
Razgovarala: Branka Primorac
Tek ste nedavno izašli iz školskih klupa osječke Akademije za umjetnost i kulturu, a od pojave 2019. na daskama HNK Osijek odigrali ste, ako se ne varam, pet ili šest jakih uloga. Je li to mnogo za mladu glumicu?
Zahvalna sam Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku na svemu, na svakoj prilici koju sam dobila. I da mogu birati, ne bih ništa mijenjala. Osobito sam zahvalna intendantici Draženi Vrselja i ravnateljici drame Petri Blašković na ukazanom povjerenju koje sam, nadam se, opravdala. Nisam očekivala toliko prilika odmah nakon studija, ali tako su se stvari poklopile. Za neke sam uloge imala dobre preporuke, za neke audicije, a za neke je zaslužna sreća. Trudim se da me to ne ponese, jer sam se uvjerila da rad, talent i upornost ponekad nisu dovoljni. Ne želim da me shvatite krivo, mislim da treba biti uporan i truditi se i vjerujem da se naposljetku sve nagradi i vrati, ali ponekad zaista sitnice igraju veliku ulogu. Također, Osijek je manja sredina i možda je tu lakše doći do većih uloga nego u Zagrebu, gdje je konkurencija veća.
Hoće li biti posla za diplomirane glumce u Osijeku?
Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku prepuna je talenata koji čekaju svoju priliku i nadam se da će uz ova dva kazališta koja imamo uskoro doći i do razvoja alternativne scene gdje će oni moći pokazati svoje kvalitete, a čini mi se da je Kulturni centar u Osijeku na dobrom putu da im u tome pomogne.
Od sedam nominiranih osječkih glumaca za Nagradu hrvatskog glumišta 2020. jedino je Vama dana Nagrada za izuzetno umjetničko ostvarenje mladog umjetnika do 28 godina. Je li Vas iznenadila?
Je! Stvarno me iznenadila. Nisam očekivala, priželjkivala možda jesam. Gledala sam cure u mojoj kategoriji – Anicu Kontić i Katarinu Romac, i čula sam o njima sve najbolje, tako da se nisam nadala da će nagrada mene zapasti. Veseli me jer sam ju dobila od struke tako rano, samo godinu dana nakon završenog studija. Ne želim pridavati preveliku važnost tom uspjehu. Ne želim umanjiti značaj nagrade, drago mi je biti u društvu sjajnih kolegica i kolega koji su dobili nagradu, ali znam jednako toliko sjajnih glumaca i glumica i predstava koji ih nisu dobili. Mislim da nagrada nije mjerilo rada, talenta ili vrijednosti, ali ju je lijepo dobiti. Treba biti sretan kada ju imaš, veseliti se i slaviti, a to sam bogme radila (smijeh).
Ivan Ćaćić (Arnolphe) i Antonia Mrkonjić (Agnes), HNK u Osijeku: Molière, Škola za žene, red. Nikola Zavišić, 2020. Autor fotografije: Kristijan Cimer
Posvetili ste ju tragično stradalom kolegi Aleksandru Bogdanoviću.
Posvetila sam nagradu Saletu (A. Bogdanoviću) iz više razloga. Rad na predstavi Škola za žene uvelike me obilježio kao mladu glumicu, ne samo zbog tragedije koja se dogodila nego i zbog nevjerojatne atmosfere koja je vladala na probama prije, ali i nakon Saletove nesreće. Tu sam prvi put imala priliku igrati veću ulogu i Aleksandar koji mi je bio partner, neizmjerno mi je pomogao, kao i Ivan Ćaćić koji je uskočio nakon njega. Energija i zajedništvo između svih nas na sceni, svih nas oko scene bila je zarazna i prekrasna i hvala redatelju Nikoli Zavišiću što nam je svojim načinom rada to omogućio. Tko zna što bi bilo da su okolnosti bile drugačije, da je Sale svoju ulogu odigrao… Vjerujem da je manifestacija bila primjerena za sitnu počast kolegi koji više nije s nama. Mali dug za trag, za sve što je učinio u kazalištu.
