Piše: Vesna M. Muhoberac

20.10.2024. – U utorak, 15. listopada 2024., u vrijeme kad je u Areni pjevao Nick Cave, a u Varšavi hrvatska nogometna reprezentacija igrala protiv Poljske, izabrali smo poetsku večer, a odluka je u osobnome podtekstu bila inspirirana Baudelaireovom rečenicom iz pjesme Opajajte se i zbirke Spleen de Paris: Opajajte se vinom, poezijom ili krepošću, kako vam drago, iako vjerujemo da ni u drugim izborima ne bismo pogriješili. Uvijek inspirativan i posvećen, gotovo nepromijenjen prostor drvenih stolova, stolica i fotelja, antiknih lampa i mirisa knjiga Hrvatskoga državnoga arhiva, koji se javnosti sve više otvara brojnim događanjima, bivša nam i draga Nacionalna i sveučilišna knjižnica u kojoj smo provodile sate i sate uronjene u znanost i tišinu ljepote, dočekao nas je iznimnom glazbom Zagrebačkih solista koji su tri stavka Mozartova Divertimenta za gudače u F-duru, KV 138 svirali naizmjenično i odvojeno u različitim segmentima događanja, s obzirom na zadanu atmosferu: Allegro, Adagio, Allegro, a njihovo je vrhunsko muziciranje privlačilo i uvlačilo posjetitelje u začarani svijet umjetnosti, nadahnuća, kreposti.

Multimedijalno događanje Teatra poezije naslovljeno: Slavko Mihalić/ Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more autorski je osmislio i realizirao Goran Matović (izvrsni producent: Marko Milovac), a organizirano je u sklopu hrvatske književne manifestacije Zagrebačke posvete, koje se održavaju od 2009. godine. Matović, autor koncepta, navodi kako je posvete pokrenuo radi upozoravanja na zaboravljene pisce kojima je duhovnom poveznicom bio grad Zagreb (vizualno oblikovanje dojmljive knjižice: Studio Imago), a u ovoj su poetskoj predstavi-posveti sudjelovali redom izvrsni glumci: Jelena Miholjević, Goran Grgić, Dijana Vidušin, Vesna Tominac Matačić, Iva Visković i sam autor događanja.

Nakon glazbenoga je uvoda slijedio kratak film, reproduciran na drvenome zidu, ormaru, kao izvrstan spoj prošlosti i sadašnjosti, činilo se kao da pjesnik doslovno izlazi iz kutije sjećanja i fluidno ulazi u našu zbilju i (s) njom se prožima, progovarajući o svojoj poeziji, životu i glazbenim asocijacijama, kao i o svojim pjesmama posvećenima Bachu i Mozartu. Suvremeni hrvatski egzistencijalistički pjesnik Slavko Mihalić (Karlovac, 1928. – Zagreb, 2007.), autor više od trideset pjesničkih zbirki u pedesetak godina djelovanja, krugovaš, redoviti član HAZU-a, predsjednik Društva hrvatskih književnika, dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, proljećar, u svojim antologijskim pjesmama tematizira motive osamljenosti i krhkosti pojedinca, smrti, tjeskobe, straha, otuđenja, nemoći, neuspjeha, sumnje i defetizma, individualne asocijativnosti i kontekstualne simboličnosti u govor(e)nome ritmu i diskursu, oslobođen zadatosti vremena, stiha, rimarija i strofe. Kako osamdesetih godina 20. stoljeća piše Antun Šoljan: Njegove pjesme, možda upravo zato što su poglavlja osobne duhovne biografije, na poseban i tijesan način povezane su s našim vremenom i, koliko nam god govore o pjesniku i razotkrivaju ga, toliko opisuju i raskrinkavaju vrijeme, kojega je on upravo najparadigmatskijim pjesnikom. Poezija Slavka Mihalića najpunija je metafora slobode u suvremenome hrvatskom pjesništvu.

