Piše: Vesna M. Muhoberac

8.5.2025. – Jedan od najkarizmatičnijih hrvatskih glumaca srednje generacije, dramski umjetnik, u glumačkoj mladosti enfant terrible, Željko Vukmirica Vuk napustio nas je iznenada, 3. svibnja 2025., kao jedan od onih ljudi za koje smo mislili da neće nikad otići, jer su snažni u tijelu, glavi i umu i imaju još toliko kazališnih ideja koje sad nitko više ne može realizirati, barem ne može na tako kreativan i drukčiji način. Vuk je zračio posebnom životnom i glumačkom energijom, sugestivan i uvjerljiv, s iskorakom u neki drugi, paralelni umjetnički svijet, često je kršio životna i kazališna (ne)napisana pravila, i uvijek bio svoj.

Nakon moždanoga udara prije nekoliko godina, promijenio je životne navike i odlučio ploviti morima, kako nam je rekao u jednome gotovo slučajnome susretu ispred HNK-a, pa smo se smijali oko toga gdje ćemo se naći na morskim prostranstvima i dugo ozbiljno pregovarali, jer uopće nije bilo upitno da se negdje na valovima nećemo sresti. A more i brod su nas povezivali i u kazališnome smislu. Prvi sam put vidjela Vuka kad je došao na Dubrovačke ljetne igre kao dvadesetogodišnjak, talentirani akademac o kojemu su svi govorili i glumio u Krležinu i Parovu Kristoforu Kolumbu koji je od 1973. do 1975. plovio s posadom-glumcima, Bobanom-kapetanom, Šovagovićem-alter egom i publikom oko Lokruma, a vukao ga je remorker jer svoj pogon Santa Maria nije imala. Danas je u turističke svrhe sve postalo moguće, a tad je jedrenjak rekonstruiran i od nekadašnjega disco kluba u Rijeci dubrovačkoj nastajala je nova morska pozornica koja će nas voditi na neko novo kopno. „Moje misli nisu kružnice, ja mislim u tangentama.“ Gledale smo Mićo i ja sve probe i sve izvedbe posvećene glumačke-pjevačke ekipe, Ibrica Jusić, Davor Rocco i Drago Mlinarec na gitarama su s prove jedrenjaka izvodili danas antologijske pjesme, a Kolumbo je po dolasku u Porat visio na jarbolu-križu, zaboravljen i gotovo prezren, dok su gledatelji-putnici pili vino, jeli sarđele, kupovali suvenire s broda koje je osmislila Marija Maca Žarak, kao i otkačene kostime glumačke ekipe. Čuo se Bobanov: „Laž narode, sve je to laž“, ali to nitko više nije obadao.

Vuk je bio u toj ekipi tjelesno iznimno spremnih i spretnih glumaca mlađe i srednje generacije koji su potpuno slijedili Parovu ideju tjelesnoga teatra koju je usavršio u SAD-u, a prvi je put u Hrvatskoj primijenio 1971. u predstavi Život Eduarda II, kralja Engleske, na Lovrjencu za vrijeme intendanture naše mame Fani Muhoberac i u prijevodu Trude Stamać i Ante Stamaća. Bespoštedno su se glumci penjali na jarbole motreći novo kopno, utrčavali u štivu i istrčavali iz nje, trčali po brodu, pjevali korski, sinkronizirano izvodili koreografske zamisli Ivice Boban, tada profesorice pokreta na Akademiji, sa zastavama, fiksirajući publiku koju su pogledom, riječju i pokretom uvodili u teatarsku čaroliju.