Antonia Mrkonjić (Agnes), HNK u Osijeku: Molière, Škola za žene, red. Nikola Zavišić, 2020. Autor fotografije: Kristijan Cimer
Kako je bilo kreirati nagrađenu ulogu Anje, jednog od važnijih karaktera drame Višnjik A. P. Čehova? Tko Vam je najviše pomagao?
Rad na Višnjiku bila je uživancija. Ekipa iz Zagreba bila je fantastična i svi smo kliknuli na prvu. Svaki dan smo se zabavljali i družili poslije proba, a i sam proces bio je opušten i zabavan unatoč svim okolnostima koje nam nisu išle u prilog. Bila je tu ta nesretna korona, pa prekratkih mjesec dana za veliki Čehovljev komad, pa igranje na otvorenom uz svu buku, komarce i ostale nedaće. Fec (Dražen Fernčina) nas je kroz sve to vodio smireno, bio je uvjeren da mi to možemo i tako je i bilo. Volim raditi u opuštenoj atmosferi, bez stresa i panike, budući da se i sama onda osjećam opušteno. Tada osjećam da mogu griješiti i tražiti bolja rješenja, probati bez straha. To je, vjerujem, za mladog glumca važno. Tako najbolje napredujemo i učimo na greškama.
Što se uloge tiče, simpatično je da sam Višnjik već radila na četvrtoj godini studija s profesorom Zlatkom Svibenom i taj je proces, za razliku od ovoga, trajao četiri mjeseca kroz koja smo dobro upoznali i dramu i Čehova i sve likove. Kroz dva kolokvija, vježbe i čitanja prošla sam sve uloge, a najviše sam željela igrati Anju. No habitusom nisam odgovarala, pa mi je pobjegla. Dočekala me ovdje i sretna sam što je tako ispalo. Fec je bio jako dobro pripremljen za rad na predstavi, davao je konkretne upute, ali i ostavljao nam dovoljno prostora za naše vlastite ideje i kreacije. Osim njega, najviše mi je pomogao ansambl. Svi su sjajni, zaista to mislim. Kada se na sceni nađeš s takvim ljudima, na tebi je samo da ih pratiš i igraš s njima. Taj način odgovarao je i liku mlade Anje koja unatoč mladosti mnogo zna, promatra okolinu, osjetljiva je i traži svoje mjesto u svijetu. Moj je zadatak bio da se prilagođavam događanjima, razmišljam što ona znače Anji i reagiram na njih.
Višnjik je bio koprodukcija HNK Osijek, zagrebačkog Kazališta Gavella i Osječkog ljeta. Sviđa li Vam se takva suradnja hrvatskih kazališta?
Sandra Lončarić (Ranjevska) i Antonia Mrkonjić (Anja), GDK Gavella i HNK u Osijeku: A. P. Čehov, Višnjik, red. Dražen Ferenčina, 2020. Autor fotografije: Kristijan Cimer Antonia Mrkonjić (Anja), GDK Gavella i HNK u Osijeku: A. P. Čehov, Višnjik, red. Dražen Ferenčina, 2020. Autor fotografije: Kristijan Cimer
Da! Mislim da su koprodukcije sjajne. Nismo velika zemlja i nemamo Bog zna koliko puno kazališta i koprodukcije bi se trebale događati češće. One uvijek donesu neku novu energiju, svježinu, nešto nepoznato. Malo nas i razdrmaju, a to je u ovom poslu, mislim, pozitivna stvar.
Jesu li se kolege Vaše klase s Akademije jednako dobro snašli u profesiji?
Imala sam divnu klasu i divne profesore koji su nas vodili kroz studij. Svi moji klasići dobro su se snašli i snalaze se. Pola ih je otišlo u Zagreb i tamo se probijaju na scenu i tržište, igraju u predstavama, snimaju, sinkroniziraju. Neki su u stalnim angažmanima, neki su ostali na Akademiji kao asistenti, neki se uz glumu bave i pisanjem, a neki su već snimali projekte izvan Hrvatske. Sve u svemu, svi još radimo ono što volimo. Ostali smo u kontaktu i pratimo jedni druge, a nadam se da će tako i ostati. Mladim glumcima nije lako budući da nas je mnogo. Ipak, ekipa se snalazi i ne odustaje. Poslovi se ponekad dobiju, ponekad ne. Važno je u svemu tome ostati svoj, ne odustati, imati dobre ljude oko sebe.
Miroslav Čabraja (Gajev) i Antonia Mrkonjić (Anja), GDK Gavella i HNK u Osijeku: A. P. Čehov, Višnjik, red. Dražen Ferenčina, 2020. Autor fotografije: Kristijan Cimer
Dio ste ansambla komedije Trenk iliti divlji baron, pučkog igrokaza s pjevanjem poznatog autorskog trija Senker, Mujčić, Škrabe. Iz videa ohrabrenja autističnoj djeci na YouTubu otkrivate lijep glas. Smiješe li Vam se i uloge u glazbenim komadima?
Trenk je zabavna predstava i jednako je zabavan bio rad na njoj. Ispast će da sve hvalim, ali stvarno sam lijepo radila s dobrim ljudima. Da, bilo je u Trenku pjevanja, plesa, narječja i naglasaka. Što se moje pjevačke karijere tiče, ne znam baš (smijeh). Pjevala sam dugi niz godina u Osječkim zumbićima i pjevanje mi je bila prva ljubav. Kao dijete željela sam postati pjevačica, ali pred svaki solo-nastup imala sam veliku tremu pa bih ostala bez glasa. Naposljetku sam od pjevanja odustala i zaljubila se u glumu. Zanimljivo je da je trema manja ako pjevanje ide uz neki lik. Ne znam uzrok. Unatoč tome, voljela bih zaigrati u mjuziklu. Obožavam ih. Nadam se da će se ukazati prilika da prebrodim taj strah (smijeh).
Antonia Mrkonjić (Nádrázsi), Vladimir Tintor (Trenk), i Ljubiša Milišić (Poslušny), HNK u osijeku: Senker-Mujičić-Škrabe, Trenk iliti divji Baron, red. Mario Kovač, 2020. Autor fotografije: Kristijan Cimer
Prošle godine, prve pandemijske, na Pozornici u dvorištu, HNK u Osijeku, u komediji Kolo Arthura Schnitzlera bili ste Bludnica.Vaš je lik dobio epitet „zavodljiva“. Kako prilazite glumi karaktera suprotnog Vašem?
Nije to suprotno mom karakteru (smijeh). Šalim se. Svakoj ulozi prilazim isto, a uloge drugačije od mog karaktera, poput Bludnice ili Ilonke u Trenku, su mi zabavne. Imam priliku probati i raditi nešto što sama nikada ne bih, na primjer bičevati kolege (smijeh). U ulogama sličnima meni uvijek sam ranjivija i otvorenija, što je izazov sam po sebi – biti javno ogoljen.
Nedavno je u HNK Osijek održana premijera komada Dječak koji je govorio Bogu po tekstu Damira Mađarića, u režiji i dramatizaciji Sama M. Streleca. Predstava ima podnaslov Dijalog s nebesima. Vaš kolega Davor Panić rekao je da mu je to jedna od najtežih uloga. Kakve su Vaše Jasna i Leah?
To su dvije manje uloge. Kolega Davor ima puno veću količinu scena i zasigurno mu je puno teže nego meni, budući da su scene vrlo specifične. Naime, ne razvijaju se kao u drugim komadima, kratke su i jako ih je puno. Ulazimo u svaku scenu u povišenoj energiji koja počinje iza kulisa. Odigra se vrlo brzo i već se spremamo za drugu, u kojoj smo u većini slučajeva drugi likovi s još višom energijom. Naravno, na Davoru se ne vidi da mu je teško jer je veliki glumac. U svakoj ulozi je beskrajno uvjerljiv, iskren i dok ga gledam uvijek mi se čini da sve radi s lakoćom. Od njega sam puno naučila. Divim mu se. Leah koju igram djevojčica je Romkinja, specifična govora. Morala sam se poigrati s tim. Divno je što u svakom procesu stvaranja imaš prilike isprobavati i otkrivati nešto novo.
