Piše: Vesna M. Muhoberac

Neprekinutome nizu tužnih odlazaka priključila se i dr. sc. Maja-Helena Hribar-Ožegović, jedna od najznačajnijih hrvatskih kazališnih teoretičarki, kazališna kritičarka i prevoditeljica, članica Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa. Izvanredna profesorica, jedna od ikona Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, otišla je mirno a živjela intelektualno iznimno dinamično i posvećeno. Rođena je 18. svibnja 1937. godine u Zagrebu, gradu koji ju je i osobno i profesionalno obilježio i u kojemu nas je i napustila 9. siječnja 2023. U Zagrebu je maturirala 1955., završila Srednju muzičku školu 1956., a na Filozofskome je fakultetu diplomirala komparativnu književnost i rusistiku 1960. godine. Na Odsjeku za komparativnu književnost  Filozofskoga fakulteta radila je od 1962. godine kao asistentica (1962–1970), docentica (1970–1977) i izvanredna profesorica (1977–1998).

Doktorirala je 1965. s temom Kazališna djelatnost u Jugoslaviji za vrijeme NOB-a, a partizanskim se kazalištem nastavila baviti i kasnije, objavivši  knjigu dramskih tekstova Partizanska pozornica (Zagreb, 1972). „Glavninu znanstvenog i stručnog rada posvetila je proučavanju partizanskoga kazališta. Uz doktorsku disertaciju, u kojoj na temelju prikupljene građe, analizira umjetničku politiku revolucije, organizacijsku strukturu partizanskoga kazališta, međusobnu povezanost triju osnovnih elemenata kazališta: djelo–pisac–gledatelj te dramaturgiju revolucije značajna je i knjiga prerađenih i dopisanih dramskih tekstova Partizanska pozornica.“ (Boris Senker)

Od 1959. do 1962. Maja Hribar-Ožegović kulturna je referentica Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1962. sudjelovala u pokretanju Komorne pozornice Studentskoga centra smještene u adaptirani Talijanski paviljon, iz koje se razvio Teatar &TD. Godine 1962. režirala je na istoj sceni svoju dramu Kuda ćemo sad – „dramu s magnetofonom u 2 slike“.

Od 1957. objavljuje kazališne i televizijske kritike, recenzije knjiga, stručne i znanstvene članke i eseje te prijevode s ruskog (A. P. Čehov, M. A. Čehov, A. Efros), njemačkog (F. Dürrenmatt, M. Frisch), engleskog i francuskog jezika (Jules Verne, Put oko svijeta u 80 dana, V.B.Z., 2020). Posebno mjesto u radu Maje Hribar-Ožegović zauzima knjiga teatroloških pojmova, s oko 1400 hrvatskih kazališnih, teatroloških i dramaturških naziva i njihovih istoznačnica na engleskome, francuskome, talijanskome, njemačkome i ruskome jeziku, naslovljena Kazališni glosarij (Globus, Zagreb, 1984). Na modroj naslovnici knjige na kojoj su tri kazališne figure napisana je temeljna kazališna natuknica Glumac, glumica i njezini prijevodi, sinonimi na pet jezika (engleski, francuski, talijanski, njemački, ruski).

Maja Hribar-Ožegović bavi se i kazalištem 20. st., „dramaturgijom publike, teatrografijom i kulturološkim temama“ (Krležine zagrebačke adrese, Pismo Milke Trnine i Hedvige Bann Stergar). „Posebnu pozornost posvećuje suodnosu dramskog teksta (libreta, sinopsisa), izvođača, prostora, vremena i uvjeta izvedbe te publike.“ Priredila je, s Ivanom Trojanom (koji je napisao i predgovor), knjigu dramskih tekstova Bore Pavlovića Autorski teatar (Drenovci, 2011.).

Na CROSBI profilu Maje Hribar-Ožegović ističe se predavanje s međunarodnom recenzijom: Profesorska figura Ive Hergešića sa znanstvenoga skupa Komparativna povijest hrvatske književnosti: zbornik radova X (smjerovi i metodologije komparativnog proučavanja hrvatske književnosti) urednica Cvijete Pavlović i Vinke Glunčić-Bužančić (Split: Književni krug, 2008). Bila je i suradnica knjige Hrvatska lijeva inteligencija 1970. godine (uz ostale suradnike: Vjekoslav Bratulić, Marin Franičević, Mate Jakšić i  dr.), knjiga druga, 1941–1945 urednika Mladena Ivekovića.

Surađivala je u publikacijama Telegram (1960–1973.), 15 dana (1963., 1973., 1981., 1985., 1988., 1990–1991., 1994., 2000.), Polet (1965), Komunist (1966), Scena (Novi Sad, 1966., 1982.,1987–1988), Kazalište (1968–1969), Encyclopaedia moderna (1969), Pozorište (Tuzla, 1969., 1971.), Revija (1969., 1985.), Vidici (1973), Gesta (1982–1983), Dani hvarskog kazališta (1983), Radničke novine (1987), Vjesnik (1991), Umjetnost riječi (1996) te u časopisu Hrvatsko glumište (2010–2011.) za koji je pisala divna sjećanja o kazališnim umjetnicima koji su u našoj javnosti bili zaboravljeni.

Iza vrsne teatrologinje, kritičarke, recenzentice, esejistice, književnice, prevoditeljice i iznimne sveučilišne profesorice Maje Hribar-Ožegović ostali su sinovi – Oleg s obitelji i Duško. Posljednji ispraćaj Maje Hribar-Ožegović bio je 16. siječnja 2023. u Zagrebu, na Mirogoju.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. veljače 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija