Fotografija: Ines Novković

Razgovara: Katarina Kolega

U Škrtcu ste kostimom sjajno okarakterizirali likove, ali i slijedili Molièrevu duhovitost. Harpagona i njegovu kći odjenuli ste u odrpanu stiliziranu odjeću, njegova sina u pomodno odijelo od tkanine Dolce Gabbana, sluge ste potpuno neskladno osmislili pri čemu ste naglasili njihovu komičnost. Svaki je lik odjeven različito i u skladu sa svojim karakterom pri čemu ste se, kao i redateljica Dora Ruždjak Podolski, izvrsno poigrali s isprepletanjem našeg vremena i sedamnaestog stoljeća kada je komad nastao. Kostimima ste uspjeli ispričati cijelu priču komada. Možete nam opisati kako je tekao proces njihova osmišljavanja.

Dali ste mi najveći kompliment koji mogu dobiti za svoj posao jer moj cilj i jest ispričati priču i kreirati lik putem kostima. Dora i ja dugo radimo zajedno i jako se dobro razumijemo. Znamo jedna drugoj objasniti što želimo i to nam olakšava posao. U početku smo postavile neke osnovne odrednice –  znale smo da ćemo napraviti stilski pomak s kombinacijom suvremenog i stiliziranog te smo iz toga krenule. To nam je bio koncept. Htjele smo se igrati sa stilovima. Harpagon i njegova kućna svita zarobljeni su u vremenu koje nas povezuje sa stoljećem kada je Molière pisao tu komediju, a ostali su likovi odjeveni u suvremeni kostim. S tim smo se htjeli poigravati u režijskom, dramaturškom, kostimografskom i scenografskom pogledu. Pritom su mi neki likovi odmah bili jasni, ali primjerice neke likove, poput slugu, dugo sam osmišljavala, u suradnji s Dorom i glumcima. Korak po korak  zajedno smo stvarali, svaku stvar smo do detalja zajedno prolazili. Sretna sam kad imam vremena sudjelovati na probama jer iz njih nastaju najbolje ideje. U radu na Škrtcu imala sam vremena i znala sam nakon probe mijenjati zadani koncept. Najljepše je kad možeš zajedno s glumcima doći do najboljeg rješenja. Upravo su tako nastali i kostimi slugu – u suradnji s glumcima i zahvaljujući njihovim probama. Oduševljena sam Kerempuhovim ansamblom jer sam puno ideja dobila upravo gledajući njih kako rade. Bio je to jako lijep zajednički proces. Isto tako, sjećam se opere Don Pasquale koju sam s Dorom radila 2016. u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru. Nismo znale kako bismo odjećom okarakterizirale lik pisara. Pjevač je, međutim, napravio tako briljantu malu rolu, minijaturni biser i tako nam je ponudio rješenje i za kostim.

Ansambl Satiričkog kazališta Kerempuh dobro ste upoznali radeći na predstavi Elling Hrvoja Korbara. Tamo ste kostime tražili po dućanima.

Već sam se u radu na toj predstavi iznenadila koliko su glumci bili voljni sa mnom obilaziti dućane, isprobavati različitu odjeću. Po tome je Kerempuhov ansambl uistinu specifičan. Vrlo je važan taj zajednički rad. Dok smo tražili odjeću za Elling, znali su mi, dok su isprobavali pojedinu odjeću govoriti: „Ovu jaknu uopće ne osjećam. Nije prikladna za moj lik.“ Neće to svi glumci raditi – neki nemaju vremena, a drugi afiniteta za to. Zato sam glumcima u Kerempuhu izuzetno zahvalna.

Što prevladava u vašem radu – potraga po dućanima ili osmišljavanje skica?

To ovisi o komadu koji radimo. Kad se radi o klasici, bajci ili fantastici, onda šivamo, a kad se radi suvremeni tekst, onda kombiniramo kostime iz fundusa, neke kupujemo u dućanu, a neke šivamo. U Škrtcu je proces izrade bio vrlo zahtjevan, ali radila sam ono što najviše volim, a to je intervencija na kostimu. Ona se najbolje vidi na odjevnim predmetima Harpagona koji izgledaju staro i ofucano. To je najteže dobiti. Osobito je to teško raditi na filmu i televiziji gdje su detalji vidljivi u krupnom kadru. Na obradu materijala i kostima se potroši puno vremena.

