstavama (L. Delibes, Kopelija). U to je vrijeme posebnu pozornost publike i kritike privlačio glumački par Vika Podgorska i Dubravko Dujšin, a sama Vika Podgorska, piše Lucija Ljubić u svojoj knjizi Od prijestupnice do umjetnice, navodi: „Duško smo ga zvali. Prvi put sam vidjela Dubravka Dujšina u Kulundžićevoj Ponoći. Vrlo visok, mršav, malo nespretan, izražajnih očiju i s dvije suvišne ruke i dvije suvišne noge. No već 1928. stao je uz bok svojih slavnih kolega. Od doktora Križovca, Marka Barića, Hasanage, Antonija i bezbroj drugih likova, od uloge do uloge penjao se vrhuncu. Priroda ga je obdarila svime da što prije postigne svoj cilj. Uz talent poklonila mu je impozantnu pojavu, prekrasan tembr glasa, savršenu dikciju i poznavanje jezika. Tako je uz iznimni intelekt i fizičkim izgledom osvajao svakog tko ga je gledao…“

Bio je ravnatelj Drame HNK-a od 1937. do 1939, ali brzo odstupa jer su kolege, uključujući njegovu stalnu partnericu Viku Podgorsku, manipulirani Belom Krležom, bijesnom što nije dobila očekivanu ulogu, potpisali peticiju protiv njega i on napušta HNK, ali uskoro im je oprostio i vratio se. Radio je i kao redatelj u HNK-u, prvi put 1931. režirajući Majku Božju od Kamenitih vrata, a s promjenjivim je uspjehom u sljedećih petnaest godina uprizorio deset predstava (Euripid, L. Pirandello, Begović, Racine, E. Scribe….). Za potrebe HNK-a preveo je više tekstova talijanskih dramatičara (L. Pirandello, C. Goldoni, S. Pugliese, C. Meano i dr.), a prevodio je i prozu (A. Moravia, Pirandello). Svoje glumačko iskustvo prenosio je mladima radeći kao nastavnik i predavač u predratnim i poratnim glumačkim školama.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 12. rujna 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija