Razgovarala: Katarina Kolega

Adam Skendžić glumom se počeo baviti kao šestogodišnji dječak, kad je polazio satove ugledne dramske pedagoginje Zvjezdane Ladike u Dramskom studiju Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih. Nakon završene srednje škole upisao je Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku, a ubrzo nakon diplome dobiva stalni angažman u Zagrebačkom kazalištu lutaka, gdje je ostvario niz glumačkih i lutkarskih uloga.

Medo Đuro pravi je hit u Zagrebačkom kazalištu lutaka. To je jedan od rijetkih likova općenito o kojemu postoji kazališni serijal – počelo je sve s Medom Đurom kod zubara, slijedio je Medo Đuro u vrtiću i zatim Medo Đuro ne želi spavati.

Tako je. Medo Đuro je vrlo brzo postao maskota našeg kazališta. To su obrazovne predstave koje obrađuju teme poput važnosti pranja zubi, dijeljenja igračaka i vrijednosti prijateljstva, kako se riješiti straha od mraka i slično. Zapravo je fenomenalno da je Đuro postao franšiza Zagrebačkog kazališta lutaka i drago mi je da imamo jedan takav projekt. Znam da su je mnogi gledatelji gledali više puta, a pojedina djeca nakon predstave svojim su roditeljima govorila: „Neću biti kao medo Đuro u toj predstavi“ – traže roditelje da peru zube prije spavanja, što se prije predstave nije događalo. To znači da je ispunila svoju svrhu i polučila uspjeh.

U predstavi Medo Đuro u vrtiću igrate lik negativca – zločeste Krtice, i čini mi se da u toj ulozi baš uživate.

Zabavno je igrati negativce, pogotovo one koji na kraju dožive iskupljenje i uvide svoj krivi pogled na svijet. U takvom liku može se malo i pretjerivati, što je dosta zabavna glumačka pozicija.

Od mnogih sam glumaca čula da su im likovi negativaca privlačni. Kako to tumačite?

Vjerujem da su ljudi u načelu dobri pa im je možda zanimljivije igrati ono što u životu nikada ne bi napravili, a to im nude uloge negativaca. Svi su uzbuđeni raditi uloge negativaca. Možda je to i utjecaj filmova koje smo gledali u djetinjstvu, na primjer stari Bondovi i slično, gdje su svi ti negativci prenapuhani pa imamo osjećaj veće glumačke slobode. Ali svaki dobro odigran negativac igra se s uvjerenjem da je on pozitivac.

Medo Đuro je lutka, a Vaš je lik napravljen glumački. Kako gledate na taj odnos lutkara i lutke, glumca i lutke?

Taj se odnos automatski postavlja u radu s lutkom, jer je animator neizbježan kao čovjek iza lutke. Ta je pozicija vrlo zanimljiva jer joj se može različito pristupiti. Ovisi o veličini lutke, načinu animacije, a pruža širok dijapazon poruka. Vrlo mi je zanimljiv odnos lutkara i lutke jer se pomoću njega može raditi na različitim vrstama komunikacije. Ruski profesori u našem studiju bavili su se tim odnosom i inzistirali su na iznimnoj preciznosti. To je jako dobra vježba, jer smo se bavili i prebacivanjem pažnje s čovjeka na lutku i obratno, što je izuzetno korisno jer smo shvatili scenske odnose i način komunikacije s publikom i između nas na sceni.

Zaposleni ste pet godina u Zagrebačkom kazalištu lutaka i sada ste već prošli mnoge lutkarske tehnike. Koja Vam je najizazovnija?

Ponosan sam na Pinokija jer je to marionetska lutka koja mi je bila pravi izazov. Marioneta dugo nije bila na našoj pozornici, a ta mi je tehnika među najdražima jer je najzahtjevnija, ali i najpoetičnija.

S kojim lutkama još niste radili, a voljeli biste?

Malo sam imao prilike raditi sa štapnim lutkama. Javajke više nisu trend, pa malotko poseže za njima. Duge lutke na štapovima su mi vrlo zanimljive. Sjećam se poznate scene tanga s javajkama, koju sam na jednoj snimci gledao sa stražnje strane paravana i to fenomenalno izgleda. To je predstava za sebe.

Što Vas toliko privlači lutkarstvu?

Lutkarstvo pruža mnogo scenskih mogućnosti i šteta je što se njegov potencijal ne koristi više i u dramskom teatru. Nažalost, ono je u našoj zemlji još uvijek neshvaćeno i ne postoji dovoljna svijest o tome što je sve lutkarski teatar: od teatra sjena, crnog teatra, uv teatra… Svaka tehnika nosi svoju dramaturšku i simboličku vrijednost, a kombinacije različitih tehnika otvaraju mnoge nove mogućnosti. Vrlo mi je uzbudljivo stvarati lutkarski teatar jer svaki put dobijemo nešto novo. Proces nas odvede tamo gdje nismo planirali.