Kad spominjete filmove, 2011. dobili ste Zlatnu arenu za kostime u filmu Lea i Darija redatelja Branka Ivande. Postoje li bitne razlike između kostimografskog rada na filmu i u kazalištu?

Mnogo je razlika. Na Tekstilno-tehnološkom fakultetu studentima držim poseban kolegij  filmske kostimografije. Učim ih svemu što bih voljela da je meni netko rekao prije rada na prvom filmu. Nadam se da će im to moje iskustvo pomoći. Prije svega proces rada je potpuno drugačiji. Na filmu se radnja ne odvija u realnom vremenu, već se snima isprekidano pa moraš paziti na kontinuitet, a zbog krupnih kadrova na vjerodostojnost i na detalje. Bitno je obratiti pažnju i na odabir materijala i boja u odnosu na kameru. U kazalištu su kostimografi dio autorskog tima kojemu pomaže cijeli kazališni mehanizam. Na filmu se, s obzirom na to da je uvijek malo novca, štedi na ekipi pa su kostimografi ponekad prisiljeni  sami organizirati rad, prostor i raditi mnogo poslova odjednom. Snima se mjesec, dva po četrnaest, petnaest sati što je fizički naporno i zato moraš jako voljeti svoj posao kako bi mogao izdržati.

Predajete na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu te na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci. Volite li raditi sa studentima?

Moram priznati da se nikada nisam vidjela u ulozi predavača. To je potpuno suprotno mom karakteru. Zato sam vrlo zahvalna profesoru Tončiju Vladislaviću koji je imao povjerenja u mene i pozvao me da mu pomažem na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. On je fantastičan mentor i u početku sam učila od njega. On me uveo u novi svijet u koji se nikada sama ne bih usudila ući. Moram priznati da taj posao nije nimalo lak i svake godine iskrsne neki novi izazov. Ne možete nikada predavati isti sadržaj, stalno treba prilagoditi pristup  studentima s obzirom na okolnosti, dosta toga ovisi o predznanju i interesima studenata, o previđenom broju sati nastave, o bodovima koji kolegij nosi. Ako studenti hoće i žele raditi, onda je to jako lijep posao. Vrlo rado pozivam svoje studente da surađuju u profesionalnim projektima, tako je baš bilo i na Škrtcu, i često surađujemo nakon što diplomiraju.

Sa studentima ste ostvarili mnogo uspješnih predstava i projekata. Prekrasne su suradnje Muzičke akademije, Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Bili ste mentorica na operama Agripina, Madame Buffault, Mala lukava lisica, Pepeljuga, a posljednji je projekt, Životinjska farma, od svih najveći i najambiciozniji. Sa studenticama i studentima šivali ste više od 150 kostima. I to za vrijeme korone.

Raditi sa studentima je divno, ali i zahtjevno. Morate ih pustiti da sami rade, a opet ih voditi. Uvodite ih u priču i držite konce u svojim rukama, objašnjavate im sve od početka –  od snalaženja po zgradi kazališta do samog procesa rada na kostimografiji. To su fantastični projekti na kojima mogu najbolje naučiti kako stvarno izgleda posao kostimografa. Životinjska farma je bila posebno zahtjevan projekt  zbog velikog broja kostima koji je trebalo izraditi pa smo ga radili kroz dvije akademske godine. Ja držim kolegij na prvoj diplomskoj godini i ovo je prvi put da sam uključila studente dvije generacije u proces kreacije i izrade kostima. Kako nastavu imamo samo jednom tjedno, što je za tako veliku operu premalo, odradili smo puno više od propisanih sati nastave tjedno te pod praznicima. Prvi put su studenti sami morali izvesti sve kostime za soliste i zbor – od ideje do razrade i izrade kostima. U prijašnjim smo projektima imali suradnju s nekim kazalištima koji bi nam ponudili svoju krojačnicu te bi neke kostime šivali njihovi krojači. Ovdje smo morali šivati sve sami. Zato su nam od velike pomoći bile moje kolegice s fakulteta koje drže kolegije iz projektiranja odjeće i povijesti odijevanja: Irena Šabarić, Beti Rogina Car i Franka Karin. One su bile uključene od početka i bez njih tri nikada to ne bismo uspjeli napraviti. One bi prvo sa studentima konstruirale probni kroj iz kojega su zatim studenti sami izvodili kostim – neki pritom znaju bolje šivati, neki lošije, a neki ne znaju uopće šivati. Bilo je vrlo kompleksno, ali vjerujem za studente vrlo poučno i zabavno iskustvo. Dok je oko nas vladala velika depresija zbog korone i broja  zaraženih, radili smo s mladim ljudima s puno optimizma i veselja i ta nas je njihova pozitiva hranila što mislim da se i te kako osjetilo tijekom same izvedbe opere.

