Piše: Igor Ružić

Većina onih s obje strane rampe glumce vidi kao one koji se nisu od malih nogu odlikovali samokritičnošću i samozatajnošću. Takvi su i najpoznatiji, makar bili i najnježniji znak u horoskopu. To su takozvani glumački morski psi, bez obzira na status i uspjeh; ljudi koji zauzimaju prostor svojim glasom, pogledom, gestom, ponekad i tijelom ili tek nekim njegovim dijelovima. Može se reći da se nameću, i razmeću, kad barem dio onih strpljivijih i empatičnijih ne bi shvaćao da to nije samo njihova potreba, nego i prokletstvo. Od takvih ne može čovjek dugo biti ostavljen na miru; oni ispunjavaju prostoriju, aulu, predvorje, hodnik, u mikro svijetu stol i stolac, ali i na otvorenom oni su neizbježni: puna ih je ulica, pun ih je trg, čak i kad je riječ o susretu jedan na jedan, usput i slučajno. Oni su takvi jer ih goni ispunjavanje, najprije sebe a onda i prostora oko sebe; sve njihovo je pozornica i sve gdje se nalaze jest scena. Oni su glumci u velikom mjerilu, ali i u javnom prijevozu, pa čak i u automobilu, gdje se njihovoj auri, glasnoći, intenzitetu pogotovo ne može pobjeći. Iluzija je ionako da je bijeg moguć i na svim drugim mjestima. Jednostavno, neizbježan je, koliko ponekad i nesnosan, taj transfer unutarnjeg titranja, amplificiran i talentom i tehnikom, a podržan profesionalno gonjenom egomanijom koja je u njihovom, ali i ne samo njihovom slučaju, uzrok i posljedica svega.

Postoje, međutim, i oni drugi glumci. U manjini su, kao što su već u manjini svi oni koji se ne nameću, koji ne pune prostor oko sebe i koji ostavljaju prostor i da oni oko njih udahnu. Njima se javnost manje bavi i medijima su manje zanimljivi, koliko god bili nezamjenjivi, uporni i vrijedni i koliko god njihov rad ostajao na margini nevičnog, spektaklom obuzetog pogleda publike – najprije one u gledalištu, ali i one u kino-dvoranama ili pred malim ekranima. Tako nekako postojao je i radio član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih Jasmin Telalović, prerano preminuo u veljači 2023. godine.

Biografski su podaci jednostavni – Telalović je rođen u Zvorniku 1977., točno dva desetljeća kasnije upisao je studij glume na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a u tom je gradu i ostao, zaposlivši se u Zagrebačkom kazalištu mladih. Kao i svaki glumac koji drži do sebe i kojem kvaliteta omogućava različitost izazova i posljedičnih uvida, ostvario je i zavidnu karijeru izvan matične kuće, najprije u kazališnom rasponu – od produkcija Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, preko onih Dubrovačkih ljetnih igara do predstava nastalih u sklopu festivala Eurokaz. Istodobno, dolazili su i zanimljivi pozivi s filmskih i televizijskih setova, pa je tumačio glavne uloge u filmovima Tu Zrinka Ogreste i Ne pitaj kako Lukasa Nole te u brojnim televizijskim serijama. Ipak, ostaje dojam da je pripadnost ansamblu bilo Telalovićevo uzemljenje, a matične daske jedino pravo tlo pod nogama.

Ne bi svih tih vanjskih poziva bilo toliko, ne bi neki od najvažnijih i najzanimljivijih domaćih redatelja – kako kazališnih, tako i onih filmskih, tražili upravo Jasmina Telalovića da im nije bilo jasno koliki je prinos tog samozatajnog čovjeka koji nije glumstven na uobičajen, nego upravo na neki drugi, svoj način. Umjesto zahtjevnog protagonista, herojske geste bez obzira kako ona po samog heroja završavala, Telaloviću se nudila zakučasta utišanost svakodnevnog života s obiljem uglavnom neugodnih iznenađenja na koje treba odgovoriti, ne nužno najbolje u svojim ili općim registrima. Njegovi likovi ili su traumu već prošli ili su savršeno svjesni njezine neumitnosti, ili je, što ne isključuje navedeno, nose u sebi od početka. Taj pečat koji je Telalović nosio – ne samo u gesti i pogledu, facijalnoj ekspresiji i staturi, nego krucijalno ispod svega toga, u samoj srži svoje glumačke, a možda i ne samo glumačke osobnosti, onaj je zalog koji su pronicljiviji prepoznavali – ne jednokratno i nipošto površno. Istovremeno je, a danas je to možda i paradoksalno tvrditi, njegova snaga izvirala upravo iz vanjštine koja je na prvi pogled nudila samo isposništvo, patnju i pasivnost, dakle kvalitete inherentne tragičnom protagonistu, ne nužno junaku – osim onome kojem je sudbina odredila da igra u ligi višoj od svoje. I upravo je takve likove Telalović znao iznijeti besprijekorno, otkrivši u svakom od njih svojevrsni stupanj ne samo moralne veličine nego i ljudske kvalitete, okolnostima unatoč.

Kazališnoj publici nekoliko je različitih a opet pomalo i istih uloga Jasmina Telalovića moralo ostati u sjećanju. Kao mlad glumac, spreman na najveće izazove i u naponu snage, znatiželje i pomalo želje za samožrtvovanjem, igrao je Janka Polića Kamova u predstavi Kamov, smrtopis u režiji Branka Brezovca prema tekstu Slobodana Šnajdera iz 2003. Predstava-spektakl, ali i predstava-skandal ne samo u umjetničkim i kazališnim okvirima, Telaloviću je eksplodirala u tijelu i misli, jer bio je jedan jedini ispred cijelog mehanizma glazbe, plesa, kazališne pirotehnike i scenografije također nažalost preminulog Željka Zorice Šiša. Raznolikim posvetama ekspresionizmu Brezovec se i dalje bavi, ali protagonista toliko proturječnog a opet tako savršenog za ulogu prokletog pjesnika koji svoju patnju, zasluženu ili ne, uz psovku prehodava Europom, nije više našao, a teško da će i moći. O drugim aspektima tog pronalaska i sljubljivanja s likom – od toga koliko je za mladog glumca ugodno da mu se takav zadatak i takav uspjeh dogodi tako rano u karijeri te koja je cijena plaćena za to, pa sve do samog zlokobnog naslova koji ostaje kao međaš u karijeri, bolje je ovdje ne raspravljati. Ali opet, takve su se uloge lijepile na Jasmina Telalovića jer se on s njima ipak mogao nositi, glumački smireno i zrelo ne gurajući se u medijski prvi plan, a opet na pozornici snažno i punokrvno, izvodeći ishode svojih dramskih lica bez obzira na okolnosti, sve do „gorkoga kraja“.

Devet godina kasnije Jasmin Telalović ponovno je zaigrao glavnu ulogu, ponovno čovjeka razapetog između života i smrti, u najkomornijem, središnjem dijelu Posmrtne trilogije Mate Matišića – Ženi bez tijela u režiji Božidara Violića. Sasvim suprotna spektakularnom i neviđenom Šnajder-Brezovčevom smrtopisu, mala predstava na Sceni Polanec sasvim je realistična, oslonjena isključivo na Violiću omiljenu Matišićevu ekvilibristiku argumenata, logike i kauzalnosti. Iako je oslonjena na sudbinu naslovne junakinje, ključna figura promjene u njoj je, ponovno na dvostruku vlastitu štetu, Telalovićev Martin. On jedini u tome svemu nije karikatura, nije zadan svojom društvenom ulogom u istodobno nadrealnoj i sasvim realističnoj matišićevskoj kombinatorici, i jedini je koji je može promijeniti. Ponovno, kao i Kamov, uz punu ili barem rastuću svijest da je već negdje između i već nešto malo manje – ovdje.

Uz uloge u predstavama kao što su Hamlet, Črna mati zemla, Draga Elena Sergejevna, Braća Karamazovi, Vrata do…, Pad i brojnim drugima, izvučenima za ovu nimalo sretnu priliku iz aktualnih rasporeda ili varljivog sjećanja, udio Jasmina Telalovića u zajedničkim velikim ili nešto manjim uspjesima Zagrebačkog kazališta mladih tijekom njegovih točno dvadeset godina na uglu Gajeve i Tesline, još je jedan dokaz ne samo klasike o malim ulogama i velikim glumcima, nego i o ansamblu koji može podnijeti sve. Ne prvi put, čak i u nedavnoj povijesti, taj kolektiv morat će se suočiti s najvećim izazovom: da jednog od njih više nema. I publici pokušati prodati priču da kazalište, a što je kazalište nego život sam, mora ići dalje.

©Igor Ružić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 22. veljače 2023.