Volim gledati predstave koje mi izazivaju čuđenje, u kojima se pitam kako se nešto napravilo i koliko ljudi stoji iza toga, nakon kojih imam mnogo upitnika iznad glave. To je ono što me kod teatra zanima i fascinira – kad ne znam koliko je ljudi uključeno iza nečega što je naizgled jednostavno, protočno i čisto, a zapravo je vrlo kompleksno i precizno. Zato mi je lutkarski teatar vrlo zanimljiv.

Kako tumačite to da se elementi lutkarskog teatra ne koriste više u dramskom teatru, da se kod nas ne događa često taj spoj različitih tehnika i izvedbenih vrsta?

Mislim da ljudi nisu još svjesni što se time može postići. Ne znam zašto je tako kod nas jer vidim da se u inozemstvu kombiniraju različite tehnike i vrste teatra. Čini mi se da naše glumište nije već dugo napravilo neki značajniji iskorak. Na nekim smo mjestima ostali u zoni starijeg teatra.

Što je za Vas suvremeno kazalište?

Gledajući razne svjetske predstave na našim međunarodnim festivalima, imamo priliku vidjeti što se vani radi. I čini mi se da su nestale granice između žanrova, tehnika, svega. Mislim da bismo se više trebali otvoriti. Sva su sredstva danas legitimna i na raspolaganju i trebali bismo se hrabrije njima koristiti. Čini mi se da danas imamo veliku slobodu, prostor je širok i trebali bismo publici nuditi više.

U Vašem diplomskom radu naveli ste da Vas je glumi privuklo postavljanje pitanja. Kojim bi se pitanjima htjeli baviti u teatru?

Svi se umjetnici bave pitanjima koja ih nadahnjuju. To je naš način izražavanja. Ne postoji jedno pitanje. Ono se mijenja kako se mi mijenjamo i s onime što nam je intrigantno. To je komunikacija s nama i drugima. Ponekad su to trenutna promišljanja koja prelaze u ideje, pa ako se na tim idejama radi, onda prelaze u stvarnost.

Kod nas je prisutniji epski pristup lutkarstvu, no već se sedamdesetih godina Luko Paljetak zalagao za lirski pristup koji je bliži poeziji. Vi ste u Vašem diplomskom radu upravo spojili poeziju i lutkarstvo.

Kod nas je lutkarstvo dominantno verbalno, dok su svugdje više neverbalne predstave. Ono samo po sebi nosi veliku poetiku. Događa se nešto poetično u samom oživljavanju lutke. Kad je ona dobro animirana i živa, već se događa u tome malo čudo poetike. U svom sam diplomskom radu htio spojiti klasičnu glazbu, teatar sjena i stihove mnogih naših pjesnika koje smo snimili i koji su bili jedini tekst u predstavi. Uz pomoć Vivaldija i poezije, ispričali smo priču o životnom ciklusu jednog čovjeka. Moram reći da je u lutkarstvu vrlo važan i odabir materijala. Svaki materijal nosi svoju posebnu poetiku te nameće rješenja i datosti. Ako je svijet, primjerice,  napravljen od vune, ona ima svoju posebnu logiku i simboliku i nudi mnogo značenja.

Slušajući Vas, dobivam dojam da imate dosta redateljskih zamisli. Biste li se voljeli okušati u režiji?

Na osječkoj akademiji imali smo se prilike okušati u svemu – pisali smo tekstove, režirali, bavili smo se produkcijom, tehnikom, svime. I to je bilo super iskustvo. Rado bih se bavio režijom. Kad počinjemo stvarati novu predstavu, imam mnogo ideja. Čim dobijem komad, vidim niz stvari koje bih volio napraviti. Moram priznati da imam nekoliko redateljskih koncepata koje ću možda nekada nekome i ponuditi.

Nedostaje li Vam nastupati u teatru za odrasle?

Kad igram mnogo predstava za djecu u nizu, onda mi ponekad nedostaje. Srećom, radim dosta projekata i izvan svoje matične kuće, u kojima glumim u predstavama za odrasle. Osobito volim kabaret, pučki teatar i komedije i ponekad mi nedostaje ta lascivnost teatra za odrasle te komunikacija s odraslom publikom. Osobito volim politički kabaret, jer pruža puno prostora za provokativnu duhovitost. Žao mi je da je ta forma malo zapostavljena jer mislim da bi bila izuzetno posjećena. Ljudima se danas gledaju komedije.

No, moram istaknuti da je jako lijepo i nagrađujuće raditi u teatru za djecu. Djeca su stvarno iskrena i pravo je zadovoljstvo ostvarivati komunikaciju s njima.  Veliko je veselje to raditi.