U ovoj se iznimnoj večeri, scenskoj rekapitulaciji književnoga opusa Slavka Mihalića, spoju filma, glazbe i poezije, na početku mjeseca knjige, pokazalo kako riječ nije umrla i kako njezina snaga, polisemičnost, metaforika gotovo metafizički rastvara u gledateljima i slušateljima unutarnje svjetove sukreativnosti, pogotovo ako je izgovorena moćnim i punim, nadahnutim i inspirativnim, slojevitim i sveobuhvatnim glumačkim glasovima. Posebna je kazališna predstava izvrsno i režirana, s pravim unutarnjim ritmom, ispunjavajući glasovima cijeli prostor Arhiva, koji su glumci oživljavali govoreći iza publike, naizgled dalekim tonovima koji su se približavali i mijenjali, a onda su se, mizanscenski (se) proigravajući, smještali začudno ispred gledališta na fotelje kao uporišta, do sljedeće pojave glasa, a onda i vizualizacije glumaca od koji je svaki unosio svoju posebnu energiju i interpretaciju, udahnuvši stihovima nove smislove, nadrealističke slike, mozaik kodova.

Prvu je pjesmu, Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more (Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more. /…./ Pale se i gase svjetionici duha.) na kazališno-poetskome performansu izveo Goran Matović, a slijedile su Pjesma traži pjesnika u interpretaciji Jelene Miholjević (Pišu se pjesme, / ali pjesma sama traži svoga pjesnika.), Grgićeva realizacija Prognane balada (Dogodilo se to iznenada / Tako, jugo je bilo u zraku), Dijana Vidušin govorila je pjesmu Ljudi koji pjevaju (Stoje na vrhu planine čovječanstva), Vesna Tominac Matačić Metamorfozu (Htio bih znati odakle / dolazi ova praznina), nakon koje su Zagrebački solisti svirali Mozarta. Slijedila je Iva Visković sa Zavodničkom šumom (Osjećaš kako ni strah ne pomaže), Goran Matović govorio je Približavanje oluje (Molim te, brže koračaj i nemoj se osvrtati), Jelena Miholjević pjesmu W. A. Mozart (Kasno u noći, za oluje. / Mozart je banuo na vrata dvorane svijećnjaka.), Goran Grgić Atlantidu (Nikad, nikada nećemo biti otkriveni, / nikada, nikada nećemo početi postojati), Goran Matović, Majstore, ugasi svijeću (Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena. /…./ Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.), a Zagrebački su solisti izveli Bacha kao uvertiru u pjesmu Hommage a J. S. Bach (1685. – 1985.) u interpretaciji Jelene Miholjević (pisao je Johann Sebastian Bach / svoje preludije, tokate i fuge), nakon čega je Dijana Vidušin govorila Povlačim uže nečujnog zvona (I sam ću se stresti od njegova / tutnja / rasuti se, ponovno spojiti.).

Zagrebački su solisti svirali Mozarta, a nakon njih je Vesna Tominac Matačić interpretirala Mozartovu čarobnu kočiju (Pa i zemlja je čarobna kočija, mila moja), Iva Visković i Vesna Tominac Matačić izvele su kao poetski dijalog pjesmu Lisinski u Pragu (Kao da je Hrvatska odmah iza Hradčana. / Još bliže: ide noću Karlovom ulicom / prema zvjezdanoj Vltavi /…./ Kao da Hrvatska ide s tobom / sjajnim Vaclavskim trgom), a u performativnome su epilogu svi glumci naizmjenično govorili stihove pjesama Crtež (I samo to besmisleno bijelo jedro / koje sobom donosi vjetar), Za stolom, sred oceana (Izgubljen, za stolom, sred oceana / mislim o sebi kao o pustoj hridi) i još jednom antologijsku Majstore, ugasi svijeću.

Samo klauni znadu kako se možeš izvući: Plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. listopada 2024.

Autor fotografija: Saša Novković