Kako izgleda proces rada na tako velikim studentskim projektima?

Proces se ne razlikuje puno od profesionalnog rada na predstavi, jedino što traje duže. U suradnji s redateljem,  studentima i mentorima scenografije analiziramo predložak. Mi, mentori, dajemo neke inpute, a onda studenti rade skice svih likova. Zatim odabiremo najprikladnije ideje. Tako ispada da često kombiniramo ideje više studenata u konačno kostimsko rješenje. Za Farmu je bilo mnogo fantastičnih ideja koje nismo uspjeli izvesti. Zato mi je drago da smo sve skice izložili u Galeriji Šira Akademije likovnih umjetnosti. Kad sam ih ponovno gledala, uvjerila sam se da se stvarno ima što za vidjeti.

Često surađujete i s Galerijom Klovićevi dvori u Zagrebu i drugim institucijama za koje vaši studenti osmišljavaju projekte.

Suradnja s Klovićevim dvorima započela je 2016. godine na poziv kustosice Ljiljane Velkovski za vrijeme izložbe Izazov moderne: Zagreb-Beč oko 1900. Inspirirani modom Klimtovih modela, osmislili smo koncertno-scenski program u koji smo uključili studente Muzičke akademije i Akademije dramske umjetnosti. Tijekom trajanja izložbe Refleksije Bauhausa: Akademija primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1949. – 1955., napravili smo svojevrsni hommage Oscaru Schlemmeru. Povezali smo studente Muzičke akademije, studente pokreta i plesa s Akademije dramske umjetnosti i studente Tekstilno-tehnološkog fakulteta koji su rekonstruirali određene Schlemmerove „figure“. Ove  godine su studenti, nadahnuti retrospektivom radova Sergeja Glumca, reinterpretirali nekoliko kostima prema njegovim skicama. U projekt su bili uključeni i studenti scenografije riječke Akademije primijenjenih umjetnosti pod mentorstvom kolege Stefana Katunara, koji su napravili prekrasne makete Glumčevih scenografija.

Naši studenti u Rijeci sjajno surađuju s Dramskim studijem Kamov pri Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Upravo su uključeni u tri njihova projekta. Svi takvi projekti  i suradnje iznimno su važni i vrijedni za stjecanje prakse tijekom studija kostimografije i scenografije.

Gdje se sad nalaze kostimi iz Životinjske farme?

Kostimi Farme su iznimno veliki i skulpturalni pa ih nije lako pospremiti. Trenutno se nalaze na Muzičkoj akademiji. Na žalost, na Muzičkoj akademiji, kao ni na TTF-u, nemamo prostor koji bi mogao postati skladište kostima, što je velika šteta jer smo kroz sve ove projekte mogli izgraditi vrlo solidnu zbirku kostima i rekvizita koji bi se mogli dalje koristiti za nove predstave.

Nedavno sam imala priliku, u sklopu međuinstitucijske suradnje TTF-a i Schweizer Opernstudija Sveučilišta u Bernu,  posjetiti skladište kostima. Stadttheater Bern me oduševio. Prostor je velik i prozračan, kostimi su posloženi po epohama, boji i označenih veličina. Na žalost, u Hrvatskoj ni jedna kazališna kuća nema dovoljno prostora za adekvatno skladištenje kostima, što predstavlja velik problem, ne samo operativno. Postavlja se pitanje kako kvalitetno očuvati određene kostime koji predstavljaju umjetničko djelo i trebaju biti tretirani kao muzejski artefakt.

Mnoge vaše kolegice o tome već godinama govore, ali ništa se bitno nije promijenilo. Vratit ćemo se i na potrebu osnivanja kazališnog muzeja, no prije toga prisjetimo se rada na Kukcima za koje ste također prošle godine primili Nagradu hrvatskog glumišta. Kako je tekao proces rada na toj predstavi, s obzirom na to da je redatelj Saša Anočić, na žalost, prerano preminuo?

Prije svega moram reći da mi je, zbog Saše, izuzetno drago da sam nagrađena baš za Kukce. Raditi kostime za tu predstavu bilo je vrlo teško i izazovno jer dvanaestero glumaca igra niz uloga, s iznimno brzim i zahtjevnim presvlakama. Predložila sam Saši da kostimi u sebi sadrže elemente estetike cirkusa. Složio se s tom idejom, no na žalost nikada nije vidio završene kostime. Taman smo krenuli raditi kad je on otišao. Da se to nije dogodilo, možda bih, tijekom rada na predstavi, neke stvari i mijenjala. S obzirom na okolnosti, htjeli smo sačuvati sve kako smo se s njim dogovorili. Ova kostimografija, za razliku od Škrtca, nije nastajala na probama jer, kad sam ja došla u Split, predstava je već bila velikim dijelom postavljena. Saša jedino nije uspio izrežirati kraj, no na moja nagovaranja, koja su mu vjerojatno i dosađivala, uspio mi je ispričati što je htio napraviti. Kako ga nije postavio, ansambl je odlučio da taj dio teksta neće režirati, nego će ga glumci samo izgovoriti, što je ispalo iznimno dirljivo i točno u toj situaciji. Sigurna sam da bi proces rada bio drukčiji da Saša nije otišao, nevjerojatno je koliko mi je falio kao redatelj-sugovornik. Što se tiče samih kostima, tražili smo karakterne, a ne vizualne poveznice između buba i ljudi. Mravi su tako postali vojnici i šljakeri, paraziti su asocijacija na političare pa smo ih obukli u odijela s velikim trbušinama, a sve ih povezuje zajednička ideja cirkusa i groteske. Dvoumila sam se hoću li uopće prihvatiti projekt jer mi se činilo da je posao ogroman, a vremena malo, ali mi je sad iznimno drago da nisam odustala. Obično mi se dogodi da iz posla koji se radi u najtežim i najstresnijim uvjetima nastanu najbolji projekti. Tako je bilo i s Kukcima.

Kako je bilo raditi sa Sašom Anočićem?

Jako lijepo. Poznajemo se dugo. Surađivali smo kad je bio u ansamblu Gradskog kazališta Trešnja i  glumio u Ljepotici i zvijeri za koju sam radila kostime. Prije početka pandemije radili smo studentski projekti, operu Pepeljuga.  On je imao slavonski duh koji je meni blizak i baš smo se razumjeli. Silno mi je žao što nas je tako rano napustio.

Čitate li svaki put komad koji radite i koliko je važno mišljenje o njemu za vaš rad?

Naravno. Svaki komad koji radim čitam više puta. Prvo ga nekoliko puta pročitam sama, a zatim ga zajedno analiziram s ostatkom ekipe. Svaki put prolazim taj proces. Izuzetno sam sretna kad radim tekst koji mi je zanimljiv. Moram priznati da sam radila i tekstove koji mi nisu bili dobri. Škrtac je, primjerice, izvrstan komad i nevjerojatno je koliko je ostao aktualan do današnjih dana. Molière otkriva ljudske slabosti i karakterne mane i svaki put, kad sam ga čitala, uvijek sam se iznova iznenadila koliko govori o nama, nekada i danas. Stvarno se zabavljaš dok ga čitaš. Drago mi je da ga je Dora osmislila tako suvremeno jer vjerujem da se na taj način klasika može približiti novim generacijama koje baš nemaju naviku čitanja. Ako je predstava uspjela Molièreovu komediju približiti novoj generaciji, onda smo napravili dobar posao.

U Škrtcu i u Kukcima kostimi prate redateljsko groteskno čitanje komada. Volite li grotesku?

Kad imam priliku, jako volim otići u pomaknutost i grotesku, jaku karakterizaciju. Ako mi to tekst i koncept dopuštaju, idem u tom smjeru. U obje predstave sam imala za to prilike. To se, međutim, ne može raditi bez suradnje  s redateljem i s glumcem koji treba kostim prihvatiti kao sredstvo svog izražavanja i znati ga iskoristiti za kreaciju lika.

I vaš otac, kipar, lutkar, redatelj Zlatko Bourek, poznat je po groteski. Je li utjecao na vaš izričaj?

Možda posredno. Ni mama ni tata nisu htjeli vršiti utjecaje na mene. Davali su mi apsolutnu slobodu. Moram priznati da ja još nikada nisam bila likovno tako hrabra kao što je bio moj tata. On je upravo zbog toga počeo raditi svoje autorske projekte jer, radeći za druge, nije bio u mogućnosti izraziti sve što je htio. U vlastitim se projektima mogao likovno raspojasati koliko god je želio.

Njegova je ostavština uistinu velika i u posljednje vrijeme dosta ste angažirani oko inicijative osnivanja muzeja Zlatka Boureka. Međutim, nailazite stalno na prepreke. U čemu je problem?

Ne znam. Vjerojatno novac. Znam da i drugi nasljednici naših poznatih umjetnika imaju slične probleme. Muzej grada Zagreba zainteresiran je za suradnju kako bi zajedno prostor ateljea pretvorili u Memorijalni atelje. Svi s kojima sam razgovarala su pokazali interes i pozdravili moju ideju, ali nikako da od ideje krenemo u konkretnu realizaciju. Ispada da nije lako pokloniti vrijednu umjetničku ostavštinu. Prostor ateljea se treba prilagoditi zakonitostima muzejskog prostora, što zahtjeva financijsku injekciju i već tu stvar zapinje. Razgovore sam započela još 2018. godine i sad čekam jesen kad ću razgovarati s novom gradskom upravom. Ideja je da u prostoru ateljea prikažem radni proces na izradi lutaka, skulptura, slika, crtanog filma, da izložim lutke iz kultnih predstava poput Hamleta iz &TD-a i drugih…… To bi bio jedinstveni muzej jer se umjetnik osjeća posvuda, na svakom koraku, u svakom papiriću. Izložiti istu građu u bezličnom galerijskom prostoru, ne bi bilo isto.

Za slike i skulpture je, međutim, potrebno pronaći neki drugi, puno veći izložbeni prostor od tri, četiri kata. Na svakom katu bi mogao biti izložen jedan segment Zlatkova stvaralaštva – slike, skulpture, kazalište, animirani film. Tatina ostavština je iznimno bogata i trenutačno sam u fazi popisivanja i sortiranja.Osim fantastičnih stvari koje je uspio realizirati, ja sada nailazim i na niz skica i bilješki onoga što je htio izvesti. Ima toliko tekstova i ideja za buduće predstave, slike i skulpture, da je imao tri života, uspio bi ih sve svojim radovima ispuniti. Vjerujem da bi Muzej Zlatka Boureka bio ujedno sjajna turistička ponuda jer je Baltazar naš savršen izvozni proizvod. Šteta što kod nas ne postoji svijest o brendiranju. Ljudi iz cijelog svijeta odlaze u Beč ili Pariz kako bi vidjeli djelo određenog umjetnika. Kod nas umjetnička baština još nije dovoljno profilirana na taj način. A ako bi Baltazara  trebao netko doživljavati kao svoj simbol, onda je to Grad Zagreb. Stvarno se nadam se da će Grad imati sluha za moje ideje i da ću u skorije vrijeme krenuti s realizacijom Muzeja.

Prvi korak ste napravili s Virtualnim muzejem Zlatka Boureka što je izvrsna ideja.

Taj prvi korak mi je dosta pomogao pri skupljanju i obrađivanju materijala, a neprestano pronalazim nove materijale. Uz to, želim na stranicu stavljati i sve što se aktualno događa, a vezano je za djelo moga oca. Trenutačno je njegov rad izložen u sklopu Trijenala kiparstva. Smatram da njegov opus mora biti trajno vidljiv i dostupan novim generacijama. Voljela bih da se mladi znanstvenici zainteresiraju za sustavnu obradu svih segmenata njegovog umjetničkog opusa. Kolegica Saša Došen napisala je predivan doktorat o njegovom lutkarstvu i nadam se da će ga objaviti i u knjizi. Toliko je toga da bih se mogla samo time baviti, a na žalost nemam dovoljno vremena. Osim toga, trebam pomoć stručnjaka koji će znati stručno obraditi i zaštiti zbirku. Unatoč svemu, ne odustajem i nadam se da će idući korak biti pravi.