Antonia Mrkonjić (Jasna), HNK u Osijeku: Damir Mađarić, Dječak koji je govorio Bogu, red. Samo M. Strelec, 2021. Autor fotografije: Kristijan Cimer Antonia Mrkonjić (Bludnica), HNK u Osijeku: Arthur Schnitzler, Kolo, red. Vjekoslav Janković, Vladimir Tintor, Matija Kačan, Armin Ćatić, Aljoša Čepl, 2020. Autor fotografije: Kristijan Cimer
Koji Vam je lik bilo najteže, a koji najlakše odglumiti?
Ne bih mogla reći ni za jedan da mi je bio najteži ili najlakši. Meni je svaka nova uloga, uvijek sve ispočetka – od nule, kao što nam je na drugoj godini studija govorio naš prerano umrli profesor Saša Anočić: „Vjerujte mi ljudi, svaka mi je nova uloga bila kao da ništa prije nje nisam radio”. I u pravu je! U svakom trenutku se trudim dati najbolje što mogu, biti potpuno prisutna na sceni, tijelom i duhom i slušati partnera. Partneri su najbolji oslonac (smijeh)!
Zagovarate li još ideju da se raspuste stalni ansambli u kazalištima, a sve uloge dijele kroz filtar audicija?
Za ansamble ne znam, ali svakako mislim da bi trebalo biti više audicija unutar kazališta i izvan njih. Vjerujem da bi to bilo pozitivno za glumce unutar kuće koji su možda upali u određene ladice, ili osjećaju zasićenje ili im jednostavno nedostaje motivacije, prilike ili nešto treće. Audicije su savršene za slobodne umjetnike koji bi dobili priliku pokazati što mogu. Isto mislim i za film i za televiziju. U neku ruku razumijem producente. Audicije mogu biti trošak vremena i novaca, a većina redatelja oslanja se na provjerene glumce – znaju kako rade i što mogu očekivati. Tako im je lakše, no mislim da bi se tu i tamo mogla otvoriti neka veća filmska audicija. Tko zna, možda se i oni iznenade.
Sandra Lončarić (Maria Stuart) i Antonia Mrkonjić (Hanna Kennedy), HNK u osijeku: Friedrich Schiller, Maria Stuart, red. Tamara Damjanović, 2019. Autor fotografije: Kristijan Cimer
Pokazivali ste želju i volju za pisanjem. Imate li energije kad-tad posvetiti se dramskom pismu?
Ne bih se još usudila. Trenutno se dobro snalazim u štrihovima, prilagodbi, dopisivanju stvari u već postojeći tekst. Mislim da je dobar tekst najvažnija stvar u našem poslu. Cijenim dobre pisce i dobar tekst; on je više od šezdeset posto odlučujući faktor za dobar ishod predstave. Voljela bih napisati svoju dramu ili raditi na predstavi koja bi bila autorski projekt. Puno razmišljam o tome pod tušem – tamo mi najviše ideja padne na pamet. Šteta što baš tamo ne mogu ponijeti papir i olovku (smijeh). Na Akademiji, na Studiju lutkarstva, često smo režirali i dramatizirali, a za završni i diplomski ispit nas nekolicina radili smo na autorskom projektu. Bila su to dva najteža procesa koja sam do sada imala, ali sam iz njih najviše naučila. Završni ispit koji se zove Mjesto za dvoje i danas igra u Gradskom kazalištu Požega.
Što je novo u Vašem umjetničkom životu? Što spremate za novu sezonu 2021/2022.?
Novost je da sam od travnja službeno dio ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Ne znam još točno što nas čeka u sljedećoj sezoni. Nekoliko naslova je u igri, ali nemamo još službene podjele. Nadam se da će se i publika vratiti. Zaželjeli smo se glasnog žamora, smijeha i gužve. Što se drugih planova tiče, voljela bih se okušati pred filmskom kamerom i ako stvari budu išle po planu, možda na ljeto dobijem priliku.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 12. svibnja 2021.