Iako se na Gumbekovim danima promovira kabaretska forma, ipak nemamo dovoljno kabareta kakvi su nekada postojali po kavanama. Što mislite, zašto?

Kabaret zahtijeva mnogo toga – mora imati plesne i glazbene točke, voditelja, niz stvari. Mislim da razlog leži u financijskoj, a potom i u kulturnoj situaciji. Žao mi je da je tako jer sam uvjeren da bi u Zagrebu dobar kabaret bio uvijek krcat publikom. Osobito zbog toga što se može dobro našaliti našom opskurnom političkom scenom. Izvođači bi imali puno prostora i svaki tjedan novog materijala za dobar kabaret. Žao mi je što se ne rade i male kabaretske forme koje se izvode po kafićima i kavanama. To je nekoć postojalo u Zagrebu i šteta je da toga više nema.

Što Vas sprječava u tome da sami ne napravite jedan takav kabaret?

Već par godina s nekoliko kolega razrađujem neke ideje za kabaret, no ništa još nismo konkretizirali.

U Karlovcu ste nakon studija napravili Karlstadt Kunst Cabaret. Kako je izgledao taj kabaret?

Nakon studija radio sam neko vrijeme u Karlovcu, pa sam nastupao u tom kabaretu. Nastao je kao izvrstan grupni projekt mladih ljudi i zaživio kao odlična predstava. To je bio pravi kabaret – bend je uživo svirao na sceni, bilo je raskošnih točaka i vjerujem, iznimno zabavnih. Publika je uvijek bila oduševljena, gdje god da smo igrali. No otkako sam dobio angažman u Zagrebačkom kazalištu lutaka, nažalost ne igram više u toj predstavi – nije bilo moguće sve uskladiti.

Već ste godinu i pol predsjednik Hrvatskog centra UNIME – Međunarodnog udruženja lutkara. Zbog čega je ta udruga važna i jeste li napravili neke iskorake otkako ste joj na čelu?

Zašto nam je UNIMA važna, bilo je i naše dugogodišnje pitanje. Zato smo se odlučili doći na izbornu skupštinu jer je godinama udruga bila pomalo uspavana i nije zauzimala mjesto koje bi trebala. UNIMA kao mreža svjetskih lutkarskih udruga, naime, mogla bi mnogo pridonijeti. Naša UNIMA imala je lošu vidljivost, postojao je golemi komunikacijski jaz i moram reći da smo u ovih godinu i pol napravili dosta toga. Prije svega smo odlučili poboljšati komunikaciju. Pojačali smo aktivnost Facebook stranice i napravili Instagram, koji su nužni u svakodnevnoj komunikaciji s našim članovima, a ponovno smo stupili u kontakt i sa svjetskom zajednicom. Odlučili smo prenositi svaki događaj, sve premijere, sve festivale. Isto tako vraćamo UNIMU i na naše festivale, poput Međunarodnog festivala djeteta u Šibeniku i Lutkarskog proljeća. Namjera nam je ugošćavati velika svjetska imena na našim festivalima, ugledne lutkare koji bi vodili radionice, okrugle stolove i edukacije. Nadamo se samo da ćemo dobiti potrebno financiranje kako bismo to mogli i ostvariti. Preko te platforme možemo se povezati s vrhunskim umjetnicima i oni svoja znanja mogu prenijeti nama. UNIMA bi trebala povezivati i naša kazališta, naše umjetnike i biti informativno međunarodno središte koje pomaže lutkarskim umjetnicima. Voljeli bismo kad bi članovi počeli samoinicijativno koristiti usluge udruge, što dosad nisu radili. Mi im možemo dati kontakte, povezati ih s drugim umjetnicima i kazalištima koje ih zanimaju. Svake godine radimo veliko slavlje za proslavu Svjetskog dana lutkarstva 21. ožujka. Prošle godine smo na taj dan organizirali po različitim gradovima mrežu radionica za djecu koje su vodili naši članovi, profesionalni lutkari. To je bio vrlo uspješan projekt i mislimo ga nastaviti. Voljeli bismo stupiti u kontakt, preko Ministarstva obrazovanja, sa školama i vrtićima koji bi mogli u svojim ustanovama slaviti Svjetski dan lutkarstva jer na taj način želimo podizati svijest o lutkarskoj umjetnosti. Povezali smo se i s Učiteljskim fakultetom u Zagrebu, koji je imao svoj prvi festival. UNIMA je postala njegov sponzor i voljeli bismo iduće godine više sudjelovati na njemu. Njegovoj organizatorici dr. Marijani Županić Benić ćemo pomoći kako god možemo. To je smisao UNIME – davati kontakte, podržavati sve projekte, spajati.  Pokušavamo pokrenuti i okrugle stolove te radionice kako bi UNIMA sudjelovala i u edukativnom procesu. Važno mi je da novac koji imamo, potrošimo na naše članove, njihovu vidljivost i unaprjeđivanje njihova djelovanja. Drago mi je da su nam se ljudi počeli javljati i volio bih da se ljudi više oslanjaju na UNIMU jer želim vratiti zajedništvo koje je nekoć postojalo. U kazalištu sam od svoje šeste godine, bio sam polaznik grupe Zvjezdane Ladike u Učilištu Zagrebačkog kazališta mladih, i sjećam se da je tada bilo više zajedništva nego danas. Kad puno ljudi ima malo, onda zajedno može imati više – tako ja gledam na te stvari. Unatoč krizi, mislim da se to može. S entuzijazmom i suradnjom se mnogo toga može postići.