Mnogi nam muzeji nedostaju. Jedan od njih je i muzej kostima za što se već godinama zalaže kostimografkinja Doris Kristić.

Istina. Trebali bismo imati jedan kazališni muzej. Prije svega, trebamo kostime početi doživljavati kao našu kulturnu baštinu. Žao mi je da struka nije dovoljno organizirana, ni glasna, a pojedinci sami ne mogu ništa napraviti. Moja velika želja je i organizirati izložbu kostima mojim roditeljima dok ih je još po fundusima moguće pronaći.

Koliko je vaša majka, kostimografkinja Diana Kosec Bourek, utjecala na  vas te kako biste opisali njezin rad?

Mama i tata su mi vrlo visoko postavili ljestvicu i imam dojam da je nikada neću dosegnuti. Mama je uvijek bila vrlo inventivna u svom radu. U vrijeme kad je ona započela s radom nije bilo lako nabaviti materijal, pa je, zajedno s Ikom Škomrlj, s kojom je puno profesionalno surađivala, vrlo inventivno stvarala svoje materijale, bojala ih je, štampala, obrađivala. One su bile pionirke u mnogim stvarima koje današnje generacije uzimaju zdravo za gotovo. Primjerice, mama je, kao stalna kostimografkinja u zagrebačkom HNK-u, osnovala prvi prostor farbaone za obradu tkanina. Prva je počela naručivati materijal iz jednog dućana u Njemačkoj od kuda sada svi naručuju. Za njega je, pak, saznala, zahvaljujući tatinom radu u Münchenu. Bile su inventivne i u kroju, obradi materijala. Radile su stvari koje danas gotovo nitko ne radi. Danas se većina toga kupi ili nabavi, a one su sve radile same i stvarale su prava umjetnička djela koja nisu bila samo odjevni predmeti na sceni.  Što se tiče utjecaja na moj rad, moram priznati da nije htjela vršiti nikakav utjecaj. Nije se htjela miješati u odabir moje struke. Ona je vrlo suzdržana i samozatajna i nikada se nije htjela miješati u moj posao. I tata je bio takav. Možda je to za mene dobro jer su oboje vrlo jaki u svojoj estetici pa bi me to jako zbunilo.

Vi ste nakon srednje škole upisali slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Kako ste se odlučili za kostimografiju i gdje ste se za nju školovali?

Imala sam sreću da sam odrasla u kazalištu. Od malih nogu bila sam uz mamu koja je radila u HNK-u, prisustvovala sam svim procesima koje je radila. Makar me nikada tome nije učila, ja sam sve upijala. I očito je to bio razlog da se nisam mogla od toga odmaknuti. Vrlo rano počela sam joj asistirati i to mi je bila najbolja škola. Zatim me Vitomira Lončar pozvala na suradnju u Malu scenu. Oni su imali lijep običaj angažirati studente na svojim projektima. Pozvali su me da prvo radim plakate za predstave, a zatim su mi ponudili da zajedno s Dorom Ruždjak Podolski napravim jednu dječju predstavu. To mi je bio prvi kostimografski projekt. Doru i mene su nakon toga zvali u Osijek gdje smo također radile dječju predstavu. I onda je došao poziv iz opere HNK, da radimo Madame Butterfly. Sjećam se da je budžet bio jako mali, radila sam s jeftinim materijalima, sve sam štampala na ruku, no predstava je jako dobro prošla i ona nam je otvorila vrata novim projektima. Ja sam studirala u ratno vrijeme kada nije postojao studij kostimografije. Srećom, danas imamo više fakulteta gdje se može specijalizirati smjer kostimografije ili scenografije. Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, gdje smo upravo pokrenuli novi diplomski smjer za scenografiju i kostimografiju, na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu i u Osijeku. Da je u moje vrijeme postojala Akademija primijenjenih umjetnosti, sigurno bi to bio moj odabir.

Kako ste gradili svoj stil?

Postupno. Dosta toga sam dobila neposredno, iz obiteljskog okruženja. Često bih asistirala mami i Iki, posebice na baletima i bilo mi je fascinantno promatrati kako njih dvije rade. Sada me više zanimaju pomaknute i stilizirane stvari. Nisam sklona realizmu, pa tako ne volim ni kupovati odjeću u dućanu. U kazalištu ne možeš nametati isključivo svoj stil. Važno je da ispričaš priču predstave. Kostim mora imati svrhu. No, kad smo kod uzora, moram priznati da mi je silno zanimljiva estetika Roberta Wilsona te njemačkog redatelja Achima Freyera koji radi još jači pomak i sličan je po izričaju mom tati. Njihove me predstave uvijek iznova inspiriraju.