Željko Vukmirica sve je mogao izvesti, pravi glumac, histrion, iznimne pojavnosti, izvrsno je pjevao, svirao niz instrumenata, plesao, bio vrlo spretan i strastven u glumi i kad je bio Niko, Pijero, Vlaho od 1974. do 1979. u Držićevu, Juvančićevu i Račićevu Dundu Maroju na Držićevoj i Bunićevoj poljani i kad je s Darkom Srićom i Mladenom Vasaryjem u Revelinu ispred Eugènea Ionesca koji je 1974. sa ženom i kćeri došao posjetiti Grad i Igre i pogledati njihovu predstavu izveo antologijske Pozdrave, Improvizacija I. i II. temeljene na nekoliko stranica njegova teksta, a koje je režirala Ivica Boban kao njihov glumački diplomski ispit na Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost. S tom su predstavom gostovali u nizu gradova u Hrvatskoj i svijetu i postigli gotovo planetaran uspjeh, strastveni, sposobni, talentirani, izvrsni. I Ionesco je bio oduševljen te divne večeri u Gradu. „Ja još sam zelen ko zelena trava i luda sam glava, luckasta glava….“ dugo se pamtilo, čak su neki i počeli vježbati akustičnu gitaru kako bi mogli svirati i pjevati kao oni. Pardon, oprostite, jeste li večerali, / ne, ali kupit’ ću mlijeka i pola kruha / ja bih pojeo vuka, onako bez noža / kad živiš od zraka stanji se koža / Živjeti od zraka bilo bi sjajno / živjeti u zraku poput slobodnih ptica / a saznati koliko stotica u hiljadu stane / dohvatit’ se konačno neke zelene grane…. (Mlinarec)

S Darkom Srićom, Verom Zimom i Mladenom Vasaryjem (koji su tim redom odlazili s ovoga svijeta) glumio je Vuk na Igrama i u Krležinim Baladama Petrice Kerempuha koje je režirao Rade Šerbedžija, njihov profesor na Akademiji. Predstavu su postavili 1976. oko Orlandova stupa, a svi oni, multitalentirani, poigravali su se riječima, gestom, smislom, preuzimajući instrumente, a onda je nestala struja, a mladi su glumci nastavili maestralno glumiti kao da se ništa ne događa. Balade je Vukmirica uglazbio za kontrabas, harmoniku i gitaru kao prigorsku glazbu: „Tri fertala na cušpajz celu noč je brundal bajs…“, kostime je kreirala Ika Škomrlj, scenograf je bio Mladen Domaš, a igrali su je u zagrebačkome Teatru &TD od sezone 1975/’76.

Publika mu je vjerovala i kad je u Kneževu dvoru 1977. na Igrama, mlad i zgodan, u Parovoj režiji i u kostimima Ingrid Begović zavodio iznimnu Jasnu Ančić u Matkovićevu Heraklu. Marulićeva, Maroevićeva i Carićeva Judita u kojoj je također Vukmirica glumio došla je na Igre 1980. sa Splitskoga ljeta, igrali su na Gundulićevoj poljani, pred Sponzom, ispred Kneževa dvora, a Vuk je iste te godine u Gradu izveo svoju monodramu Povijest moje gluposti koju smo moja sestra blizanka Mićo i ja jedne lijepe večeri dovele i na zagrebački Filozofski fakultet, u jednu od dvorana, među studente koji su oduševljeno pratili Vukove glumačke bravure, improvizacije, komedijski nerv, glumačku energiju, kontaktirajući neposredno s njim iz publike, što je Vukmirica bravurozno standupovski inicirao. Ova je autorska monodrama u Teatru Exit izvedena više od tisuću puta.

„O prvom susretu s profesorima na Akademiji pisao sam u monodrami Povijest moje gluposti. Mnogi su se prepoznali, neki i naljutili. Ta je monodrama napisana u trenutku kad sam shvatio da ista ekipa drži konce u rukama i ne dopušta slobodu govora, nastupanja. Kažu –  može, izvoli, govori što hoćeš, ali ne možeš naći pozornicu gdje ćeš to govoriti. Predstavu koja je odigrana više od tisuću puta ne igram u svom gradu jer isti ljudi koji su žarili i palili onda, to rade i danas. U Francuskoj bih dobio orden časti predsjednika Republike jer oni smatraju da je sve što se igra više od 500 puta od državnog interesa.“

Možda je zbog te oštre kritike postao i ostao glumački vuk samotnjak, nisu mu nudili poslove, angažmane, projekte, držali su ga neobičnim, sklonim ekscesima, previše izravnim. Kao da su ga zaobilazile i nagrade. Za drugu je svoju monodramu, Mr. Single, koja govori o posljedicama prve monodrame i u kojoj istražuje zvuk kojemu se uvijek vraćao, ipak dobio nagradu struke, i ništa više.

Balade je Vukmirica proučavao od svojih studentskih dana, a poslije je i dalje pokušavao istraživati Krležinu motivaciju za pisanje tih tridesetih godina prošloga stoljeća, kao i glazbu koja se tada puštala i slušala na radiju i koja mu je mogla biti predložak. U jednoj mi je prepisci, kad smo surađivali u kazališnome projektu za gimnazijalce, napisao da mu je balada Stric vujc bila ključna za promjenu mišljenja o odnosima Krleže i jazz glazbe. Govorio je o Krleži kao o mladome intelektualcu modernoga svjetonazora koji sluša na Radio Zagrebu Ellingtona, Grappellija, Reinhardta i kako je u, prema njegovu mišljenju, glavnoj Krležinoj baladi, Petrica i galženjaki, postavljena osnovna nota cijelih Balada, galgenhumor. Pisao je kako Krleža u toj pjesmi u stihovima „Smude, cafute, kaj vam je teca / zežgala lice kakti pereca / glas posluhnète kajkavskog jazbeca!“ i „Kervavo nam je telo Veronikin Robec, / vre svira v trombentu tovalruš kmet / Matijaš Gobec“ trubu čuje kao osamljeni, sarkastični i tužni glas iz naroda, i da je struktura cijelog teksta u strukturi jazz sola na trubi. Tvrdio je i da se afrička tradicija govorenja poetske strukture uz bubnjeve, preko koje je došlo do pojave rapa kao urbane forme socijalnog bunta, poklapa do kraja s formom bunta urbanog Petrice Kerempuha u baladi Khevenhiller, jer su, prema njegovu mišljenju, cijele balade posvećene hrabrom španjolskom narodu u borbi protiv fašizma.

Na gostovanju u gimnaziji učenicima je pokazao pjevajući i svirajući svoju ideju mogućega, novoga i modernoga, rap-izvođenja Balada Petrice Kerempuha i izazvao prave ovacije i oduševljenje na dvosatu koji sigurno nitko nikad neće zaboraviti.

Nekoliko godina nakon što je diplomirao, želeći upisati poslijediplomski studij iz dramaturgije, uputio se Željko Vukmirica u Pariz, ali, kad je došao na Sorbonnu predati papire, rekli su da našu akademiju priznaju kao pola njihove. „Trebao sam položiti dvije godine razlike, a glavni mi je problem bio jezik. U 33. godini otišao sam onamo ne znajući francuski jezik. U početku sam u Parizu nosio građevinski materijal, a poslije razvozio tek napisane knjige na recenzije. Tako sam upoznao pariške intelektualce. Bio sam prisiljen komunicirati na francuskom pa sam ga svladao za godinu dana. Poučavala me profesorica francuskog jezika svaki dan po tri sata, a za nju sam morao zaraditi. Uz to sam doma imao ženu i dvoje djece. Vratio sam se nakon tri godine jer financijski više nisam mogao izdržati.“

Kad je Ivica Boban morala mirovati u trudnoći, zamjenjivao ju je na Akademiji u Osijeku, na katedri za scenski pokret. Iza njega je veliko pedagoško iskustvo, a današnji ga studenti vole. Uvijek je nesebično prenosio znanje jer bi mu, kako je govorio, bilo krivo da znanje propadne. Svašta je radio u životu; imao je filmsku tvrtku, iza njega je 300 sati autorskog TV programa, bio je i kreativni direktor u međunarodnoj marketinškoj tvrtki. Puno je i često radio na scenarijima za različite evente pa su ga pozvali da napiše scenarij za TopStars, napisao je glazbu za TV premijeru Krleže na jazz, napravio je i predstavu Petritza und Millitargrenzemusik. „Ustanovio sam, naime, da je Petrica prije svega urbani, a ne seljački junak u što su ga političari htjeli pretvoriti. On je gradsko urbano spadalo, po profesiji stand up komičar.“

Prema svome je priznanju Željko Vukmirica počeo glumiti još u ranome djetinjstvu, a tvrdio je da je preuzeo majčin glumački dar. Njegovim je glumačkim stopama krenula njegova kći Jelena Vukmirica Makovičić, udana za kolegu glumca, Marka Makovičića, sin Vukmil je sportski menadžer, a žena Melani odvjetnica. Sa smrću mlađega brata Rajka u inozemstvu nikad se nije dokraja pomirio.

Željko Vukmirica diplomirao je na Akademiji za kazalište, film i televiziju 1976. i nakon toga glumio u Teatru &TD i Dramskom kazalištu Gavella glumeći u djelima Shakespearea, Čehova, Beaumarchaisa, Horwatha, Müllera, Stopparda…. Usavršavao se glumački u inozemstvu, uvodio je u glumu inovativne metode, utemeljitelj je i nekoliko glumačkih studija, predavao je na zagrebačkoj Akademiji i sudjelovao u više od 200 televizijskih emisija i filmova. Najpoznatiji je film Toma Stopparda naslovljen Rosencrantz and Guildenstern su mrtvi u kojemu je glumio s Richardom Dreyfusom, Garyjem Oldmanom i Timom Rothom, a 1994. je koproducirao prvi hrvatski nezavisni film Nausikaja, koji je sudjelovao na mnogim međunarodnim filmskim festivalima i koji je 1996. bio nominiran, kao predstavnik Hrvatske, za Nagradu američke filmske akademije Oscar. Vukmiricu i film Nausikaja u režiji Vicka Ruića dovela je Mira Muhoberac kao profesorica hrvatskoga jezika na Karlovu sveučilištu i u Prag, gdje je film postigao izniman uspjeh.

Željko Vukmirica ostvario je niz televizijskih uloga: Larin izbor, kao Knez Nikola Popović (2012.), Jugoslavenske tajne službe, kao Josip Broz Tito (2012.), Zakon!, kao privatni detektiv (2009.), Moja 3 zida, kao Željko (2009.), Bitange i princeze, kao Bubalo (2008.), Cimmer fraj, kao Stefano (2007.), Zauvijek susjedi, kao Kum (2007.), Zabranjena ljubav, kao Tihomir Kulaš (2006.), Operacija Barbarossa, kao Čovjek s brazgotinom (1990.), a isto tako i niz filmskih uloga: Zagorka, kao urednik Dežman (2007.), Libertas, kao Bunić (2006.), Pušća Bistra, kao Timor (2005.), Slučajna suputnica, kao voditelj (2004.), Mišolovka Walta Disneya (2003.), Generalov carski osmijeh (2002.), Olympia (1992.), Đuka Begović (1991.), Rosencrantz & Guildenstern Are Dead, kao tragičar (1990.), Le grand ruban (1990.), Riba ribi grize rep, kao Don Lino (2004.), Hamburg Altona, kao Combe (1989.), Nitko se neće smijati, kao Bradonja (1985.), Neobični sako (1984.), Servantes iz Malog Mista, kao Ikan (1982.), Judita (1980.), Parnjača (1979.), Groznica, kao Maks (1979.), Kuća (1975.).

Prema svemu drukčiji, izvanserijski, veliki hrvatski kazališni i filmski glumac, Zagrepčanin rođenjem, umjetnik cijeloga svijeta, Željko Vukmirica otišao je iznenada i ostavio duboku prazninu u glumačkome svijetu. Dragi Vuče, mirno plovi nebeskim prostranstvima, neka te „…jata anđela s pjesmom otprate na počinak…“

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. svibnja 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Poslušajte audio-isječake iz predstave Petritza und Millitargrenzemusik:
Audio snimka 1 – Smude cafute
Audio snimka 2 – Stric Vujc
Audio snimka 3 – Khewenhiler