Kakvo je, prema Vašem mišljenju, naše lutkarstvo?

To ovisi od predstave do predstave, od redatelja do redatelja. Ima fenomenalnih predstava, ali i onih vrlo prosječnih; suvremenih pristupa i vrlo klasičnih.

Kakav je razvitak lutkarstva u svijetu?

To je vrlo teško pitanje i stvarno ovisi od zemlje do zemlje. Ponekad je to pitanje financijskih mogućnosti neke zemlje, a ponekad pitanje svijesti i ulaganja u kulturu i umjetnost. Zemlje Dalekog istoka ulažu golema sredstva u lutkarsku umjetnost, što se vidi u tehničkoj perfekciji njihovih predstava. U Indiji i Indoneziji iznimno je jako tradicionalno lutkarstvo. No moram priznati da u usporedbi s mnogim zemljama, Hrvatska stoji dosta visoko. Na toj maloj sceni kod nas postoji dosta toga, imamo vrlo raznoliku i bogatu scenu, a vrlo je važno to što imamo institucionalna lutkarska kazališta s dugom poviješću. Takve kazališne kuće izuzetno su važne za zajednicu, za publiku, odrasle i djecu.

Na koji način radite na promociji našeg lutkarstva u svijetu?

Hrvatska ima pet gradskih lutkarskih kazališta i mnogo nezavisnih kazališta ili umjetnika pojedinaca. To je ogromna stvar. Imamo gotovo 200 članova UNIME, što je velik broj, u usporedbi s recimo Ukrajinom, koja ima deset puta više stanovnika, a samo nekoliko desetaka više članova. Vrlo smo jaki i u edukaciji jer imamo Akademiju. Mogao bih reći da smo mi mala lutkarska velesila. Nažalost, vani se uopće tako ne prezentiramo. Trenutačno sam prisutan na svim online sastancima, a nadam se da ću na kongresima biti prisutan i uživo kako bih promovirao hrvatsku kulturu i lutkarstvo. Mislim da ni naši ljudi nemaju svijest o tome koliko imamo kvalitetno i razvijeno lutkarstvo. Kad bi se to znalo, možda bi se više ulagalo u to. Općenito bi se trebalo više ulagati u kulturu i umjetnost jer nam ugledni festivali poput Dubrovačkih ljetnih igara gube na važnosti, a time Hrvatska gubi svoj kulturni identitet. On bi se neprestano trebao revitalizirati jer se on konstantno stvara. Kulturni identitet naše zemlje danas je upitan. Premalo se pitamo tko smo kao narod i zajednica i čemu stremimo. Premalo valoriziramo naše najbolje i kultura nam se uljuljkala, što rezultira time da se razvodnjuje naša kulturna slika. I to je šteta. Moramo imati vlastitu kulturu u ovom globaliziranom svijetu koju štitimo i u koju s ponosom ulažemo, jer to je naš identitet.

Kako Vi štitite naš kulturni identitet?

Trudim se raditi dobar posao i voditi načelima potpune demokratičnosti, što znači da svi trebaju dobiti priliku. Na svjetskoj razini UNIMA također doživljava velike promjene. Promijenili su se načini komunikacije i mi smo predvodili više konferencija koje smo napravili s nizom zemalja gdje smo se uvjerili da je ljudima taj tip nove komunikacije nužan kako bismo mogli ostvarivati svoje ciljeve. Ljudi žele biti informirani i plasirati svoje proizvode, a mi želimo povezivati i potaknuti ljude da se više angažiraju.

Nagradu hrvatskog glumišta primili ste prvi put. Kako ste se osjećali?

To je trenutak nevjerice, kad čuješ svoje ime. No bila mi je velika čast primiti nagradu i silno mi je drago da sam je dobio za ovu predstavu.  Šteta što tulum nije mogao biti bolji zbog COVID-a (smijeh).

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. studenog 2022.