Predajete kolegij kostimografija i moda. Kojim ste modnim stilovima skloni?

Privlače me japanski dizajneri kao što su Yamamoto ili Issey Miyake. Od Europljana volim Armanija, Gaultiera, Galliana. Zanimaju me inovativni dizajneri koji ne stvaraju modu za ulicu, koji su pomalo teatralni. Što se mog kolegija tiče, mislim da studenti moraju poznavati povijest odijevanja i mode, kao i povijest umjetnosti. To je nužno za rad u  kazalištu ili na filmu. Privatno volim jednostavnu i praktičnu odjeću

Postoji li stilsko razdoblje koje vam je posebno intrigantno?

Volim razna, u svakome možemo naći nešto što nas intrigira. No najdraže su mi dvadesete godine prošlog stoljeća. Bilo bi zgodno probuditi se u tom razdoblju.

Koji su vam odjevni predmeti najzahtjevniji?

Svakako je teže raditi muške odjevne predmete. Otkako se pojavilo odijelo, muška je moda manje kreativna, a zahtjevna za izradu. Dobro muško odijelo nije lako napraviti. Također smatram da je najteže dobro izvesti kostime za klasičan balet.

Čula sam da u današnje vrijeme nije lako nabaviti dobar materijal.

To je postao velik problem. Ako se radi o određenim povijesnim stilskim  predstavama ili filmu, teško je nabaviti tkaninu koja izgleda autentično, da u sebi nema sintetička vlakna, sjaj, da ima odgovarajući dezen. Zbog pandemije je nabava tkanina postala komplicirana jer se zatvorilo kinesko tržište i cijene su porasle. Drugi problem je prilično složen proces nabave robe u određenim kazalištima koji ne odgovara umjetničkim potrebama. Umjesto da ti olakšava, sustav te sputava i otežava posao. Onemogućava ti da nabaviš povoljnu robu, primjerice u second handu jer taj dućan ne može izdati potreban račun. Nije isto nabavljati printer ili neku unikatnu svilu – tebi treba baš ta jedna jedinstvena svila, a sustav ne može provesti nabavu i ne možeš doći do nje.

Gdje nabavljate tkaninu – kod nas ili u inozemstvu?

Uglavnom kod nas jer je brže i lakše. Međutim, kad se radi velika opera ili balet sa sto ili više kostima, onda nam je nemoguće materijal nabaviti kod nas jer nitko nema toliku količinu. Nikome se to ne isplati. Tada smo prisiljeni naručivati iz inozemstva – najčešće iz Italije ili Njemačke.

Koji još problemi muče vašu struku?

Nemamo majstora, pogotovo dobrih majstora krojača i to je alarmantan problem. Stari majstori odlaze u mirovinu, a nema ih tko naslijediti. Sve je manje obrtnika koji izrađuju šešire, rukavice, cipele. Mi u cijeloj Hrvatskoj imamo samo jednog postolara koji radi za kazalište i koji zna napraviti baletnu papučicu i slično. Kad taj čovjek ode u mirovinu, ne znam što će biti.

Zanimaju li se studenti za majstorske zanate?

Na žalost, ne. Pokušavam ih za to zainteresirati. Stalno im govorim da trebaju cijeniti majstore jer smo mi bez njih nitko i ništa. U inozemstvu postoje studiji za majstore krojače stilske odjeće, za kazališni kostim.  Oni su majstori u pravom smislu te riječi. Ja sve radim u suradnji s njima. To se kod nas uči jedino šegrtovanjem kod majstora s iskustvom u kazalištu. A njih nema dovoljno. Studenti ne pokazuju interes jer šegrtovanje traje nekoliko godina. Voljela bih nekoga za to zainteresirati, no za sada mi nije uspjelo.

Želim vam da u tome, kao i u realizaciji muzeja Zlatka Boureka i postavljanju izložbe kostima Diane Kosec Bourek, što prije uspijete. Čestitam  na Nagradi i hvala vam na razgovoru.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. kolovoza 2022.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije